15. maja svake godine svjedoci smo jedinstvenog fenomena. Naime, na taj dan sljedbenici kleroustaške ideologije na blajburškom polju u Austriji, u blizini granice sa Slovenijom, oplakuju poraz njihovih uzora u II. svjetskom ratu koji se dogodio nota bene punih tjedan dana nakon kapitulacije njihovih ratnih gospodara i nalogodavaca, njemačke vojske, kada su 8. maja 1945. godine službeno prestale sve vojne aktivnosti na tlu Evrope.
U tom kleroustaškom derneku učestvuju strukture raznih grupacija i pojedinaca, a, počevši od secesije 90-ih godina prošlog stoljeća, ovisno od trenutne vladajuće politike uključuju se i državne institucije. Stoga ne čudi prisustvo jakog državnog tima ove godine, nakon što je pobjedu na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj odnijela rigidna nacionalistička desnica.
Fenomen je jedinstven po dvije osnove:
Nigdje u svijetu se ne gaji kult sila osovine, već se, s više ili manje dosljednosti, obilježava pobjeda savezničkih snaga u čemu je Hrvatska ove godine bila izuzetak.
Nigdje u svijetu se ne revidiraju povijesne činjenice, pobjednici se ne kleveću niti se proglašavaju zločincima, a domaći izdajnici, kolaboracionisti okupatorske vojske ne doživljavaju se kao heroji i pravednici. Nigdje, čak ni u zemljama nekadašnje osovine
Berlin-Rim, ne sprovodi se protokolarni ceremonijal fašističkim ili nacističkim jedinicama.
Upravo taj protokolarni ceremonijal stajao je hrvatsko političko vodstvo i predstavnike hrvatske vojske velike međunarodne blamaže, slobodno možemo reći bez presedana, o čemu su izvještavali i strani mediji. Naime, u želji da tamo poraženim ustašama, među kojima je bilo i četnika, čerkeza, belogardejaca i tko zna čega sve ne, odaju vojnu počast, put Bleiburga su se uputili, suprotno članu 7 Ustava Republike Hrvatske, s oružjem. Mada je oružje bilo, kako kažu, bez municije i navodno paradno ipak je bilo oružje. I upasti u neku zemlju na njenu granicu tek tako s oružjem, a suprotno Ustavu, može valjda, najblaže rečeno, netko upitne mentalne zrelosti.
Međutim, to je samo jedan dio priče – drugi dio. O prvom dijelu priče u Hrvatskoj nije ništa rečeno. Kako je, naime, hrvatska vojska s oružjem došla na austrijsku granicu, gdje su „pokisli“ morali objašnjavati kamo to idu s oružjem. Hrvatska ne graniči s Austrijom, između nje i Austrije smještena je Slovenija. Nameće se čitav niz pitanja: kako je hrvatska vojska s oružjem prošla kroz Sloveniju? Teško da je to učinjeno bez znanja slovenskih institucija. Ako je to točno, onda je slovenska država suučesnik hrvatskog protuustavnog čina.
Razlozi za benevolentnost slovenskih vlasti mogu biti različiti, ali ih kompromitira jedna činjenica, a to je da su se borbe s ustašama u povlačenju, koji su pružali žestok otpor i koje su trajale tjedan dana nakon završetka rata, u potpunosti vodile na slovenskom tlu. U tim borbama, osim vojnih žrtava pripadnika jugoslavenske vojske, zabilježen je i veliki broj civilnih žrtava lokalnog slovenskog stanovništva koji su se našli na pravcima ustaškog povlačenja.
Zanimljivo bi bilo znati mišljenje građana Slovenije o susretljivosti njihovih vlasti u ovom slučaju.
Vladimir Kapuralin,
predsjednik SRP-a