Retedeicomunisti

Komunisti pod kacigom

Četvrtak 17 januara 2013

Komunistička partija Francuske podržava francusku vojnu intervenciju u Maliju. U dokumentu objavljenom na njenom sajtu KP Francuske opravdava razloge interveniranja Armije u Maliju, potpuno pruhvativši tezu o borbi protiv terorizma, kako je predstavlja francuska vojna i politička vrhuška. Takva pozicija je jako zabrinjavajuća i treba je osporiti.

Odlučili smo se temom baviti u političkom ključu, zbog ponovne i dramatične, ko zna koje po redu, imperijalističke agresije, ovaj put Francuske na Mali, krenuvši od ozbiljnog stanja koje postoji u Francuskoj komunističkoj partiji, uvijek dosljedno istog, kad se radi o zauzimanju političkog stava, i to već godinama. Dokument objavljen na njenom sajtu opravdava razloge vojne intervencije i u potpunosti prihvaća tezu o borbi protiv terorizma, koju podržava vojni i politički vrh.

KP Francuske ne samo da opravdava historiju neokolonijalizma i kontinuitet neokolonijalne uloge, koju je Francuska preuzela u Africi, već nije potrošila ni jednu jedinu riječ o bijednim životnim uvjetima, koje ova imperijalistička pod-sila natura afričkom stanovništvu, prisiljenom živjeti sa manje od dva dolara dnevno po stanovniku, dok je nacionalno bogatstvo (zlato, uran i nafta) zemlje namijenjeno popunjavanju blagajni multinacionalnih kompanija Sjedinjenih Država ili Evropske Unije. Partija Pierre Laurenta, pokretač je Front de Gauche – Lijevog Fronta, onog istog koji je podržao Hollandea na predsjedničkim izborima, a i danas ponovo podržava vladu francuskih socijalista i to u času kad ona s oružjem u ruci vodi agresivnu i neokolonijalnu politiku. KP Francuske namjerno odbija da sagleda razdiruće protivrječnosti, koje je stvorio kolonijalizam, najvidljivije u bijedi i u korupciji te ne želi da shvati, kako ta dva faktora bacaju u očaj stanovništvo Afrike. KP Francuske se potpuno slobodno opredijelila da zamijeni klasne i antiimperijalističke razloge iščitavanja krize u Srednjoj Africi tezom o humanitarnoj vojnoj intervenciji, koju promovira francuska buržoazija, uz pokriće Vijeća Sigurnosti Organizacije UN i NATO snaga.

Prisutnost oružanih islamskih formacijja zauzima političku prazninu nastalu zbog nestanka klasne perspektive. Nekoć su ovu perspektivu predstavljali demokratski pokreti otpora, napredni po usmjerenju, koje su francuski, belgijski i britanski useljenici fizički uništili. Oni su masakrirali i ubili na hiljade političkih kadrova, aktivista i zastupnika ideje antikolonijalne borbe, a među njima treba se sjetiti istaknutih figura afričkih revolucionara, kakvi su bili Thomas Sankara i Patrice Lulumba. Danas pobuna u Maliju ima reakcionarno obličje islamskih naoružanih odreda, a s tim u vezi treba imati u vidu, da su se nedavno te iste formacije ponudile za saveznika, za vrijeme sukoba u Libiji i u Siriji, upravo imperijalizmu.

Nismo u stanju, prema našim saznanjima, da utvrdimo snagu kao ni podršku, koje imaju naoružane islamske formacije; znamo pak da su evropske snage kao i one Sjedinjenih Država, dok su s jedne strane slamale nacionalni put samoodređenja i razvoja Afrike, s druge strane nametale servilne vlade u odnosu na sebe. To su činile kako bi stvorile neophodan institucionalni okvir, sasvim u sukladnosti sa vlastitom prošlošću i sa kolonijalnom praksom. I danas Pariz nameće predsjednike država, vojne komandante i potpuno uslovljava upravljačku klasu mnogih afričkih zemalja. To se vidjelo pri nedavnim mirovnim ugovorima u Centralnoj Afričkoj Republici kao i na Obali Slonovače: sad imamo istovjetno uplitanje i u Maliju.

Džihadistička prijetnja pruža sadašnjem francuskom predsjedniku Hollandeu priliku za pučistički nastup, kako bi s jedne strane nametnuo francusko prvenstvo u strateškoj kompeticijii sa SAD-om i sa Kinom u kontroliranju Centralne Afrike, a s druge, kako bi smanjio težinu oružanih islamskih formacija i dopustio Francuskoj da se suprotstavi, kao i za vrijeme nesretne agresije na Libiju, vlastitom vojnom silom ekonomsko-proizvodnoj hegemoniji Njemačke u natjecanju za prvenstvo u imperijalističkoj Evropi.
Prikrivajući oružanu obranu interesa francuske i evropske buržoazije KP Francuske postala je saučesnik agresije na narode Afrike.

Evropska ljevica bilo u vanjskoj bilo u unutrašnjioj politici podržava imperijalističku politiku EU; a u tim okolnostima KP Francuske potrudila se da dadne i ideološku podršku francuskom pod- imperijalizmu, koji se bori da zadrži ulogu odlučujuće sile u afričkoj regiji i na Sredozemlju, na područjima u koja već prodiru interesi Sjedinjenih Država kao i oni kineski. U Africi se vodi presudna igra između različitih imperijalizama, koji, mada su saveznici, ne prestaju da se otimaju za dominaciju nad strateškim regijama.

Malo vrijede stavovi obrane welfare statea u Francuskoj, od strane Ljevice (Gauche), ako se težina krize bude prevaljivala na narode i na zemlje, koji se nalaze u fazi razvoja. Francuska politika nastavlja nametati svojim bivšim kolonijama u Africi korišćenje afričkog franka (CFA) sa mijenjanjem koje odgovara Euru, a ta stvar dvostruko favorizira Pariz. Na to se još nadovezuju ugovori i ekonomske transakcije, koje ustvari drže afričke narode u stanju ovisnosti od imperijalizma te nije uopće slučajno da je 60% industrije Malija u francuskim rukama.
Interpretacija KPF završava se u duhu najklasičnijeg eurocentrističkog i imperijalističkog stava: «Moramo uvažavati ljude u Maliju i pomoći im da izgrade vlastitu budućnost». Taj stav objašnjava zašto 69% birača fronta Ljevice – Front de Gauche – pristaje na intervenciju u Maliju. Izbor što ga je učinila KPF rezultat je izvjesnog političkog puta koji danas nalazi ljevicu starog kontinenta angažiranu u korist imperijalističkog i neokolonijalističkog pola Evropske Unije.
To je oportunistički stav i više no kolaboracionistički, jer njegovi glavni akteri ima za cilj favoriziranje ideološke podložnosti radničke klase buržoaziji, oslanjajući se upravo na onu radnu aristokraciju, koja samu sebe doživljava kao «drugačiju i daleko razvijeniju» od ostalih dijelova međunarodne radničke klase, a naročito od one koja živi na Jugu svijeta, pa čak i od one koja postoji u zemljama nazvnim PIGS (Portugal, Italija, Grčka i Španija) u novoj međunarodnoj podjeli rada.

Ta se politika filo-imperijalističkog aktivizma mora obarati i osuđivati, djelujući na stvaranju međunarodnog fronta antikapitalističke i antiimperijalističke klase.

Uskoro ćemo ponovo opet analizirati situaciju u Centralnoj Africi i u Maliju, s instrumentima koji će nam dozvoljavati podrobnije tumačenje konfiguracije imperijalističke agresije što je upravo u toku, te ulogu Francuske i drugih evropskih zemalja počevši od servilnih stavova i od tako zvanog neokolonijalizma odrpanaca, među kojima Italija nimalo ne zaostaje. Uloga talijanske buržoazije, naročito one povezane s Euro-moćnicima i imperijalističkim polom, vrlo je istaknuta zbog vlastitih ekonomskih interesa. Italija je posebno zainteresirana za Afriku, što uvjetuje političke izbore istovjetne onima francuske buržoazije te stavove o tobožnjem humanitarnom ratu. Francuska je odlučila da brani vlastiti primat stavljajući po ko zna koji put EU i SAD pred svršen čin, akt kojim Pariz unilateralno tereti vrijednost vlastitih (bivših) kolonija u vlastitoj utrci za leaderstvom u Evropskoj Uniji.

Naš je cilj pokazati dinamiku tog sukoba, u kojem je sve vidnija utrka i kompeticija između imperijalističkih polova te natjecanje koje postoji između imperijalističkih zemalja i zemalja u ekonomskom uzdizanju, tako zvanih BRICS (Bratil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), od kojih se naročito Kina bori za hegemoniju na afričkom kontinentu.
(S talijanskog prevela Jasna Tkalec)