Povodom „Dana sjećanja“, 10. veljače, u Italiji o egzodusu i fojbama, FGCI (Federazione Giovanile Comunisti Italiani), SKOJ i Mladi socijalisti SRP-e izdali su zajedničko priopćenje.
Posljednjih godina, od pada socijalizma u Istočnoj Evropi do danas, svjedoci smo vala historijskog revizionizma bez presedana vezanog za događaje iz razdoblja Drugog svjetskog rata.
Historijski revizionizam koji je na djelu ima kao svoj glavni cilj osudu komunizma i djelovanje komunističkih partizana, istodobno s rehabilitacijom osoba koje su surađivale s nacistima i fašističkim režimima kao i provokativno izjednačavanje partizana s fašistima.
Ekonomska kriza kapitalizma i nemogućnost ovog sistema da se riješi svojih proturječnosti, potiču vladajuće elite da jačaju antikomunističke političke kampanje i revizionizam kako bi uništili komunističku ideju radničke klase o izlasku iz krize kapitalizma.
Čak su i događaji vezani za granicu Italije i Jugoslavije iskorišteni kao izgovor i argument za izjednačavanje jugoslavenskih partizana s fašistima. Skrivanjem historijske odgovornosti Italije u fašističkom razdoblju, zvjerske ubojice pretvaraju se u žrtve, a oslobodioci u agresore i neprijatelje.
U Italiji je 2004. godine, pod pritiskom desničarskih partija i s podrškom partija lijevog centra, ustanovljen „Dan sjećanja“, 10. februar, kojim se svake godine obilježava sjećanje na talijanske žrtve na istočnoj granici, tzv. fojbe i odlazak Talijana s teritorija Istre i Dalmacije.
Potpuno se manipulira slučajem fojbi, „žrtve“ procesuirane od strane partizana (ne više od 700, prema historijskim dokumentima) bili su uglavnom sami fašistički egzekutori tako da su dobitnici nagrada u sklopu „Dana sjećanja“ uglavnom fašistički vojnici, pri čemu se zaboravljaju fašistički zločini na jugoslavenskim teritorijima.
Broj žrtava uvećan je za desetke puta u usporedbi s historijskim procjenama kako bi se umjetno izjednačili događaji na granici Italije i Jugoslavije sa zločinima nacista i fašista.
Uklonjena je poveznica s velikom većinom političkih zatvorenika ubijenih od strane fašističkog režima za odmazdu i optuženi su partizani za nekoliko „sličnih“ zločina kako bi se proizvoljno povećao broj žrtava i dao utisak organiziranog etničkog rata protiv Talijana.
Također, uzroci i brojevi zloglasnog „egzodusa“ su izmišljeni.
Jugoslavenske vlasti, suprotno onome što je rečeno i izmišljeno o etničkom čišćenju, učinile su sve da zadrže talijansko stanovništvo u Jugoslaviji, odgađali su izdavanje neophodnih dokumenata za putovanje u inozemstvo. Deseci tisuća talijana su nastavili živjeti u Jugoslaviji pa čak je i više od tisuću Talijana emigriralo u Jugoslaviju iz Italije.
Ništa nije rečeno o prisilnoj talijanizaciji u koncentracijskim logorima i sistematsko ubijanje političkih neistomišljenika.
Pravi etnički rat, nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata, bio je provođen od strane fašističkog režima protiv jugoslavenskih naroda na teritoriji priključenoj Italiji.
Danas se osuđuje uloga talijanskih i jugoslavenskih partizanskih snaga koje su zajedno
oslobodile sjeveroistočni dio Italije od nacifašističkog ropstva. Oni zaboravljaju riječi koje je Mussolini koristio, a koje se odnose na politiku protiv jugoslavenskih naroda na teritoriju Italije:
„Naspram inferiorne i barbarske rase kao što su barbarski Slaveni koji ne razumiju politiku koja daje šećer, već onu koja daje palicu i batine, granice Italije bi trebale biti Brennero, Snežnik i Dinarsko gorje. Mislim da bi mogli žrtvovati 500 000 barbarskih Slavena za 50 000 Talijana.“
To nije bila samo izjava, već smišljena politika fašističke države koju je provodila protiv naroda Jugoslavije otvaranjem koncentracijskih logora u Kraljevici, Lopudu, Kuparima, Korici, Braču, Hvaru, Rabu, a u kojima su tisuće političkih zatvorenika bili zatvoreni zajedno s običnim ljudima koji su se protivili politici fašizma.
Riječi su pretvorene u djela od strane talijanskih fašista, vojske i njenih generala kao što se može vidjeti u cirkularnom pismu generala Robottija „Mi ubijamo premalo“, misleći na situaciju u dijelovima Jugoslavije pod talijanskom okupacijom.
Zločini nacifašista se pažljivo skrivaju i pokušava se progurati laž da su talijanski i jugoslavenski partizani koji su se borili protiv vojske Reicha i fašističke Italije ustvari ubojice. Pri tome se otvoreno prikriva sva historijska i politička odgovornost fašista koji su odgovorni za sve što se desilo.
Kao omladinske organizacije iz različitih zemalja koje su bile uključene u događaje na granici Italije i Jugoslavije, potvrđujemo naše prijateljstvo i obostranu solidarnost, zajednička nastojanja i težnje, izjavljujemo da se zalažemo i da hoćemo na djelu:
– Braniti sjećanje na partizanske borbe i primarnu ulogu komunista u oslobođenju od fašizma koje je ugroženo od strane revizionista i svih pokušaja izjednačavanja fašista i komunista. Povećati zajedničke aktivnosti u obrani historijskog pamćenja i doprinosa talijanskih i jugoslavenskih komunističkih partizana u borbi za oslobođenje naših zemalja.
– Osuđivati sve oblike nacionalizma, utočišta kapitalizma u krizi, i bilo kakav sukob između naših naroda, razvijati najviši oblik proleterskog internacionalizma i solidarnosti između naših organizacija radeći zajedno kako bi naši ljudi mogli živjeti u mirnoj budućnosti suradnje i solidarnosti.
– Širiti među mlađe generacije historijsko sjećanje i svijest da samo socijalizam može biti pravo oslobođenje naroda iz ropstva i uvijek prisutne opasnosti od rata, nametnute od strane interesa monopola na štetu radnika i naroda.