Mjesto održavanja: Pula
Vrijeme održavanja: 12. IX 2013.

Radikalne demonstracije u Vukovaru protiv uvođenja tabli s dva pisma (pogrešno nazvanim dvojezičnima) kojima svjedočimo proteklih dana i koje su počele agresivno s nasiljem, dio su ciklički ponavljanih aktivnosti započetih 2002. godine od pripadnika tzv. “Berača kestena” koji su priječili odvođenje generala Bobetka na Haaški tribunal.

Te aktivnosti organiziraju i sprovode najretrogradnije snage društva u sprezi s klerom. Te snage nisu mnogobrojne i ne predstavljaju stajalište većine hrvatskih građana, ali su vrlo bučne, agresivne i vrlo dobro zastupljene u sredstvima informiranja. Cilj im je, osim odvraćanja pažnje od gorućih egzistencijalnih pitanja građana, rušenje aktualne vlasti (što vidimo kao manje zlo), ali i opstruiranje ustavno zakonskog poretka koje implicira i elemente fašizma – što vidimo kao veće i ozbiljnije zlo.

Sva ta događanja karakterizira autistička upornost u tumačenju njima razumljive istine uz trivijalna objašnjenja. Što ima značiti da “nije još vrijeme” za izvršavanje zakonskih odredbi i kada bi to vrijeme trebalo nastupiti. Što također znači floskula da “rat nije završio” i to rat koji je navodno pobjedonosan. I u kojem su to ratu do sada pronađeni svi stradali i nestali. I ne narušava li možda idilu pobjedonosnosti činjenica da nakon “pobjede” građani žive puno lošije nego prije pa u tom grmu treba tražiti zeca.

Posebnu dimenziju ovoj pojavi daje eksplicitno svrstavanje crkve uz remetioce reda i mira koju sam crkveni vrh koristi da bi se po n-ti put obrušio na komunizam kroz fiksaciju o dva totalitarizma. Izjednačavajući pritom fašizam i komunizam, kardinal Bozanić ne čini to da bi istinski osudio fašizam, s kojim je crkva u kohabitaciji, već da bi snažnije žigosao komunizam. Izjednačavanje fašizma i komunizma, osim što je u supstanci nonsens, ono se ne da ni u praksi uspoređivati jer je komunizam danas još uvijek filozofski pojam kao težnja ka dovršenom humanizmu koji na današnjem stupnju razvoja nije postignut. O komunizmu možemo govoriti kao o političkom pokretu usmjerenom ka ukidanju klasnog i nehumanog društva, a fašizam je gruba reakcija za njegovim očuvanjem što znači da je riječ o borbi suprotnosti, a ne istosti. A ako kardinal pod komunističkim totalitarizmom misli na radničko samoupravljanje, onda ga valja podsjetiti da su narodi na ovim prostorima u tom razdoblju ostvarili najdulji period mira i sveopćeg napretka od vremena naseljavanja do danas.

Sirijska kriza

Socijalistička radnička partija smatra nedopustivim uplitanje u unutrašnji sukob u Siriji koje međunarodni imperijalizam čini već dvije i pol godine u vidu aktivne i otvorene podrške sirijskim pobunjenicima i inozemnim plaćenicima vrlo različitih struja koje se bore protiv legalne, od naroda izabrane, i od, još uvijek velike većine naroda, podržane vlasti.

Veliku nepravdu koja bi mogla biti počinjena prema sirijskom narodu i veliku opasnost po mir na širem području Bliskog istoka, vidimo u mogućoj vojnoj agresiji Amerike na Siriju. Rušenje legalne sirijske vlasti i dominacija ekstremnih islamističkih grupa dovela bi do trajnog poremećaja života na širem prostoru.

Agresija koja je najavljena imala bi u svojoj provedbi fašistički karakter, a tobožnja briga za zaštitu civilnog stanovništva je cinična farsa jer je dosadašnja praksa pokazala da prilikom USA-NATO agresija udio civilnih žrtava nadmašuje one vojne. Osim toga, kakvo moralno pravo osuđivanja navodne upotrebe kemijskog oružja za masovno uništenje imaju oni koji su pred kraj II sv. rata razorili Dresden, uništivši između 87 i 88 posto zgrada, prilikom čega je prema procjenama stradalo od 25.000 do 60.000 civila (mada točan broj nikad nije utvrđen); bacili dvije atomske bombe na već izmrcvavljenog protivnika i koji dan danas u agresijama na druge narode upotrebljavaju municiju sa osiromašenim uranom koje je oružje masovnog uništenja još stoljećima nakon upotrebe.

Dodatno zabrinjava da se argument za agresiju zasniva na subjektivnoj pretpostavci, a ne na nepobitnim dokazima, što je narušavanje same pravne osnove.

Kategorički osuđujemo sve dosadašnje postupke kukavne hrvatske vlasti u vezi s događanjima oko Sirije. Tu prvenstveno mislimo na dostavu oružja pobunjenicima, ali i na ostale vidove političke podrške. Hrvatsku vladu i cijeli državni vrh ništa neće moći amnestirati od toga da se svrstala uz trenutno najretrogradniji imperijalistički pokret fašističkog karaktera.

Posebnu ljagu Hrvatskoj i njenim građanima nanijelo bi vazalno ustupanje hrvatskog zračnog prostora agresorskim snagama, poput 1999. godine prilikom NATO agresije na SR Jugoslaviju, o čemu se već špekulira u sredstvima informiranja, a što je vrlo neuvjerljivo demantirano od strane predsjednika Josipovića.

Raduje nas i smatramo vrlo korisnim veliko protivljenje ljudi širom svijeta mogućoj agresiji, a naročito u samoj Americi. Tu činjenicu, kao i dosljedne, mudre, ali energične i pomno tempirane poteze koje povlači Rusija, vidimo kao razlog što do agresije još nije došlo. Stoga pozivamo sve one koji su svjesni opasnosti koje moguća intervencija predstavlja da se u granicama svojih mogućnosti uključe u sve aktivnosti koje se tome protive.

Socijalistička radnička partija
Predsjednik
Kapuralin Vladimir

ADDENDUM: Kemijski otrovi

Upotreba kemijskih supstanci (plinova) u ratne svrhe dosegla je svoj vrhunac tijekom Prvog svjetskog rata. Posljedice upotrebe otrovnih plinova djeluju šokantno, no s vojničke točke gledišta oni su se pokazali vrlo neefikasnim. Kontrola djelovanja zbog teško predvidivih meteoroloških uvjeta te konfiguracije terena je vrlo teška dok su rezultati upotrebe istih bili vrlo ograničeni. Tijekom građanskog rata u Rusiji bilo je sporadične uporabe otrovnih plinova s jednako mizernim efektom. Fašistička Italija je koristila otrovne plinove tijekom agresije na Etiopiju, gdje su njihovi učinci, osim psihološkog šoka, bili neznatni.

Tek je razvoj i omasovljenje avijacije mogao dati impuls upotrebi otrovnih kemikalija, no i tada ne protiv “neprijateljske žive sile”, već protiv vegetacije koja je protivničkoj, obično gerilskoj vojsci, omogućavala nesmetano kretanje. Najpoznatiji slučaj takve upotrebe kemijskih sredstava predstavlja američko zasipanje vijetnamskih prašuma s tzv. Orange, čijim je djelovanjem lišće otpadalo s drveća. Nuspojava tog otrova je eksplozija kancerogenih bolesti u tim područjima koja traje još i danas.

Može se stoga reći da nijedna profesionalna vojska, pa tako ni sirijska, neće si dozvoliti upotrebu kemijskih supstanci jer je u borbenim akcijama korist od njih zanemariva, još i više u bliskoj gradskoj borbi, dok bi politička i moralna šteta njihove upotrebe bila nemjeriva.

Azur Sejdić,

potpredsjednik SRP-a