Vlada je slavodobitno objavila paket mjera smanjenja cijene energenata uz samohvalu o brizi za građane, što je velika laž i još k tome skretanje pažnje građana od drugih problema.

Najbolji opis ponašanja vlade krije se u poznatoj izreci: „Nema besplatnog ručka – ako misliš da si ga pojeo, to samo znači da ne znaš gdje si ga platio“ . Ova vlada nas poziva na besplatni ručak, a istovremeno nam iz džepa krade novac kojim plaća naš i svoj ručak.

To je najbolje dokumentirano u cijeni električne energije. Sva hvala o smanjenju cijene električne energije su puste priče. Svi mi plaćamo 1 kWh preko 20 eurocenti po kWh, a ne 7,5 eurocenti, kako se vlada hvali i zvanično prikazuje.

Stvarnu cijenu električne energije ne određuje ni vlada ni itko u RH, a niti bilo koja druga država, već je određuje europsko tržište i ona se zasad kreće od 100 do 200 eura po megavatsatu (MWh), a to je 10 do 20 centi po kWh. To je Europsko tržište i nema nikakvih subvencija ni popusta. Ili plati i nosi ili „odbij od tarabe“!

Ako gledamo samo ove brojke, tada bi naši građani plaćali električnu energiju znatno jeftinije nego joj je stvarna cijena. I svi sretni kako jeftino plaćamo, a vlada se hvali kako pomaže građanima. Laž! Jer nema besplatnog ručka! To znači kako se mora platiti tržišna cijena da bismo dobili električnu energiju. Netko mora platiti razliku između cijene koju mi građani vidimo i plaćamo i tržišne cijene.

E, tu se javlja samohvalna vlada koja plaća razliku i tako pomaže građanima. Čime to vlada plaća? Čijim novcem? To je naš novac koji smo dali toj istoj vladi preko poreza i nameta da upravlja njime za društvene potrebe, a ne da pokriva svoju nesposobnost. Tako da mi građani ustvari plaćamo punu cijenu, samo se dio koji „daje“ vlada ne vidi. To se predstavlja kao da je riječ o nečijem tuđem novcu pa nam ga onda vlada, kao, priskrbi. Prelijevanje iz šupljeg u prazno.

Ma vidi vraga! Vlada „DAJE“ nama naš novac koji je prije uzela. Zove li se to u hrvatskom jeziku davanje ili možda vraćanje? U hrvatskom jeziku kad nešto uzmeš onda onome od koga si uzeo ne daješ, nego vraćaš – isprika, ako je to promijenjeno u ovom novom zakonu o hrvatskom jeziku. To je kao da zahvaljuješ bankomatu što ti je dao tvoj novac. Ako novac za koji si zadužen potrošiš na nešto što se nismo dogovorili, to je znak nesposobnosti i bahatosti i onda svatko razuman zna kako se s takvima ponaša.

U tom smislu se stalno promovira stav „briga me, samo da je meni jeftino“ i tako se prikriva stvarna cijena koju plaćaju građani, tj. nije mi jeftino nego skupo, jer ja plaćam punu tržišnu cijenu. Svejedno mi je da li sam platio stvarnu cijenu električne energije na svom računu ili sam dio platio preko poreza. Ukupni novac je isti, a ja ga dajem. Dapače, čak i veći, jer i skupljanje poreza i raspored sredstava isto nešto košta. Tako bi istu cijenu stvarno plaćali građani i da vlada subvencionira cijelu cijenu električne energije iako građani ne bi plaćali nikakav račun za struju. Vlada se samo poigrava s postocima koji nemaju nikakav utjecaj na stvarnu cijenu električne energije koju plaćamo. Ustvari je povećava jer u njoj moraju biti i troškovi kolanja novca.

Još jedna ozbiljna negativna stvar ovog stava je i dodatno povećanje troška države jer će se svatko drugačije odnositi prema potrošnji električne energije ako zna da je plaća 7 centi ili 20 centi po kWh.

Novac od poreza i nameta namijenjen je društvenim potrebama, a ako se dio koristi za kojekakve subvencije, onda neće biti dovoljno za druge društvene potrebe (npr. zdravstvo, školstvo). Ovo se odnosi na bilo koje subvencije. Izglasali smo i deklarirali tržište pa kako se onda država smije miješati u tržišne kategorije?

Očito je da vlada uopće ne mari za građane, već ih podmuklo vara i troši naš novac, pokušavajući lažima dobiti političke poene, i skreće pažnju s društvenih problema. Potiče svađu oko toga je li smanjila cijenu 10% ili 11%, dok to samo označava koliki dio plaćamo direktno po računu, a koji dio nam vlada „daje“, što je potpuno irelevantno jer mi stalno plaćamo punu tržišnu cijenu. Svejedno je koji dio plaćamo iz lijevog, a koji iz desnog džepa kad su oba džepa naša. Ali dok nas vlada uspješno potiče da se natežemo oko toga koliko je voda mokra, time nam se skreće pažnja s drugih ozbiljnih društvenih problema i oni prolaze, kako se kaže, „ispod radara“.

Najgore je što je ova laž podmukla, jer ako optužimo vladu da je lagala o smanjenju cijene struje, ona može reći kako je samo mislila na dio koji plaćao direktno, iako se izjašnjava da je smanjila ukupnu cijenu.

Socijalistička radnička partija Hrvatske pita: što to uopće vlada daje? Nama NAŠ novac? Umjesto da polaže račun za svaki potrošeni euro nama koji smo je samo ovlastili da upravlja NAŠIM novcem!

13. 9. 2024.
SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE