Iako su nacionalni kolektiviteti klasno, socijalno i idejno–politički heterogene društvene zajednice, njihovi konkretni i povijesni interesi su jedinstveni i društveno određeni, iz čega se zaključuje – kao i nacije.

Nacionalni interesi su društvena realnost suvremenog čovječanstva.

Nacionalni interes je društveno–povijesno i socijalno-klasno određen jer ispoljava težnju ogromne većine pripadnika jedne nacije i njihove interese.

Veliki značaj u životu jedne nacije ima njeno osjećanje da je u svojoj stvaralačkoj afirmaciji ne samo slobodna, već da samostalno slobodno raspolaže uvjetima i sredstvima za takvu afirmaciju koju je sama sposobna stvoriti, a to znači da,  pored političke i kulturne samostalnosti, raspolaže i viškom svog društvenog rada i slobodno upravlja cjelokupnom društvenom reprodukcijom, na čemu je socijalističko samoupravljanje Jugoslavije i zasnivalo svoje postojanje i afirmaciju.

Jedinstvo nacija, nacionalnih manjina, etničkih skupina u Jugoslaviji nije građeno samo na nekoj goloj ekonomskoj i političkoj računici ­­­­- njih je povezivala bogata zajednička povijest, duboko osjećanje sudbinske povezanosti, etničke bliskosti, zajednička svijest koju je izgradila socijalistička revolucija i zajednička borba za razvoj socijalističkog samoupravnog društva, ali pri tome se ne smije pobjeći od konstatacije da su postojale određene objektivne  proturječnosti, kao što su:

a) idejni i politički ostaci klasičnog buržujskog nacionalizma, a pojavljivali su se kao plašt za prikrivanje raznih antisocijalističkih interesa koji su bili u suprotnosti s interesima zajednice,

b) birokratski centralizam koji se oslanjao na monopol državne svojine, a idejna manifestacija mu je bila veliko­državni hegemonizam,

c) povijesno nasljeđe prošlosti – velika razlika u ekonomskoj (ne)razvijenosti pojedinih dijelova Jugoslavije koji je imao svoj odraz i na kulturno bogatstvo.

Put ka prevazilaženju suprotnosti i ekscesnih situacija u jugoslavenskoj socijalističkoj stvarnosti vodio je preko afirmacije onih interesa koji su bili autentični, dugoročni i suštinskog karaktera, uvažavajući činjenicu da su nacionalni interesi složeni i raznovrsni društveni fenomeni, da imaju mnogobrojne aspekte, komponente i vidove svoga ispoljavanja i društvenog afirmiranja, kao npr:

a) pluralizam ekonomskih nacionalnih interesa,

b) pluralizam nacionalnih interesa u političkoj pravnoj sferi,

c) pluralizam nacionalnih interesa u kulturnoj sferi i afirmacija ravnopravnosti jezika.

Uvažavajući navedene konstatacije, aktualiziraju se pitanja: koji su razlozi doveli do ekonomskog i tehnološkog zatvaranja republika i pokrajina, zaoštravanja proturječnosti razvijenih i manje razvijenih, težnji ka zatvaranju nacionalnih tržišta i prilagođavanje tehnologija ovakvom trendu kulturnog, intelektualnog i duhovnog zatvaranja, divljanja kleronacionalizama i neprijateljske političke emigracije?

Ishodište etatizma kao podloge birokratizma i nacionalizma je dakle u proizvodnim društveno-ekonomskim odnosima u etatističko-birokratskom posredovanju između potrebnog i viška rada, a to onda povlači i etatističko–birokratsko posredovanje u naciji i između nacija Jugoslavena i etničkih skupina. To dovodi i do kidanja materijalnih, političkih i kulturnih veza i osnove zajednice.

Polazim od toga da je nacionalizam u Jugoslaviji produkt društvenih odnosa i svojevrsna manifestacija klasne prirode nacije.

Pod nacionalizmom podrazumijevam društvenu praksu, sistem ideja, ljudsko ponašanje, društveno-ekonomske, političke i kulturno-jezične koncepcije koje apsolutiziraju i zloupotrebljavaju nacionalna osjećaje ljudi radi očuvanja raznih oblika neslobode, dominacije, hegemonije i eksploatacije u pojedinim nacijama i između njih.

Nacionalizam je kao svjetonazor u svojoj biti zasnovan na iracionalnoj ideologiji „krvi i tla“. On se nije pozivao na razum, već na skupove podsvjesnih poriva i instinkata, kolektivnih i individualnih, u kojima je sadržan najagresivniji dio ljudske prirode. To je onaj najdublji sloj individualnog i socijalnog psihološkog sustava koji još nije posredovan racionalnim odnosom prema životu, nego sav vanjski svijet promatra kao prostor agresivne ekspanzije, širenje svoga „Ja“.

Međutim, pošto se u tom prodoru u egzistenciju širenje svoga „Ja“, gdje Jugoslaveni nemaju svoj oslonac, a s obzirom na rastresitost, nepovezanost i nemogućnost artikuliranja svoga „Ja“, pojedinačno „Ja“ susreće se i sukobljava s mnoštvom takvih drugih pojedinačnih „Ja“ koji također teže sličnom prodoru, individua počinje osjećati potrebu za udruživanjem s krugom sebi sličnih koji će na jednoj strani razbiti njegov osjećaj samoće i ugroženosti u egzistencijalnom prostoru, a na drugoj strani razviti supstancu kolektivne svijesti koja u sukobu s drugom takvom supstancom stvara dojam sigurnosti u „iskrenom zavičaju“.

Nacionalizam nastoji da u ekspanzivnoj regiji grupnih i pojedinačnih emocija, interesa, probudi sjećanje na zajedničko porijeklo, za koje se tvrdi da je otuđeno u zaborav pa ga treba vratiti u svijet aktualnog povijesnog trenutka.

Ideologija nacionalizma u svojoj biti potencirala je nacionalne razlike i barijere, razvijajući osjećaj ugroženosti od strane pripadnika druge nacije, Jugoslavena. Manipuliranjem je prikrivala osnovne klasne razlike i barijere među pripadnicima istih nacija, minimizirala je značaj nacionalnog faktora i Jugoslavenstva.

Nacionalizam nije izraz nacije ni njenih stvarnih (legitimnih) interesa, već izraz izvjesnih egoističkih interpretacija i zastupanja nacije i nacionalnih interesa. To monopolističko krivotvorenje nacionalnih interesa je u stvari izraz težnje da se nacionalnim plaštom zaodjenu one nacionalne snage koje su neminovno u konfliktu ne samo s drugim nacijama Jugoslavenima, već i s osnovnom masom vlastite nacije.

U pitanju je bio (i uspio) pokušaj da se formalno priznati i prihvaćeni pluralistički, demokratski način smanjenja nagomilanih socijalnih tenzija, ili bar ublažavanje interesnih konflikata, zamjeni „bržim“ i, za političke elite, bezbolnijim načinom postizanja toga cilja. Alternativa koja se nametnula jeste uspostavljanje nacionalnog jedinstva, s tim što se svaki vid njegovog narušavanja tretirao kao čin nacionalne izdaje, zbog čega se sankcioniralo nacionalno okupljanje oko povijesnih provjerenih i neprikosnovenih nacionalnih vrijednosti, zavjeta, simbola i općeprihvaćenih ciljeva i oko popularnih nacionalnih izbavitelja.

Bujanje nacionalističke isključivosti u Jugoslaviji dovelo je do antidemokratske degeneracije političkog sistema u cjelini – propadanje socijalističkog samoupravljanja.

Novostvorene nacionalističke – totalitarne – države opijaju se vjerom u kulturnu homogenost, u potrebi ograničenih čuvanih teritorija, odnosno prijatelja–neprijatelja, kažu da je samo tako moguće društvo inteligencija, a time i politika, demokracija, javnost, socijalna pravda, povijest dok s druge pak strane opravdavaju nejednakosti, siromaštvo, obespravljenost, nezaposlenost, nasilje, mržnju, ratove.

Nacionalističke – totalitarne – države negiraju svoju moralnu odgovornost za oduzeta prava manjina Jugoslavenima iz tog  razloga one su prijetnja unutarnje raznolikosti i simboli  nasilja i nesloboda; ne priznaju nikakav viši zakon iznad svoje barbarske volje, nesposobne su voljeti i nedostaje im savjest.

Ta povijesna nacionalistička svijest država bivše Jugoslavije je razvila  moralni, politički, ekonomski i tehnološki potencijal za katastrofu u abecedariju strave stvarno postojećeg laboratorija, bez milosti i obzira prema samouništenju. Popis apsolutnog zla je beskonačan.

Na tom nacionalističkom poslu u državama bivše Jugoslavije  uključeni su propovjednici iz redova književnosti, umjetnosti, filozofije, povjesničari, akademije nauka, moćna sredstva masovne komunikacije, obrazovni sustavi, antiintelektualci, političke religije, parlamenti i političke stranke.

Povijesna tragična zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije dokazala su da povijest raspolaže s primjerima kada je i veliki dio radničke klase bio zaveden i kada je pošla putem suprotnim svojim klasnim i nacionalnim interesima. Dok ne shvati svoje zablude, radnička klasa može služiti i poslužila je kao slijepa vojska nacionalizmu.

Dok god postoji radnička klasa i dok god se radnik bude morao  svojim radom s jedne strane boriti za svoju egzistenciju, a  da s druge strane istovremeno osigurava sredstva za razvoj društva i novih proizvodnih snaga, u njegovom biću se te potrebe moraju javljati kao proturječnosti, a iz te proturječnosti izvire mogućnost da se radnik može povesti za egoističnim težnjama i interesima razne vrste pa i za nacionalističkim egoizmom.

Suvremena moderna upozorava da tko razmišlja samo nacionalistički gubi; suverenost se ne doživljava, ne omogućuje i ne razvija homogenošću i zatvorenošću, već raznolikošću i udruživanjem. Svjetski problemi oplemenjuju; budućnost obuhvaća nadnacionalni prostor dijeljenja i vlasti.

Put nacionalističkih država ka navedenim vrijednostima očito će biti dug i praćen s puno neizvjesnosti.

doc. dr. sci. Pavle Vukčević