Kuba je karipska zemlja površine 110 860 km2 (dvostruko veća od Hrvatske), s 11,5 milijuna stanovnika od kojih crnci čine 11 %, mulati 51 %, bijelci 37 %, te Kinezi 1 %. To je zemlja umjerene tropske klime te bogate i raznovrsne vegetacije. Glavne privredne djelatnosti su poljoprivreda; proizvodnja šećerne trske, duhana, agruma, kave, riže, krumpira, te stočarstvo, potom prehrambena, naftna, tekstilna, kemijska, drvna i metaloprerađivačka industrija i proizvodnja umjetnih gnojiva, cementa i robe široke potrošnje. Zadnje desetljeće i pol značajan izvor prihoda za Kubu postao je turizam.
Kuba je i zemlja bogate povijesti. Bijelci su se na Kubi pojavili već 1492. da bi u 16. stoljeću izazvali pomor lokalnih Indijanaca. Političke i rasne tenzije su se na Kubi počele zaoštravati krajem 18. stoljeća kad je Kuba zbog revolucije na Haitiju preuzela primat u proizvodnji šećera, odnosno kada su se bijelci s Haitija masovno naselili na Kubi te kad su brodovi s crnim robovima počeli pristajati u kubanskim lukama. Kuba je bila jedina zemlja regije koja nije iskoristila Napoleonske ratove u Evropi da pokrene svoju borbu za neovisnost od španjolske krune. Već je tada bilo jasno da će Kuba uz svoju borbu za nacionalno oslobođenje morati istovremeno provesti i socijalnu revoluciju koja bi dovela do emancipacije crnih robova. Devetnaesto stoljeće je obilježeno borbom za neovisnost i socijalnu pravdu u kojima su na scenu stupili mnogi velikani poput Antonia Macea, Mariane Grajales te Jose Martia koji se i danas slavi kao svojevrsni otac kubanske nacije. Ropstvo je ukinuto 1886. godine. Zemlja je 1898. stekla neovisnost od Španjolske krune nakon dugotrajne borbe za nacionalno oslobođenje pod rukovodstvom Jose Martia te američke vojne intervencije. Kuba je tijekom prvih šest desetljeća XX. stoljeća postala klijentom SAD-a, odnosno tamošnje mafije. Nakon neuspjele pobune 1956., kubanski su revolucionari izvojevali pobjedu i preuzeli vlast 1. siječnja 1959. godine. Zbog otvorene neprijateljske politike američkih ultrakonzervativnih krugova iz SAD-a i kubanske mafijaške i duboko rasističke emigracije, Kuba je završila u sovjetskom bloku i to ka njen najvjerniji i najiskreniji član. Kuba je ostvarila veliki ekonomski, kulturni i znanstveni napredak umnogome zahvaljujući izdašnoj sovjetskoj pomoći. Utoliko je veći šok izazvao raspad SSSR-a i odlazak Rusa s Kube početkom devedesetih. Kuba je jedva preživjela devedesete i to uz velika odricanja cjelokupnog naroda. 1998. ju je posjetio i papa Ivan Pavao II. Od tog vremena Kuba je dopustila dolazak stranih turista.
Malo zemalja u svijetu izaziva toliki broj kontaverzi, ili je žrtva predrasuda, kao što je slučaj s Kubom. Kad se govori o Kubi, govori se o siromaštvu, komunističkoj diktaturi, prostituciji, AIDS-u itd. Da bi se opovrgle te predrasude, treba pogledati neke statističke podatke za Kubu te ih usporediti sa susjednim zemljama, ali i Hrvatskom. Tako je prosječan BDP za 2013. godinu iznosio 10 200 dolara dok je isti na Jamajci 8 900 dolara, Dominikanskoj republici 9 500, Haitiju 1 200, Brazilu 11 700, Hrvatskoj 17 600. Prosječan životni vijek na Kubi iznosi 78,05 godina dok je on na Jamajci 73,44, Dominikanskoj republici 77,62, Haitiju 62,85, Brazilu 73,02 (karakterističan je veliki skok od desetak godina poslije dolaska Lule na vlast), te u Hrvatskoj 76,2 godine. Smrtnost dojenčadi na Kubi je 7,5 na tisuću, na Jamajci 14,6, Dominikanskoj republici 35,9, Haitiju 97,1, Brazilu 38, te u Hrvatskoj 7,4. Postotak zaraženih virusom HIV-a na Kubi je ispod 0,1 %, baš kao i u Hrvatskoj, dok je isti na Jamajci 1,70 %, Dominikanskoj republici 0,90 %, te Haitiju 1,90 %. Postotak žena u parlamentu na Kubi je 48,9 %, Jamajci 12,7 %, Dominikanskoj republici 12,5 %, Haitiju 4,2 %, Brazilu 8,6 %, u Hrvatskoj 23,8 %. Broj liječnika na 1 000 stanovnika na Kubi je 6,72, Jamajci 0,41, Dominikanskoj republici 1,59, Haitiju 0,25, Brazilu 1,76, u Hrvatskoj 2,72.
Posljednji podatak je osobito intrigantan, jer je Kuba po njemu na prvom mjestu u svijetu. Najrazvijenije evropske zemlje rijetko prelaze 4 liječnika na 1 000 stanovnika. Kubanski je režim svjesno stvorio višak liječnika te je u stanju pomagati prijateljske zemlje u kojima je medicinska zaštita na niskoj razini. To se prije svega odnosi na Venezuelu, Boliviju, Južnu Afriku i Brazil. Oko 30 000 kubanskih liječnika radi izvan Kube. Kad se liječnički rad, kao i drugi vidovi medicinske pomoći, pretvori u novac, slobodno se može reći da je pomoć Kube zemljama trećeg svijeta veća od pomoći svih drugih zemalja i raznih organizacija uzetih zajedno. Kuba svojim primjerom pokazuje da medicinska zaštita ne može biti predmetom tzv. tržišta jer ona na kraju postane dostupna samo bogatima dok siromašni slojevi stanovništva ostaju bez ikakve medicinske pomoći kao što je bio slučaj u prijerevolucionarnoj Venezueli. Kuba, također, obrazuje medicinsko osoblje u prijateljskim zemljama. Primjerice, u Južnoj Africi djeluje društvo Mandela-Castro čija je zadaća, između ostalog, odabir mladih Južnoafrikanaca i njihovo školovanje na Kubi. Kubanska je medicina napravila nekoliko znanstvenih proboja od kojih su najpoznatiji cjepivo za dječju paralizu, zabranjeno u SAD-u, te tretman za psorijazu.
Ključni problem kubanskog društva zadnja dva stoljeća je odnos bjelačkog i crnog, mahom potomaka plemena Yoruba, stanovništva. Nekolicina bijelih političara je zagovarala jednakost crnog, afrokubanskog, stanovništva, no svi su se pokazali neiskrenim s izuzetkom Castra. On je prvi proveo istinske reforme na Kubi. Treba ipak znati da se kultura jednog naroda, odnosno dijelova populacije, ne može preko noći promijeniti. Današnji kritičari kubanskih komunista vole isticati da je zastupljenost Afrokubanaca u vrhu politike, vojske i privrede daleko ispod njihove zastupljenosti u stanovništvu – manje od 40 % prema 62 %. I dalje su Afrokubanci zastupljeniji u zatvorskoj populaciji (predstavljaju predmet viceva) te se rasno mješovit brak u većini bjelačke populacije ne smatra poželjnijim. Najveća koncentracija Afrokubanaca je u sportu, muzici, medicini i vojsci. Kubanski komunisti su, protivno marxističko-lenjinističkim dogmama, izbjegli sustav rasnog ključa u politici, privredi i vojsci. Kuba je ostala vjerna idealima Jose Martija koji je smatrao da uspjeh svakog pojedinca u društvu ne smije biti svezan s bojom njegove kože, već s njegovim osobnim kvalitetama – obrazovanju i radu. U prosincu 1991., marxizam-lenjinizam je i službeno izbačen iz ustava. 1991. je bila godina šoka za sve građane Kube. Ekonomija bazirana na trgovini sa SSSR-om je praktički stala. Vlast je to nazvala „specijalnim periodom“ jer je zemlja bila sama i izolirana od cijelog svijeta. Crnačka je populacija odgovorila da je tzv. specijalni period uobičajeno stanje stvari za njih te da ih pozicija Kube podsjeća na naselja odbjeglih robova od prije sto i više godina. Afrokubanci su vrlo dobro znali što gube padom socijalističkog sustava. Vidjeli su svi tada eksploziju rasizma i šovinizma u postsocijalističkim zemljama Evrope dok su zabrane i poniženja iz vremena američkog liberalno-demokratskog sustava na Kubi još bili u svježem sjećanju. I dalje je velika većina Afrokubanaca odana Revoluciji mada i tu ima izuzetaka – osobito među intelektualcima. No, svaki njihov izlazak izvan kubanskih okvira djeluje otrežnjujuće na njih. Sudar s američkom agresivnošću, podmuklošću lažnih evropskih prijatelja i patološkim rasizmom bijelih kubanskih emigranata, redovito ih vraća Castru i Revoluciji.
Glavno političko pitanje zadnjih godina je perspektiva Kube nakon Castra. Za razliku od Jugoslavije, gdje je bilo jasno da Titovo djelo neće preživjeti svog tvorca, budućnost Kube predstavlja pravu zagonetku. Politička svijest kubanskog stanovništva je daleko iznad razine posttitovskih Jugoslavena. Većina političkih radnika su osobe mlađe od 50 godina, dakle mlađe od Revolucije. Žene su bolji i odaniji branitelji egalitarističkog društva od muškaraca, a one predstavljaju polovicu nacionalnog parlamenta. Sigurno da postoji plan za rušenje kubanskog sustava nakon smrti Castra, a on će ići na stvaranje međurasnog konflikta. Castro je još na samim počecima Revolucije izjavio: „Vječni neprijatelji Kube i Revolucije žele naše razbijanje na tisuću komada da bi nas na taj način mogli lakše uništiti“. Američki analitičari su opstanak kubanskog režima u uvjetima devedesetih pripisali činjenici da su njime rukovodili revolucionari prve generacije, odnosno ljudi koji su tu Revoluciju iznijeli. To se može prevesti tako da se kaže da su kubanski revolucionari, odnosno rukovodioci, bile osobe s vjerodostojnošću. Istočnoevropski komunisti osamdesetih su, za razliku od Kubanaca, bile i ostale osobe koje su svoje osobne interese, često dobro prikrivene (i od sebe samih), stavile ispred interesa društva. Pitanje je da li su mladi političari Kube dovoljno čvrstih uvjerenja da odole bilo kojem vidu kolaboracije s budućim agresorima na Kubu. Njima bi trebalo biti lakše jer i oni i kubanski narod u svojoj okolici vide devastirajući učinak američkog imperijalizma dok su istočnoevropljani vidjeli sjajnu fasadu zapadnoevropskog kapitalizma izgrađenu američkim novcem koji je u pravilu bio otet od latinoamerikanaca.
Izlaskom iz svojih nacionalnih okvira, Revolucija je dobila dodatnu snagu. Vojna i medicinska pomoć nizu zemalja Afrike i Latinske Amerika dovela je Kubu u situaciju da već sada na latinoameričkom kontinentu ima sedam prijateljskih zemalja. To su Venezuela, Bolivija, Nikaragva, Ekvador, Brazil, Argentina i Čile. Pad Revolucije bio bi štetan za kubanski narod, no Kuba je ipak izvršila veliku misiju. Pokazala je da osnovne ljudske djelatnosti i prava mogu i moraju biti izuzeti iz tzv. tržišnih odnosa. Kuba je, za razliku od istočnoevropskih zemalja, odbacila politiku tvrđave na neprijateljskom teritoriju i prešla u politiku aktivnog širenja humanističkih i socijalističkih vrijednosti u zemlje gdje su one nužne. Idol mladih nezadovoljnika, lažnih i pravih revolucionara, pa čak i sredstvo za napad kako na kubansku revoluciju,a tako i na samu ideju socijalizma – Che Guevara je na slikovit način opisao kako treba djelovati svaki revolucionar. Staru izreku koja veli da se željezo kuje dok je vruće je preinačio i rekao da ako se željezo hoće kovati, treba ga zagrijati. Čekanje na stvaranje društvenih okolnosti da bi se nešto učinilo je malograđanski i defetistički koncept. Kuba je definitivno odbacila taj koncept pa stoga postoje realne nade da će Revolucija preživjeti svoje tvorce.
Neka osobna zapažanja
Turisti koji posjećuju Kubu redovito zalaze u stari dio Havane, koji djeluje poput slama. Ponešto se situacija popravila u zadnjih pet godina općenito. Na Kubi se standard primjetno popravio u tom razdoblju, no život stanovnika stare Havane, mahom crnačkog, predstavlja pravu sociološku zagonetku jer je Kuba nakon Revolucija izgradila ogroman broj komfornih stanova i kuća tako da ih ima više nego što je Kubancima potrebno. Ostali dijelovi grada, poput Vedada, a posebice Miramara, su čisti i uredni. U vremenima do Revolucije bogataši su se postupno povlačili iz centra Havane, prvo u Vedado, potom na Miramar. Centar Havane je jedno od rijetkih mjesta na Kubi gdje se mogu vidjeti zapuštene i prljave osobe. Kubanci su mahom vrlo čisti i uredni ljudi. Na ulicama Havane i drugih gradova često se susreću školarci raznih uzrasta. Djeca su odjevena u lijepu i raznobojnu, ovisno o uzrastu, uniformiranu odjeću. Baš kod djece se iz njihovog opuštenog ponašanja u rasno mješovitim grupama vidi da rasna integracija sve više uzima maha.
Automobila je na cestama, kako u gradovima tako i van njih, malo za naše standarde. Osim legendarnih američkih auta iz četrdesetih i pedesetih, na ulicama dominiraju sovjetske Lade iz sedamdesetih i osamdesetih koje su često u izvanrednom stanju. Od novijih modela najviše ima Hyundaia. Ceste su u dobrom stanju, a trava uz kolnike održavana. Poljoprivredna zemljišta su maksimalno dobro iskorištena. Gradovi su dobro sređeni i čisti. Matanzas, lučki grad približno veličine Rijeke, je izvanredno čist i sređen grad. Santiago de Cuba je biser (afro)kubanskog juga. Zgrade u centru su renovirane, stanovnici uredni. Na svakom koraku su dvorane (casa) sa živom muzikom, no gosti su uglavnom turisti. Kvaliteta muzike na tim mjestima je na razini Buena Vista Social Cluba.
Premda važan izvor prihoda, turizam je za većinu Kubanaca, utisak je takav, nužno zlo. Početak turističkih devedesetih je obilježilo i masovno otvaranje privatnih smještaja, tzv. Casa Particular, za koje su vlasnici morali dobiti licencu vlasti. Velika većina ih je vrlo brzo propala, premda većina turista još uvijek odsjeda u njima. Službeni turistički uredi koji se nalaze u svakom hotelu nastoje turiste kanalizirati u državni smještaj, idealno u hotele resortnog tipa koji rade po sistemu „all inclusive“. Velika većina tih hotela, tri ili četiri zvjezdice, je izgrađena u periodu do devedesetih isključivo za potrebe kubanskog naroda. Tu su i skupocjeni smještaji u vilama koje su isto tako napravljene za kubanske radnike, a koje bi po našim mjerilima koštale preko pola milijuna eura. Za njihovo održavanje angažiraju radnike iz cijele Kube pa im tromjesečni boravak u tim vilama predstavlja svojevrsnu nagradu. U tim vilama su svojevremeno smještali oboljelu djecu iz Černobila koja se liječila u dječjoj bolnici (sada napuštenoj) koja se nalazila u okviru kompleksa vila. U okviru kompleksa izgrađena je i velika crkva Santa Maria i Santa Elena.
Za razliku od hotela resortnog tipa u drugim zemljama, Kubanci ne dozvoljavaju nekulturu i primitivno ponašanje gostiju. Njemački par koji je nešto predložio zgodnoj voditeljici zabavnog programa je sutradan, na Staru godinu, otpremljen na aerodrom. Utisak je da većina hotelskog osoblja po nečijem nalogu pomno nadgleda goste. Osim stranaca, dosta Kubanaca odsjeda u tim hotelima baš kao i u gore spomenutim vilama, no po 25 puta nižoj cijeni. Glavni su im gosti iz Kanade i Rusije. Među turistima sa Zapada ima dosta homoseksualnih parova. Osoblje u hotelima B&B tipa je do krajnosti opušteno u svom radu. Oni imaju svoj ritam pa gosti sa Zapada ponekad postanu nervozni zbog njihove sporosti.
Kuba se na Zapadu često stavlja i u kontekst prostitucije. Teško je reći koliko je ona raširena na razini privatnih kontakata turista i domaćeg stanovništva, no ulične prostitucije je malo. Njen se broj dosta smanjio u zadnjih pet godina. Praktički legalna prostitucija se odvija u hotelima resortnog tipa gdje turisti za vrijeme svog boravka angažiraju Kubance i plate im smještaj u svojoj sobi. Isključivo se angažiraju crnci i mulati. Osjetno češće žene sa Zapada angažiraju muškarce, nego muškarci žene. U turističkim vodičima se kao jedno od najozloglašenijih mjesta za prostituciju spominje Playas del Este, smještena 20 km od Havane. No, ona se svodi na odrezak od dvjestotinjak metara 50-ak kilometara duge plaže gdje se skupljaju razni partijaneri. Više od Kubanaca, u prostituciji na tom mjestu su angažirani talijanski turisti.
Kuba je vrlo sigurna zemlja za boravak i slobodno putovanje. Kriminala ima vrlo malo, a policija je na svakom koraku. Utisak je ipak da se sitni kriminal i sitna korupcija osjetno povećala u zadnjih pet godina. Kubanci su mahom dobroćudni i opušteni ljudi. Odlazak na Kubu za nas predstavlja svojevrstan izlet u socijalističku prošlost, opuštenosti i sigurnosti. Za zapadne standarde, Kubanci žive siromašno, no prije bi se to moglo nazvati skromnim načinom života. Na Kubi nema bijede, za razliku od susjednih zemalja gdje je ima u izobilju. Jarosni protivnici režima su osobe koje je Castro nazvao lumpenima. Ljudi su to kojima internet i satelitska televizija, a oni su limitirani na Kubi, predstavljaju smisao života. Sama kubanska televizija ima dva programa gdje pored vijesti i dokumentarnih emisija ima dosta domaće muzike, domaćeg, evropskog i američkog sporta te filmova, mahom američkih, od novih blockbustera, preko starih klasika pa do umjetničkih.
Dosta Kubanaca, najčešće žena, ima problema s prekomjernom težinom pa ne izgledaju odveć privlačno. Osobito na sjeveru zemlje dok je na jugu situacija dosta bolja. Kubanci su obiteljski ljudi. Vole vikendom ići na plaže, no u more idu isključivo djeca dok odrasli to rade vrlo rijetko. Prilikom susreta prijatelja skoro uvijek se poljube u obraz.
Kako ima malo osobnih automobila, gotovo sav transport putnika se obavlja autobusima i kamionima s natkrivenom prikolicom što je, čini se, vrlo nekomforno.
Ponajveći problem na Kubi je voda jer su vodovodi u lošem stanju što često uzrokuje nestanak vode na nekoliko sati dok je opskrba električnom energijom dobra i pouzdana. U principu, održavanje tih vitalno važnih sustava je dobro i efikasno, premda ponekad sporo.
Devedesetih je vlast dozvolila i privatne zemljišne posjede do sedam hektara. Značajan dio duhana, voća i povrća dolazi s njih premda je državni sektor i dalje dominantan. Dućani u kojima se Kubanci opskrbljuju imaju dosta oskudnu ponudu robe. U trgovinama gdje se roba kupuje za konvertibilne novce, turisti, i sve više Kubanaca, su također oskudni. Za pretpostaviti je da Kubanci svoj glavni obrok dobivaju na poslu.
Jedna od karakteristika Kube je mnoštvo praznih kuća i stanova, uglavnom posljedica kubanske politike masovne izgradnje kuća i stanova jer je skupo stanovanje, kao i visoka cijena električne energije, bilo jedno od sredstava za eksploataciju Kubanaca u prijerevolucionarnom vremenu. S druge strane, u Siboneyu, pitoresknom gradiću u blizini Santiago de Cuba, stoje cijele zgrade s praznim stanovima. Tu je započeta izgradnja nuklearne centrale koja je stala nakon odlaska Rusa. I u Havani ima dosta praznih stanova. Na selima se nađe praznih kuća. Najvjerojatnije su se njihovi stanovnici prebacili u gradove u potrazi za poslom. Stanje kuća po selima oslikava mentalni sklop njihovih stanara. Premda ima i neurednih, većina je u dobrom ili čak izvanrednom stanju. Okućnice su lijepe, s lijepim travnjacima i voćkama. Vole ih ograditi živom ogradom od kaktusa. Većina kuća ima svoje kokoši ili čak i svinje.
Božić se na Kubi generalno ne slavi, no Nova godina je veliki događaj. Po cijeloj Kubi se vrte odojci na ražnju, a život staje. Dućani i restorani, osim u turističkim centrima, su zatvoreni.
Zanimljivo je da na samoj Kubi ne postoji kult Che Guevare – premda ga oni dobro eksploatiraju kroz prodaju suvenira. Oni ga poštuju, no on predstavlja prošlost jer je njegova dionica borbe završena. On je kult u cijeloj Latinskoj Americi što može predstavljati mač s dvije oštrice za socijalističke pokrete. Sam Castro je, premda ga zaslužuje daleko više od Chea, uspio izbjeći zamke kulta ličnosti. Kao i svaki uspješan revolucionar brzo je učio iz vlastitih pogrešaka i nastavljao dalje. Castro je vrlo demokratična osoba, spremna na diskusiju sa svakim. Od mladih plamenih revolucionara do političkih i običnih zatvorenika. Čini se da je uspio usaditi kulturu dijaloga u kubansko društvo koje je sa svoje strane, očito, prijemčivo za takav pristup. Još do revolucije, Castro je shvatio da podjela u društvu ne ide nužno po klasnoj liniji. Vidio je mnoge plemenite ljude među bogatima te mnogo rasizma među siromašnim bijelcima. Ipak, njegova je krivica bilo posvemašnje oslanjanje na SSSR. Na konferenciji nesvrstanih u Havani 1979. došlo je do njegovog oštrog sukoba s Titom, a iz kojeg je Tito, s pravom, izašao pobjednikom. Ipak, ma koliko da je SSSR Kubi donio neke folklorne oblike komunizma, SSSR je pustio kubansku ekonomiju da se diversificira i slobodno razvija – nešto što SAD nikad nije dozvolio zemljama iz Latinske Amerike pretvarajući ih time u ovisne, monokulturne, ekonomije – o dnosno zemlje. Kuba se zadnjih godina dobro oporavlja, ali bez pristajanja na diktate sa strane. Promjene koje rade su plod njihovog promišljanja vlastite realnosti i težnje za vlastitim prosperitetom. Za razliku od bivših socijalističkih zemalja, od Sežane do Vladivostoka, Kuba je slobodna zemlja, a Kubanci slobodni ljudi.
Azur Sejdić,
potpredsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske