Uvod

Klima i njene složene, još nedovoljno istražene, promjene u suvremenom svijetu često su reducirane na pojmove kao što su globalno zatopljenje, staklenički plinovi, industrijska revolucija, ugljični dioksid i slično te su počele nositi religiozno-katastrofični karakter. Na taj način i klima je postala polugom globalnog porobljavanja cijelih naroda i pritiska na svakog pojedinca. Pri tom su se u sijanje straha od budućnosti uključili političari, novinari, ekološke udruge netransparentnih izvora financiranja, mnogi profesionalni znanstvenici i drugi. Problem klimatskih promjena, osobito eventualnog čovjekovog utjecaja na njih, svjesno se banalizira, pojednostavljuje i iskrivljuje. Klimatske promjene, i svi faktori koji utječu na njih, stavljaju se u dnevnopolitički kontekst te će ih se u tom kontekstu ovdje i razmotriti. No uz to, nekoliko glavnih aspekata problematike klimatskih promjena treba prikazati u znanstvenom kontekstu.

 

Kratka povijest klimatskih promjena

Procesi koji su doveli do preobražaja našeg planeta u stanje približno današnjem, u smislu izgleda njegove površine i sastava atmosfere, relativno dobro su obrađeni u znanstveno-popularnoj literaturi dostupnoj na internetu dok je za razumijevanje aktualne problematike klime potrebno poznavanje klimatskih promjena koje su se odigrale na zemlji u zadnjih 15-ak tisuća godina, tj. od kraja zadnjeg ledenog doba. U prvom periodu zatopljenja došlo je do topljenja velikih ledenjaka, posebice u Sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi, koje je bilo posljedicom prosječnog globalnog povećanja temperature zraka za oko 5° C. To je doprinijelo podizanju razine mora, ali i uzdizanju kopnenih masa dotad pritisnutih ledom.

Tijekom perioda tzv. klimatskog optimuma, koji je trajao do 2. tisućljeća p. n. e., srednja godišnja temperatura zraka u Evropi bila je viša za 2° – 3° C od današnje dok je ona u Finskoj i sjevernim dijelovima Rusije bila za oko 4° C viša od današnje. Osobito su zime bile toplije od današnjih. Mnoštvo biljnih i životinjskih vrsta obitavalo je u sjevernim krajevima ili na nadmorskim visinama u planinskim krajevima gdje ih danas nema. Temperatura morske vode u arktičkom području bila je nekoliko stupnjeva viša od današnje tako da su flora i fauna bili raznovrsniji od današnje. Istraživanju su pokazala da je morska voda između Tajvana i Japana u tom periodu bila za 6° C viša od današnje. Površina leda na Arktiku iznosila je oko 4 – 5 milijuna kvadratnih kilometara dok se njegova površina u sadašnjem vremenu kreće od 7, u septembru, do 12 milijuna kvadratnih kilometara u martu. Sjevernim morskim putom moglo se nesmetano ploviti.  Iste pojave zabilježene su i na sjevernoameričkom kontinentu. Period klimatskog optimuma imao je globalni karakter, što se vidi iz istraživanja na Antarktiku i Južnoj Americi gdje je temperatura zraka i oceana bila za 2° – 3° C viša od današnje. Njegov maksimum na južnoj polutci bio je u periodu 6,5 – 3,5 tisuća godina p. n. e.

Tijekom klimatskog optimuma, zabilježen je samo jedan period širenja ledenjaka u vrijeme malog ledenog doba oko 4,5 tisuća godina p. n. e. i to samo na sjevernoj polutci. Njega je, po svemu sudeći, izazvalo naglo topljenje arktičkog leda, što je dovelo do promjena morskih, osobito Golfske, i zračnih struja. Do dugotrajnijeg i globalnijeg zahlađenja, došlo je oko 2.000 godine p. n. e. kad je započelo veliko širenje ledenjaka, osobito na sjeveru kopnenih masa i planinama. Klima je postala suša, što je na lokalnim razinama često izazvalo dramatične posljedice. Primjerice, Sahara, koja je dotad primala oko 200 mm kiše na godinu i bila zeleno i plodno područje, počela se postupno sušiti da bi na pragu nove ere bila transformirana u pustinju.

Klimatske promjene nisu imale samo dugotrajni, tisućljetni ili duži, karakter. Klimatske fluktuacije dešavale su se i u znatno kraćim vremenskim razdobljima dok su mnoge klimatske promjene imale isključivo lokalni karakter. Povijest klime u zadnja 2 tisućljeća, osobito na sjevernoj, kontinentalnoj polutci, nedvosmisleno upućuju na to. Nakon prohladnog perioda koji je započeo prije 4.000 godina, uslijedio je period značajnog zatopljenja u periodu od 8. do 13. stoljeća nove ere. U evropskoj povijesti taj se period naziva i erom Vikinga. Oni su se u tom periodu proširili iz baltičkog bazena na Island, Grenland i Labrador u Kanadi, što je bilo moguće zbog odsustva leda u sjevernom Atlantiku. Došlo je do velikog topljenja alpskih ledenjaka te velike migracije biljnih i životinjskih vrsta na sjever. Primjerice, vinova loza čija se sjeverna granica u suvremenom dobu proteže od Normandije preko Južne Njemačke, Češke, Mađarske i Rumunjske do Moldavije, u tom vremenu rasla je na obalama Baltika, od Njemačke do Latvije. Temperatura zraka na južnom Grenlandu bila je 2° – 4° C viša od današnje. Do velikih bioloških i društvenih promjena, uslijed zatopljenja, došlo je i u Kanadi i Kini.

Nakon toplog perioda na prijelazu XIII. u XIV. stoljeće, započelo je postupno zahlađenje i nastupanje novog mini ledenog doba. U analizi klime tog vremena, znanstvenicima, osim klasičnih arheoloških iskapanja i analize starosti iskopina, pomažu i zapisi suvremenika. Iz njih je, između ostalog, moguće odrediti broj ledenjaka na sjevernoj pol koji su se u određenom vremenu širili.

Iz dijagrama je vidljivo nekoliko valova širenja ledenjaka, odnosno hlađenja euroazijskog i sjevernoameričkog kopna, mora i zraka. Tijekom tog perioda led je veći dio godine blokirao sjeverne morske putove dok je širenje leda na kopnu i otocima dovelo do nestanka vikinških naselja na Labradoru i Grenlandu. Šumska područja povukla su se stotinama kilometara na jug.

Velika širenja ledenjaka na sjeveru euroazijskog i sjevernoameričkog kontinenta, bila su prouzrokovana osjetnim zahlađenjem zraka na umjerenim geografskim širinama, oko 1° C, dok se promjena temperature u tropskim područjima nije osjećala. Na južnoj polutci rast ledenjaka vrlo rijetko je korespondirao s njihovim rastom na sjeveru. Mini ledena doba nisu imala globalni karakter.

Sredinu XIX. stoljeća karakterizira početak velikog otapanja ledenjaka na sjevernoj polutci te progresivno povišenje temperature zraka i mora koje su u to vrijeme postale predmetom sustavnog mjerenja. Alpski i skandinavski ledenjaci, u 100 godina, odstupili su 1.000 – 1.400 metara dok su sjevernoamerički ledenjaci odstupili nekoliko kilometara. Odstupili su ledenjaci na Kavkazu i Himalaji dok u Južnoj Americi, Patagoniji i Andama, nisu. Temperature zraka na sjevernoj polutci osobito su porasle tijekom 20-ih i 30-ih godina XX. stoljeća. Srednja temperatura zraka na zapadnom Grenlandu 30-ih, bila je za 5° C viša od srednje temperature zraka u periodu 1912. – 1926. godine. Sjevernije, na Spitsbergenu, ona je porasla za 8° – 9° C. Sjeverni morski put ponovno je postao plovan.

Nakon toga, od 40-ih nastupa period zahlađenja na sjevernoj polutci u visini od oko 0,5° C koji je potrajao 2 – 3 desetljeća.

Sve navedene fluktuacije temperature na sjevernoj polutci u zadnjih stoljeće i pol najčešće nisu bile popraćene istim takvim promjenama na južnoj. Nerijetko su temperaturni trendovi imali suprotne predznake na sjevernoj i južnoj polutci.

U zaključku treba istaći da na sve navedene promjene temperature, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini, utječe cijeli niz faktora koji se mogu podijeliti u dvije grupe:

–          astronomske: promjene sunčeve aktivnosti, promjena ekscentriteta zemljine orbite, promjena perihela zemljine orbite, promjena nagiba zemljine ose, promjene nagiba zemljine orbite i druge. Vanzemaljski utjecaji na klimu protežu se na duge vremenske periode u trajanju od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća godina.

–          zemaljske: atmosferske cirkulacije koje omogućuju temperaturni kontrasti  (ekvator, polovi i ocean, kopno, morska strujanja). Zemaljski utjecaji na klimu imaju vremenski doseg od nekoliko godina do nekoliko stoljeća.

Još do kraja nije objašnjena relativno jednostavna cikličnost astronomskih utjecaja na klimatske promjene dok cjelovito istraživanje zemaljskih utjecaja na klimu, složenih procesa u sustavu atmosfera – hidrosfera – litosfera – kriosfera – biosfera, tek treba biti provedeno.

Povijest klimatskih promjena na planetu sugerira da se planet najvjerojatnije nalazi na ulasku u novo ledeno doba koje će nastupiti u naredna dva tisućljeća. Naše međuledeno doba ima karakteristike svih prijašnjih: brzo zagrijavanje nakon ledenog doba, dug i stabilan period klimatskog optimuma te vrlo sporo razdoblje hlađenja kojeg karakteriziraju česta kolebanja temperature.

Kratka povijest koncepta stakleničkog efekta

1827.: Francuski znanstvenik Joseph Fourier, prilikom ispitivanja utjecaja atmosfere na bilancu (sunčevog) zračenja, analizirao je eksperiment De Saussurea u kojem je drvena kutija obložena tamnim plutom i sa staklenim poklopcem bila obasjana sunčevom svjetlošću. Pokazalo se da je temperatura u kutiji viša dok je pokrivena staklom od temperature u njoj bez staklenog poklopca. Jedan od razloga za takav efekt leži u činjenici da staklo propušta vidljivu svjetlost u kutiju koja se na taj način zagrijava dok, istovremeno, staklo sprječava hlađenje kutije jer je ono neprozirno za toplinsko zračenje koje emitira zagrijano tijelo, tj. drvena kutija. Kasnije je efekt zadržavanja zemljine topline od strane nekolicine plinova iz atmosfere dobio naziv „staklenički efekt“.

Izraz „staklenički efekt“ vrlo loše opisuje atmosferske pojave jer atmosfera, za razliku od stakla, dozvoljava vertikalnu cirkulaciju zraka koja putem nekoliko mehanizama doprinosi hlađenju zemljine površine.

1847.: Švicarski astronom Johann Wolf uveo je kombinirani indeks sunčevih pjega, što je položilo temelj opisivanju odnosa sunčevih aktivnosti i atmosferskih pojava. Ustanovljeni su 11 i 22-godišnji ciklusi sunčeve aktivnosti, pojave pjega, dok njihov utjecaj na klimu na zemlji još uvijek predstavlja predmet spora.

1861.: Irski fizičar John Tyndall pokazao da se staklenički efekt pojačava vodenom parom i nekim drugim plinovima.

1889.: Engleski znanstvenik Thomson, lord Kelvin, poznat po svom religijskom fanatizmu, prvi je iznio katastrofični scenarij upotrebe fosilnih goriva. Njihovom upotrebom čovječanstvo će, tvrdio je Thomson, vrlo brzo potrošiti sav kisik iz atmosfere. Thomson, ustvrdili su drugi znanstvenici, nije u obzir uzeo snagu zelenog lista koji atmosferu neprekidno popunjava svježim kisikom.

1896.: Švedski kemičar Svante Arrhenis prvi je iznio hipotezu da ugljični dioksid u atmosferi predstavlja jedan od faktora koji će u sustavu atmosfera – zemljina površina dovesti do zagrijavanja atmosfere. Po njegovim proračunima, udvostručenje koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferi, dovest će do povišenja temperature zraka u Sjevernoj Americi i sjevernoj Evropi za 8° – 9° C.

1935.: Ruski znanstvenik Vladimir Kosticin objavio knjigu „Evolucija atmosfere, biosfere i klime“ u kojoj objašnjava podrijetlo cikličnih klimatskih promjena unutarnjim svojstvima klimatskog sustava čime je praktički opovrgao Arrheniusovu hipotezu.

1938.: Britanski inženjer Guy Callendar, koristeći se podacima sa 147 meteoroloških stanica u raznim dijelovima svijeta, pokazao da se srednja temperatura zraka u prethodnih 100 godina povećala. On je prvi povećanje temperature zraka povezao s koncentracijom ugljičnog dioksida u zraku – tzv. efekt Callendara. Neposredno nakon toga, meteorološke stanice na sjevernoj polutci počele su bilježiti sustavno zahlađenje.

1958.: Američki znanstvenik Charles Keeling započeo je sa sistematskim mjerenjem koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi na meteorološkoj stanici na padini vulkanskog vrha Mauna Loa na Havajima, a potom u nizu meteoroloških stanica diljem svijeta. Grafikon koji pokazuje koncentraciju ugljičnog dioksida u atmosferi zove se Keeling Curve – kilingova krivulja:

Jedinica ppm (parts per milion) u konkretnom slučaju označava kubne centimetre ugljičnog dioksida u kubnom metru zraka. Kod tekućina, označava miligrame određene tvari u kilogramu otapala, primjerice soli u vodi.

Ispitivanja sastava arktičkog leda sugeriraju da se u zadnjih 11 tisuća godina koncentracija ugljičnog dioksida u zraku (desna skala) kretala između 260 i 300 ppm i to do 1750. godine, odnosno početka industrijske revolucije. Kretanja srednje temperature sjeverne polutke, tj. njeno odstupanje od srednje temperature zraka u periodu 1951. – 1980. godina (lijeva skala), teško se može korelirati s koncentracijom ugljičnog dioksida u zraku.

1965.: Ekspertni savjet predsjednika SAD-a donio izjavu u kojoj se staklenički efekt proglašava realnom opasnošću (real concern).

1975.: Američki znanstvenik Wallace Broecker u svom članku prvi upotrijebio izraz „globalno zatopljenje“. On je svojim propagandističkim pristupom prvi problem stakleničkog efekta predstavio u svjetlu teorije katastrofe.

1990.: Međunarodna grupa eksperata (IPCC), osnovana 1988. godine, saopćila da se srednja temperatura zemlje u proteklih 100 godina povećala 0,3° – 0,6° C.

1995.: IPCC u novoj studiji ustvrđuje da postoje dokazi koji potvrđuju utjecaj čovjeka i njegovih aktivnosti na klimu.

1997.: Donesen „Protokol iz Kyota“ u kojem se razvijene zemlje obvezuju na smanjenje emisije ugljičnog dioksida za 5 % do perioda 2008. – 2012. godine. Senat SAD-a objavio da ne želi ratificirati „Protokol iz Kyota“, što je ostalo službenom američkom politikom do danas.

2007.: Bivši američki potpredsjednik Al Gore, zajedno s ekspertima IPCC, dobio Nobelovu nagradu za mir zbog svoje uloge u širenju informacija o klimatskim promjenama.

2009.: Kina od SAD-a preuzela prvo mjesto po emisiji ugljičnog dioksida u atmosferu.

2015.: Održana klimatska konferencija u Parizu gdje su razvijene zemlje izvršile pritisak na rastuće ekonomije, prvenstveno Kinu i Indiju, za smanjenje emisije ugljičnog dioksida. Kina najavila program izgradnje desetaka novih nuklearnih elektrana.

Medijske kampanje kojima je cilj sve aktualne klimatske promjene prouzrokovane ljudskom aktivnošću, ako takve doista i postoje, objasniti stakleničkim efektom, partikularno rastom  koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi, su, u najmanju ruku, vrlo jednostrane. One su, u biti, vrlo neznanstvene i neetične. Kad se govori o mjerenjima koncentracije ugljičnog dioksida, zbunjuje njena uniformnost kako po visini (mjerene do 12.000 m nadmorske visine) tako i na površini planeta. Mjerenja koncentracije ugljičnog dioksida u raznim područjima zemaljske kugle tijekom 60-ih i 70-ih godina XX. stoljeća pokazuju znatna kolebanja. U umjerenim širinama, njegova koncentracija iznosila je oko 320 ppm, na Spitzbergenu 150 ppm, dok je njegova koncentracija u američkim industrijskim centrima iznosila i do 780 ppm. Ovakvi rezultati su logični jer je ugljični dioksid teži od zraka za oko 50 % dok se većina apsorpcije ugljičnog dioksida iz zraka u more odigrava u sjevernim polarnim predjelima gdje je voda hladnija i manje slana.

S druge strane, može se reći da je do povećanja koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi došlo zbog prirodno spore reakcije prirode, hidrosfere i biosfere, na vanjske promjene. Istovremeno, došlo je i do povećanja koncentracije metana u zraku čiji je staklenički efekt 22 puta veći, a koncentracija oko 220 puta manja od ugljičnog dioksida. Rast njegove koncentracije u zraku može u izvjesnoj mjeri biti povezan s ljudskom aktivnošću poput poljoprivrede i stočarstva, no on, rast, može se, prije svega, pripisati oslobađanju velikih količina metana iz sibirskih i sjevernoameričkih močvara koje možda i može biti prouzrokovano ljudskom djelatnošću te iz, u daleko većoj mjeri, morskih dubina koje se teško može povezati s ljudskom djelatnošću. Oslobođeni metan dobro reagira s kisikom iz zraka uz stvaranje ugljičnog dioksida i vode.

Najjači staklenički efekt ima vodena para, kako zbog svoje visoke koncentracije u zraku (i do 50.000 ppm) tako i zbog apsorpcije toplinskog zračenja osjetno više energije no što je to slučaj s ugljičnim dioksidom. Kako koncentracija vodene pare (vlažnost zraka) jako varira, može se reći da je ona odgovorna za 36 – 72 % stakleničkog efekta, ugljični dioksid doprinosi s 9 – 26 %, metan 4 – 9 %, dok je za ostatak odgovoran ozon. No, za razliku od ugljičnog dioksida i metana, vodena para osim stakleničkog posjeduje i znatan efekt hlađenja zemljine površine. Ako ugljični dioksid apsorbira oko 4 vata energije po kvadratnom metru zemljine površine, dotle vodena para transportira oko 80 vati energije sa zemljine površine na vrh troposfere u oblake, otkud se ona jednim dijelom emitira u kozmos. Na taj način vodena para pospješuje hlađenje zemljine površine. Isto tako, povećani sadržaj vodene pare u zraku te posljedično povećane oblačnosti, povećava refleksiju sunčevog zračenja koje se trenutačno procjenjuje na oko 79 vati po kvadratnom metru zemljine površine te i na taj način sprječava njeno pregrijavanje. Ako se svemu rečenom doda činjenica da ukupna razmjena energije zemljine površine i atmosfere sa svemirom iznosi blizu 400 vati po kvadratnom metru zemljine površine, onda se može ustvrditi da ugljični dioksid na može biti uzročnikom, barem ne odlučujućim, globalnog zatopljenja zemljine atmosfere. Njegov eventualan rast na koncentracije do 700 ppm i više, za što je nužno veliko povećanje ljudske populacije uz dovođenje potrošnje energije cijelog čovječanstva na razinu Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike, može štetno utjecati na zdravlje životinjskih organizama pa tako i čovjeka, uz istovremeno bujanje biljnih.

Bez stakleničkih plinova, temperatura zemlje bila bi za oko 30° C niža od sadašnje, tako da razvoj viših formi života na njoj bio bi nemoguć. Svaki plin koji ima staklenički efekt posjeduje cijeli niz karakteristika koje na različite načine utječu na sustav atmosfera – biosfera i šire. Primjerice, četvrti glavni staklenički plin, ozon, štiti Zemlju, njenu biosferu, od razornog ultraljubičastog zračenja. Zbog svoje ukupne male mase, 3 milijarde tona, on je prvi stradao od ljudske aktivnosti, posebice od lansiranja američkih raketa Space Shuttle. Svako lansiranje takve rakete uništavalo je 10 milijuna tona ozona. 300 lansiranja američke rakete, teorijski, bi doveli do uništenja ozonskog atmosferskog sloja. No i on se stalno obnavlja tako da neizbježan čovjekov utjecaj na njega treba biti predmetom planiranja i optimizacije. Isto vrijedi i za druge stakleničke plinove, odnosno cjelokupan sustav atmosfera – hidrosfera – litosfera – kriosfera – biosfera.

 

Atmosferski ugljik i svjetski oceani

Tijekom prvih nekoliko milijardi godina zemljine povijesti, kemijski sastav Zemljine atmosfere bio je vrlo sličan kemijskom sastavu atmosfere na današnjoj Veneri. Preko 90 % atmosfere činio je ugljični dioksid. Dva su procesa dovela do uklanjanja ugljičnog dioksida iz tada vruće atmosfere. Prvi je vezivanje ugljičnog dioksida kalcijem, kojeg su izbacivali vulkani, i njegovo taloženje u vidu karbonatnih, krečnjačkih, stijena. Na taj način, u zemljinu koru odloženo je 70 milijuna petagrama ugljika (petagram je jedinica za težinu; 1 petagram = 1 milijarda tona). Drugi proces provodili su živi organizmi na kopnu i moru koji su u Zemljinu koru odložili dodatnih 20 milijuna petagrama ugljika. Najvažniji nusprodukt transformacije ugljičnog diksida u organski ugljik je kisik.

Regulacija koncentracije ugljičnog dioksida i u sadašnjem vremenu odvija se vrlo sličnim mehanizmima na kopnu i u oceanima.

Glavni mehanizam kontrole koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi odvija se u svjetskim oceanima. Njega prvenstveno regulira kemija morske vode u kojoj postoji suvišak kalcija koji neprekidno vezuje ugljični dioksid iz morske vode, odnosno atmosfere, i taloži na dno mora. Taj mehanizam treba biti objašnjen jer mnogi članci koji se bave njime su vrlo površni i netočni zato što ne prave razliku između destilirane i morske vode.

Topljivost ugljičnog dioksida, kao i svih plinova, u vodi pada s porastom temperature. Njegova topljivst na 10° C iznosi 2,5 grama na litru destilirane vode dok na 15° C topivost pada na 2,1. Kad bi svjetski oceani bili ispunjeni destiliranom vodom i zasićeni ugljičnim dioksidom, njihovo bi zagrijavanje dovelo do znatnog istiskivanja ugljičnog dioksida u atmosferu. S druge strane, zasićenje destilirane vode ugljičnim dioksidom povećava njenu kiselost. Njen pH, mjera za kiselost vode, nije 7 (neutralna), već 6 (blago kisela voda); pH je niži za 1. Ako bi se u kubni metar destilirane vode dodao 0,1 mililitar akumulatorske kiseline, njen bi pH također pao sa 7 na 6. Ako bi se 0,1 ml akumulatorske kiseline dodao u kubni metar destilirane vode zasićene ugljičnim dioksidom, pH bi ostao na 6, ali bi sav ugljični dioksid bio istisnut iz vode.

pH morske vode nije 7, već 8,2. Ona je lužnata. Sadržaj soli, salinitet, u njoj iznosi 35 promila, odnosno 3,5 %. Uglavnom se radi o natrijevu kloridu, tj. kuhinjskoj soli. U morskoj vodi je, pri temperaturi od 15° C, otopljeno oko 0,09 grama na litru ugljičnog dioksida koji se nalazi u tri forme: slobodni ugljični dioksid 0,5 %, bikarbonat 89 %, te karbonat 10,5 %. Takva voda posjeduje tzv. puferska, amortizirajuća svojstva. Stoga, ako se u kubni metar takve vode doda 0,1 ml akumulatorske kiseline, njen pH ne bi pao za 1 već za 0,003. Ne bi pao s 8,2 na 7,2 , već na 8,197. Takvi se procesi u prirodi neprekidno odvijaju zbog podvodnih vulkanskih erupcija. One neprekidno izbacuju sumpor, u obliku kiseline, no morska voda amortizira njihov utjecaj. Proces je u tolikoj mjeri intenzivan i dugotrajan da su se u blizini podvodnih vulkana razvili potpuno neovisni oblici života koji razmjenu tvari i energije s okolinom ne čine preko kisika, kao velika većina živih organizama, već preko sumpora.

Mjera za puferska svojstva morske vode zove se Revelle faktor. On označava dodatnu količinu ugljičnog dioksida koju ocean može apsorbirati iznad topljivosti ugljičnog dioksida u njemu te je usko povezan sa suviškom kalcija u morskoj vodi. U njoj se otopljeni ugljični dioksid iz atmosfere neprekidno vezuje s kalcijem i taloži kao krečnjak na dno oceana. Krečnjak se, pri određenim uvjetima temperatura i saliniteta vode, taloži samo do određene dubine oceana, no ako se u oceanu poveća količina otopljenog ugljičnog dioksida ili kalcija, granica taloženja krečnjaka pomaknut će se na veću dubinu. Ovaj proces dovodi do toga da udvostručenje koncentracije ugljičnog dioksida u zraku, primjerice na 700 ppm, povećava njegovu koncentraciju u oceanima za 10 % te njegovim taloženjem na sve veće dubine, uz istovremenu potrošnju kalcija iz morske vode. To postupno dovodi do povećanja Revelle faktora, odnosno smanjenja sposobnosti svjetskih oceana da apsorbiraju ugljični dioksid iz zraka. Revelle faktor u svjetskim oceanima varira od 8 do 15 te je u prosjeku porastao za 1 od početka industrijske revolucije.

Imajući u vidu činjenicu da se u oceanima trenutačno nalazi oko 38 tisuća petagrama otopljenog ugljika, 600 petagrama u atmosferi u vidu ugljičnog dioksida, 550 petagrama u cijeloj biosferi, te 1500 petagrama na tlu, tj. lako dostupno ljudima, nikakva ljudska aktivnost, nikakva potrošnja fosilnih goriva u dogledno vrijeme, ne može u značajnijoj mjeri promijeniti kemiju svjetskih oceana. Sav ugljični dioksid koji ljudski rod može proizvesti u narednih tisuću godina, čak i pri trenutačnoj vrlo visokoj stopi, svjetski oceani u stanju su apsorbirati. I to isključivo kemijskim putem. Jasno, ostaje problem usklađivanja tempa proizvodnje ugljičnog dioksida nastalog izgaranjem fosilnih goriva i stope njegovog odlaganja u dubine svjetskih oceana.

No, svjetski oceani, odnosno živi organizmi u njima, fitoplanktoni, veliki dio otopljenog ugljičnog dioksida prerađuju u elementarni ugljik, u konačnici: fosilno gorivo, uz istovremeno stvaranje kisika. Morski organizmi proizvode oko 70 % svježeg kisika koji dolazi u atmosferu dok ostatak osigurava kopnena vegetacija.

POM = Particulate Organic Matter

DOM = Dissolved Organic Matter

 

 

Sustav atmosfera – Zemljina površina

Glavni regulator koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi, kad se govori o zemljinoj površini, su biljni organizmi koji žive na njoj. Prvenstveno se to odnosi na drveće, tj. šume, koje prekrivaju blizu trećine njene kopnene površine. Postoje različite procjene o količini ugljičnog dioksida iz atmosfere kojeg konzumiraju svjetske šume. Sovjetski su znanstvenici 80-ih godina izračunali da godišnji prirast drvene mase sovjetskih šuma iznosi 2,2 petagrama. Za takav prirast one moraju apsorbirati 4 petagrama ugljičnog dioksida, tj. 1 petagram čistog ugljika, pri čemu u zrak ispuste 3,1 petagram kisika. Sovjetske šume, u to vrijeme, činile su petinu svjetske površine pod šumama pa se može zaključiti da su svjetske šume godišnje apsorbirale najmanje 5 petagrama ugljika jer sjeverne, borealne, šume rastu sporije, tj. apsorbiraju manje ugljika od ekvatorijalnih. Ugljik iz atmosfere apsorbira i drugo raslinje, trava primjerice, no u daleko manjoj mjeri po jedinici površine. Apsorbira ga i ljudska djelatnost, tj. poljoprivreda, u visini od 1 – 2 petagrama godišnje.

Povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u zraku i reakcija kopnene biosfere predstavlja dobar primjer tzv. povratne sprege. Povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u zraku predstavlja povećanje količine hrane dostupne biljnim organizmima na Zemljinoj površini, što postupno dovodi do njihovog bujanja. Dolazi do pomlađivanja biosfere. Ako bi uz to došlo i do globalnog zatopljavanja, ono bi rezultiralo pomicanjem granica šuma na sjever, na račun tundre, tj. povećanja apsorpcije ugljičnog dioksida iz atmosfere i njegovog pretvaranja u drvenu masu. No, taj proces nije trenutačan jer za formiranje novih šuma trebaju desetljeća. Posljedični pad koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi usporit će rast šuma, a eventualno klimatsko zahlađenje dovest će do njihovog odstupanja na jug. Ciklus je to koji se nebrojeno puta već odigrao na zemlji.

Životinjski organizmi, s druge strane, udišu kisik i proizvode ugljični dioksid. Odraslo ljudsko biće godišnje potroši oko 400 kg kisika te u atmosferu ispusti 550 kg ugljičnog dioksida. Populacija od 7,5 milijardi ljudi godišnje u atmosferu disanjem izbaci preko 3,5 petagrama ugljičnog dioksida, odnosno 1 petagram čistog ugljika. Sve druge životinjske vrste u atmosferu izbacuju nekoliko novih petagrama ugljičnog dioksida. Ugljični dioksid u količini od nekoliko petagrama godišnje u atmosferu dolazi zbog šumskih požara, kao i zbog požara tresetišta. Ovim prirodnim izvorima ugljičnog dioksida treba dodati ljudsku industrijsku djelatnost. Taj dodatni ugljični dioksid ne predstavlja dio normalnog kruženja ugljika u kratkim vremenskim periodima, od nekoliko tisuća godina, između raznih dijelova zemljine površine i atmosfere. Ukupna količina čistog ugljika emitiranog u atmosferu spaljivanjem fosilnih goriva od početka industrijske revolucije procjenjuje se na oko 450 petagrama, od čega 2/3 u zadnjih 5 desetljeća. To predstavlja značajan udio u postojećem sadržaju ugljika u atmosferi, 600 petagrama, no on je na već opisane načine u najvećoj mjeri premješten na zemljinu površinu i oceanske dubine. Ipak, treba podcrtati, Zemljina atmosfera najveću količinu ugljičnog dioksida, desetak puta veću od ljudske industrijske aktivnosti, prima kroz proces disanja zemljine površine. Truljenje lišća, drvene mase i životinjskih organizama, točnije uvjeti pod kojim se ono odvija, predstavlja jedan od najvažnijih faktora u procesu reguliranja sadržaja ugljičnog dioksida u atmosferi. Stoga je reguliranje sustava atmosfera – Zemljina površina jedan od ključnih klimatskih faktora na koje čovjek može i mora utjecati.

Šume, njihova površina, raspored i sastav imaju ogroman utjecaj na mikroklimu pojedinih područja. One imaju znatan utjecaj na klimu velikih geografskih područja, osobito na sjevernoj kopnenoj polutci, a samim time i zamjetan utjecaj na globalnu klimu. Njihov utjecaj na ugljikov ciklus u sustavu atmosfera – hidrosfera – litosfera – kriosfera – biosfera, kao i složenost njihovog utjecaja na druge parametre koji determiniraju klimatske uvjete pojedinih područja i zemlje u cijelosti, bili su predmetom sustavnog izučavanja sovjetskih, skandinavskih i kanadskih znanstvenika u drugoj polovici XX. stoljeća.

Velike gradove ljetom karakterizira klima vrlo slična pustinjskoj, visoke temperature i niska vlažnost zraka. No, pokrivenost okolice grada šumama u visini od 30 % snižava temperaturu zraka u njemu za 5° – 13° C tijekom toplih mjeseci. Ljetom je srednja temperatura zraka u parkovima niža za 5° – 10° C od temperature na trgovima. Temperatura zraka u rezidencijalnim četvrtima niža je za 1° – 1,5° C ako se one nalaze u blizini parkova.

Šume predstavljaju odlučujući faktor u stabiliziranju temperatura zraka pojedinih područja. Zimi je zrak u šumama topliji nego na otvorenim poljima dok je ljeti njegova temperatura niža. Stoga temperaturne razlike u Sibiru, između ljeta i zime, na otvorenim poljima iznose 60° – 75° C dok u šumama one padaju na 52° – 61° C. Na taj način šume reguliraju i temperaturu tla kojeg pokrivaju, odnosno snižavaju je. Osobito je njihov utjecaj na temperaturu tla važan u sjevernim dijelovima euroazijskog i sjevernoameričkog kontinenta jer smanjuju dubinu do koje se tlo odmrzava u ljetnim mjesecima, čime sprječavaju njegovo isušivanje.

Šume imaju vrlo veliki utjecaj na bilancu vode na teritoriji koju pokrivaju. Istraživanja su pokazala da povećanje pošumljenosti određenog područja za 10 % povećava količinu padavina za 2 %. Osobito važnu ulogu šume imaju pri regulaciji tzv. horizontalne precipitacije vode. Ona je u primorskim i močvarnim krajevima 1,5 – 2 puta veća od vertikalne te može iznositi i do 2 – 3 mm na dan.

Vlažnost šumskog tla, točnije njegova pokrivenost vodom, ima izuzetno važnu ulogu u regulaciji ugljikovog ciklusa u sustavu atmosfera – biosfera jer ona određuje biokemijske procese kojima se biomasa, tj. otpalo lišće, drvna masa i uginuli životinjski organizmi, transformira. U uvjetima suhog tla prevladavaju aerobni procesi pri kojim se biomasa velikim dijelom oksidira i pretvara u ugljični dioksid i ponovno otpušta u atmosferu. Na tlu prekrivenim vodom, močvarama, prevladavaju anaerobni procesi pri kojima se biomasa pretvara u humus koji ostaje na tlu. Njegova se debljina neprekidno povećava, a uslijed sažimanja, postupno se pretvara u treset, niskokalorični ugljen. Na taj način šume efektivno smanjuju količinu ugljičnog dioksida u atmosferi.

Istovremeno, u vodi otopljeni humus, huminske i druge slabe kiseline reagiraju s kalcijem u tlu te ga na taj način nose u more. Ovaj kalcij je, uz kalcij izbačen podmorskim vulkanskim erupcijama, jedini izvor svježeg kalcija u svjetskim oceanima, tj. kalcija koji može povećati njihovu sposobnost apsorpcije ugljičnog dioksida kemijskim putem. Njegova važnost je iznimna zbog činjenice da se glavnina apsorpcije ugljičnog dioksida iz zraka u ocean odvija u Sjevernom ledenom moru čiji volumni udio u svjetskim oceanima iznosi oko 1 % dok njegov priljev riječne vode iznosi 10 % od ukupne količine koje primaju svjetski oceani. Stoga količina i kemijski sastav vode sjevernih rijeka, osobito sibirskih koje čine oko njihovog 70 % toka, imaju vrlo velik utjecaj na klimu, prije svega, sjeverne kopnene polutke. Istraživanja pokazuju konstantan rast protoka u sibirskim rijekama zadnjih 100 – 150 godina, no jednoznačnog objašnjenja za tu pojavu nema jer nije zabilježen adekvatan porast padavina.

Pošumljenost kopna predstavlja jedan od ključnih faktora u regulaciji klime. Smanjenje površina pokrivenih šumama doprinosi povećanju klimatskih fluktuacija te smanjuje sposobnost biosfere da apsorbira ugljični dioksid iz atmosfere. Ipak, trend zatopljenja u zadnjih 150 godina teško da se može pripisati zbirnoj ljudskoj aktivnosti, tj. povećanoj emisiji ugljičnog dioksida, deforestaciji i isušivanju močvara. To se posebno odnosi na prvih 9 desetljeća kad je emisija ugljičnog dioksida nastalog izgaranjem fosilnih goriva bila još uvijek mala, svega nekoliko postotaka, u odnosu na emisiju nastalu tijekom procesa disanja biosfere.

 

Antropogena emisija ugljičnog dioksida

Preko 90 % emisije ugljičnog dioksida nastalog ljudskom privrednom djelatnošću, prouzrokovano je izgaranjem fosilnih goriva. Za ostatak, odgovorne su određene tehnologije proizvodnje cementa i čelika. Obično se iz bilance ugljičnog dioksida antropogenog podrijetla izuzima spaljivanje drvne mase i drugih materijala biljnog podrijetla.

Emisija ugljičnog dioksida nastala izgaranjem fosilnih goriva neprekidno raste. Ona je 1965. godine dosegla 11,75 petagrama ugljičnog dioksida, 1989. godine 22,54 petagrama, a 2013. godine 35,09 petagrama. Osobito su zanimljivi trendovi emisije ugljičnog dioksida u periodu 1989. – 2013. godina, vremenu rastuće svijesti o problemu stakleničkog efekta, ali i velikih društveno-političkih promjena. U tom periodu, svjetska emisija ugljičnog dioksida porasla je 56 %. Najveći rast emisije ugljičnog dioksida bilježi azijsko-pacifički bazen, 200 %, s rastom Australije za 31%, Tajvana 148 %, Indije 228 %, Vijetnama 283 %, Kine 292 % i Tajlanda za 339 %. Srednja i Južna Amerika imaju porast od 103 %, gdje je najznačajniji Brazil s rastom od 117 %. Rast u visini od 197 % bilježi Bliski Istok te Afrika od 78 %. SAD je porastao za 8 %, dok euroazijski potkontinent bilježi pad emisije ugljičnog dioksida za 20 %, premda neke zemlje tog regiona bilježe rast: Turska za 154 %, Irska 39 %, Austrija 25 %, Norveška 24 %, Španjolska za 21 %, Portugal 18 %, te Belgija i Nizozemska za 12 %. U cijelosti, Zapadna Evropa bilježi pad emisije ugljičnog dioksida za 7 % dok istočnoevropske zemlje, zajedno s bivšim sovjetskim republikama, bilježe pad emisije ugljičnog dioksida u periodu 1989. – 2013. godina za 34 %.

Intrigantna je skromnost istočnoevropskih vlastodržaca koji propuštaju istaći svoje zasluge u očuvanju okoliša i doprinos budućnosti čovječanstva i planeta. U svijetu s navodno prijeteće visokim rastom emisije ugljičnog dioksida, Rusija i Poljska su je u tom periodu smanjile za 29 %, Mađarska 37 %, Čehoslovačka 40 %, Bugarska 52 %, Ukrajina 54 %, Litva i druge dvije pribaltičke slobodne i demokratske države 60 %, te Rumunjska za 64 %.

Slika postaje jasnija ako se pogleda primarna potrošnja energije u istom periodu. Ona je u svijetu porasla za 59 %, s 8,03 na 12,73 milijarde tona nafte, odnosno naftnog ekvivalenta. (*Kod svakog razmatranja proizvodnje i potrošnje energije nameće se nužnost unificiranja primijenjenih jedinica za energiju bez obzira na njen izvor. Mogu se koristiti Joule, kalorija, uvjetna tona ugljena itd., no kako se pri pisanju članka najviše koristio godišnji energetski izvještaj naftne kompanije „British Petroleum“ za 2013. godinu gdje se najčešće koristi tona naftnog ekvivalenta, ona je upotrijebljena i pri pisanju članka).

Najveći rast bilježi azijsko-pacifički bazen, 198 %, s rastom Australije za 35 %, Tajvana 133 %, Indije 230 %, Kine 325 %, Tajlanda 342 % i Vijetnama za 420 %. Srednja i Južna Amerika imaju porast od 112 % gdje je najznačajniji Brazil s rastom od 124 %. Rast u visini od 210 % bilježi Bliski Istok, dok je on u Africi 89 %. SAD je porastao za 15 %, dok euroazijski potkontinent bilježi pad primarne potrošnje energije za 8 %, premda neke zemlje tog regiona bilježe rast: Grčka, Švicarska, Norveška i Nizozemska za 16 %, Belgija 23 %, Austrija 26 %, Španjolska 50 %, Portugal 56 %, Irska 62 % i Turska za 188 %. U cijelosti Zapadna Evropa bilježi rast primarne potrošnje energije za 8 %, dok istočnoevropske zemlje zajedno s bivšim sovjetskim republikama bilježe pad u periodu 1989 – 2013 godina za 26 %. Rusija bilježi pad od 20 %, Poljska 21 %, Čehoslovačka 22 %, Mađarska 26 %, Bugarska 44 %, Ukrajina 49 %, Rumunjska 55 %, te Litva i druge dvije pribaltičke slobodne i demokratske države za 66 %.

Primarna potrošnja energije i njen trend daju dosta vjernu sliku privredne aktivnosti pojedine zemlje ili regije tako da trend rasta upućuje na rast jedne ili više privrednih grana. U zemljama proizvođačima fosilnih goriva, njen rast usko je povezan s njihovom proizvodnjom. Njen dramatičan rast u zemljama u razvoju, ukazuje na brzi rast industrijske ili poljoprivredne proizvodnje, često praćenih snažnim anomalijama. Od njih nisu pošteđene ni zemlje poput Portugala, Španjolske i Grčke, gdje je multinacionalni kapital lakše nego u Istočnoj Evropi, zbog fašističkog naslijeđa tih zemalja, uspio industrijalizirati poljoprivredu s posljedičnim enormnim porastom potrošnje energije po jedinici obradive površine. Na valjanost izrečene teze upućuje nesrazmjer rasta primarne potrošnje energije i emisije ugljičnog dioksida u Portugalu 56 i 18 %, Španjolskoj 50 i 18 %, te u Grčkoj 16 i 1 %. Primjer navedene tri zemlje, njihov ekonomski kolaps, zorno pokazuje pogubnost jednostranog ekonomskog rasta, rasta otuđenog od građana tih zemalja. Njihov primjer pokazuje, isto tako, da se tzv. bananizacija ekonomija po latinskoameričkom modelu doselila i u Evropu.

Sličnost trendova primarne potrošnje energije i emisije ugljičnog dioksida jedan je od pokazatelja notorne činjenice da u suvremenom svijetu fosilna goriva predstavljaju glavni izvor energije. 86,7 % energije u svijetu dolazi od izgaranja fosilnih goriva dok su za ostatak odgovorni hidroenergija 6,7 %, nuklearna 4,4 %, te obnovljivi izvori energije 2,2 %. Udio fosilnih goriva u ukupnoj potrošnji energije u Srednjoj i Južnoj Americi iznosi 73,1 %, uz veliki udio hidroenergije 23,5 %. U Euroaziji on iznosi 80,2 % dok su za ostatak zaslužni nuklearna energija 9 % (osobito u Francuskoj, Švedskoj, Finskoj, Češkoj, Slovačkoj i Švicarskoj), hidroenergija 6,9 % (osobito u Norveškoj, Švicarskoj, Švedskoj i Austriji), te obnovljiva energija 3,9 % (ponajviše u Danskoj 20,3 %, Portugalu 15,1 %, Španjolskoj 12,6%, te u Finskoj 10,3 %.) SAD dobiva 86,4 % energije iz fosilnih goriva, nuklearne 8,3 % i hidroenergije 2,7 %. Udio fosilnih goriva u ukupnoj energetskoj potrošnji u azijsko-pacifičkom bazenu iznosi 91 %, u Africi 92,5 %, te na Bliskom Istoku 99,1 %.

U doglednoj budućnosti, nekoliko sljedećih desetljeća ako ne i stoljeća, fosilna goriva će ostati primarnim izvorom energije za čovječanstvo, tim prije što je potencijal hidroenergije u najvećoj mjeri već iskorišten dok se korištenje nuklearne energije nalazi u fazi stagnacije. Stoga će svaki rast potrošnje energije u svijetu rezultirati novim rastom potrošnje fosilnih goriva te posljedičnim rastom koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi. Pretpostavlja se ipak da će do 2050. godine doći do stabilizacije potrošnje energije u svijetu na oko 20 milijardi tona naftnog ekvivalenta. Do tada će najmnogoljudnije zemlje svijeta završiti svoje glavne infrastrukturne projekte koji u današnjem svijetu jesu glavni generator rasta potrošnje energije. Pretpostavlja se da će tada koncentracija ugljičnog dioksida u zraku doseći razinu od 450 ppm jer rast njegove koncentracije u zraku osjetno je sporiji od rasta emisije.

Postoji nekoliko mjera koje se mogu poduzeti kako bi se smanjio tempo rasta emisije ugljičnog dioksida. U medijskom fokusu nalazi se upotreba tzv. obnovljivih izvora energije, vjetar, sunčeva i geotermalna energija, no one su limitirane na nekoliko postotaka ukupne potrošnje energije. Vjetar i sunčeva energija su, isto tako, i vrlo nestabilni izvori energije. Njihov ukupan kapacitet iznosi do 1,5 % od ukupne potrošnje energije u svijetu u ovom trenutku. Značajan dio obnovljive energije predstavlja biomasa koja se također spaljuje uz emisiju ugljičnog dioksida, no njega se ne računa u antropogenu emisiju ugljičnog dioksida, što nije do kraja korektno. Glavni bioprodukt koji se spaljuje je drvo te biološki otpad od poljoprivredne proizvodnje.

Daleko veći impakt na emisiju ugljičnog dioksida ima preraspodjela izvora energije unutar fosilnih goriva, tj. smanjenje upotrebe ugljena i nafte na račun povećanja potrošnje plina. Izgaranjem 1,5 tona ugljena, 1 tona naftnog ekvivalenta, proizvede se 3,96 tona ugljičnog dioksida; izgaranjem 1 tone nafte nastaje 3,07 tona ugljičnog dioksida dok izgaranjem 1 tone naftnog ekvivalenta plina, tj. 1.100 kubnih metara plina, nastaje 2,35 tona ugljičnog dioksida. Upravo promjena u strukturi upotrebe fosilnih goriva u najvećoj mjeri objašnjava smanjenje emisije ugljičnog dioksida u Zapadnoj Evropi u proteklih četvrt stoljeća te njenog usporavanja u SAD-u i ostatku svijeta.

Potrošnja ugljena porasla je u svijetu tijekom perioda 1989. – 2013. godina za 69 %. Najviše u azijsko-pacifičkom bazenu za 228 %, gdje Australija bilježi rast od 25 %, Indija 224 %, Kina 272 %, Malezija 1317 % i Indonezija 1431 %. Na Bliskom Istoku njegova potrošnja je porasla za 157 %, Srednjoj i Južnoj Americi 69 %, Africi 33 %, dok je SAD zabilježio pad od 5 %, a euroazijski potkontinent za 39 %. Zapadna Evropa bilježi pad od 37 % dok istočnoevropske zemlje i bivše republike SSSR-a imaju pad od 45 %. Ipak, i ovdje neke zemlje bilježe rast, poput Turske 121 %, Finske 16 %, Austrije 15 %, Portugala 10 %, Nizozemske 2 % i Italije 1 %. Općenito je u zemljama Zapadne Evrope došlo do stagnacije zadnjih 5 – 6 godina dok neke zemlje bilježe blagi rast u istom periodu. Pad potrošnje ugljena iznad 50 % bilježe Belgija, Češka, Slovačka, Mađarska, pribaltičke zemlje, Rumunjska, Rusija i Švicarska.

Potrošnja nafte porasla je u svijetu tijekom perioda 1989. – 2013. godine za 35 %. Na Bliskom Istoku njen rast iznosi 131 %, azijsko-pacifičkom bazenu 126 % (gdje dominira Kina s 345 %), u Južnoj i Srednjoj Americi 85 %, Africi 82 % dok, najveći svjetski potrošač nafte, SAD bilježi rast od 6 %. Na euroazijskom potkontinentu došlo je do pada potrošnje nafte za 22 %, odnosno 6 % u Zapadnoj Evropi i 45 % u postkomunističkim zemljama. Rast potrošnje nafte bilježe Irska 71 %, Turska 60 %, Poljska 39 %, Belgija 37 %, Španjolska 23 %, Austrija 21 %, Nizozemska 20 % i Norveška 20 %. Pad potrošnje nafte bilježi Njemačka 8 %, Francuska 9 %, Velika Britanija 15 % i Italija 34 % dok se najdrastičniji pad bilježi u zemljama Istočne Evrope poput Rusije 40 %, Azerbejdžana 44 %, Rumunjske 47 %, Bugarske 65 %, pribaltičkih država 67 %, te Ukrajine 79 %. Enorman pad potrošnje nafte u većini istočnoevropskih zemalja je intrigantan u svjetlu činjenice da je u tom periodu došlo da velike automobilizacije tih društava gdje je broj osobnih automobila na cestama porastao od dva do nekoliko desetaka puta.

Potrošnja plina porasla je u svijetu tijekom perioda 1989. – 2013. godine za 57 %. Na Bliskom Istoku njen rast iznosi 376 %. U azijsko-pacifičkom bazenu rast je dosegao 342 % gdje ogroman rast bilježe Južna Koreja 1897 %, Tajvan 1255 %, Kina 975 %, Tajland 773 %, Indija 411 %, Malezija 259 %, Pakistan 237 % itd., do Australije s porastom od 7 %. Potrošnja plina u Africi porasla je 219 %, Srednjoj i Južnoj Americi 201 %, te u SAD-u 36 %. Na euroazijskom potkontinentu rast potrošnje plina iznosio je 13 %, i to za 57 % u Zapadnoj Evropi dok Istočna Evropa bilježi pad od 8 %. No ako se iz računa isključi Rusija, koja bilježi rast od 3 %, onda pad potrošnje plina u Istočnoj Evropi iznosi 24 %. Najveći rast potrošnje plina bilježe Grčka i Portugal, gdje do 1989. godine ona praktički nije ni postojala, potom Turska 1348 %, Španjolska 485 %, Norveška 119 %, Švicarska 115 %, Danska 97 %, Belgija 89 %, Češka 66 %, Poljska, Italija i Francuska 58 %, Švedska 51 %, Austrija 45 %, Njemačka 41 % itd. Mađarska bilježi pad potrošnje plina od 18 %, Azerbejdžan 42 %, pribaltičke zemlje 44 %, Ukrajina 55 %, Bugarska 58 % i Rumunjska 65 %.

Osnovni nedostatak prezentiranih podataka leži u činjenici da oni predstavljaju emisiju ugljičnog dioksida i potrošnju energije, odnosno energenata, na teritorijima određenih država. No kako svi stanovnici Evrope i Sjeverne Amerike koriste robu proizvedenu u Kini, može se reći da su oni odgovorni za veliki dio kineskog rasta potrošnje energije i emisije ugljičnog dioksida. Isto vrijedi i za energiju potrošenu u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj na industrijsku proizvodnju voća i povrća koje troši cijela Evropa. Potpuni kolaps industrijske i poljoprivredne proizvodnje u podunavskim zemljama, u velikoj je mjeri kompenziran ekonomskim rastom u Austriji s posljedičnim rastom emisije ugljičnog dioksida i potrošnje energije na austrijskom tlu. Za rast potrošnje energije na Bliskom Istoku, Norveškoj, te ublažavanje njegovog pada u Rusiji odgovorne su sve zemlje koje se koriste njihovim energentima.

 

Privid borbe protiv stakleničkog efekta

S tehničke točke gledišta, čovjek može ostvariti pozitivan utjecaj na ugljikov ciklus na dva načina: redukcijom njegove emisije te povećanjem kapaciteta prirode za odlaganje ugljika na zemljinu površinu i morsko dno. Provođenje navedenih mjera može imati nasilno-centralistički, objektivno govoreći – fašistički, karakter ili demokratsko-socijalistički. U suvremenom svijetu on nosi nasilno-centralistički karakter dok se poduzete mjere kreću u dijapazonu od kozmetičkih do istinski zločinačkih. Zamjena ugljena plinom u određenoj mjeri smanjuje emisiju ugljičnog dioksida, no povećava emisiju vodene pare tako da osim 2,35 tona ugljičnog dioksida, izgaranje 1 tone naftnog ekvivalenta plina rezultira emisijom 1,7 tona vodene pare, koja u atmosferu nosi, osobito ako se izgaranje odvija u kućanskim i sličnim bojlerima bez hlađenja otpadnog plina, enormnu količinu tzv. latentne topline. No, i bez toga ostaje problem pristupa eventualnog smanjenja emisije ugljičnog dioksida. Njegova emisija ima sljedeću strukturu (podaci za 2010. godinu):

	Ukupno	Ugljen	Nafta	Plin	Ostalo
Milijardi tona	30,3	13,0	10,9	6,2	0,2
Proizvodnja električne i toplinske energije	11,2	8,4	0,7	2,2	0,1
Proizvodnja i prerada goriva	2,8	0,8	0,9	1,0	0,1
Industrijska i poljoprivredna proizvodnja	6,1	3,3	1,5	1,3
Cestovni transport	5,0		4,9	0,1
Drugi vidovi transporta	1,7		1,6	0,1
Kućanstva	1,9	0,3	0,6	1,0
Ostalo	1,4	0,2	0,7	0,5

 

Drugim riječima, udio ugljena u emisiji ugljičnog dioksida u svijetu iznosi 43 %, nafte 36 % i plina 21 % dok njihov udio u ukupnoj proizvodnji energije u svijetu iznosi 30,1 %, 32,9% i 23,7 %. Razvijena područja svijeta, Euroazija, azijsko-pacifički bazen i SAD, potrošači su 85 % energije, potrošači 95 % ugljena i 81,5 % plina te proizvođači 86 % ugljičnog dioksida. Zamjena ugljena plinom u najvećem stupnju provedena je u zemljama bivšeg SSSR-a gdje 17,4 % energije dolazi od ugljena dok doprinos plina iznosi 50,4 %, te u EU sa 17,0 i 23,5 %. U SAD-u njihovi udjeli iznose 20,1 i 29,6 %. Najnepovoljniji omjer potrošnje ugljena i plina ima azijsko-pacifički bazen s 52,3 i 11,2 %, gdje dominiraju Kina sa 67,5 i 5,1 %, te Indija s 54,5 i 7,8 %. Dovođenjem potrošnje plina na evropsku razinu, Kina bi nadmašila trenutačnu evropsku potrošnju za 70 %, uz perspektivu daljnjeg rasta, dok bi Indija dosegla trećinu evropske. To bi rezultiralo trenutačnim rastom potrošnje plina u svijetu za oko 20 %, te smanjenjem emisije ugljičnog dioksida od oko 1 %. Odnosno, povratak s razine iz 2013. na 2012. godinu. Ništa se suštinski ne bi izmijenilo dok samo provođenje takvih promjena zahtijeva izvanredno velika ulaganja i dodatnu potrošnju energije, kako na gradnju infrastrukture tako i na proizvodnju, obradu i transport plina, odnosno novom povećanju emisije ugljičnog dioksida, ali i metana.

Iz gornje tablice vidljivo je da 37 % emisije ugljičnog dioksida potječe iz termoelektrana. Stoga, ako se želi zadržati sadašnja razina potrošnje električne energije, uz iole značajnije smanjenje emisije ugljičnog dioksida, može se, ili mora, pribjeći gradnji nuklearnih elektrana čemu sve više teže zemlje u razvoju, pogotovu u svjetlu činjenice da mnoge industrijske zemlje već imaju znatan udio nuklearne energije u ukupnoj energetskoj bilanci: Francuska 38,6 %, Švedska 29,7 %, Čehoslovačka 21,0 %, Finska 20,7 %, Švicarska 19,8 % itd. Ipak, sve je veći pritisak i na te zemlje da se budući energetski razvoj utemelji na plinu, uz istovremeno smanjenje ili eliminaciju proizvodnje nuklearne energije. No, povećanjem udjela nuklearne energije u Kini i Indiji s trenutačnih 0,9 i 1,3 % na EU razinu, 11,8 %, emisija ugljičnog dioksida u svijetu smanjila bi se za 4,2 %, tj. povratak na razinu od 2011. godine. Njihovim povećanjem udjela nuklearne energije na razinu Francuske, emisija ugljičnog dioksida u svijetu smanjila bi se za 14,6 %, što bi značilo povratak na razinu od 2006. godine. I dalje bez suštinskih promjena, premda bi do njih došlo kad bi se cijeli svijet preorijentirao na generiranje električne iz nuklearne energije.

42 % emisije ugljičnog dioksida dolazi iz sfere industrijske i poljoprivredne proizvodnje te raznih vidova transporta, tj. 20 i 22 %. Glavni generator emisije ugljičnog dioksida u cestovnom transportu predstavlja nafta, čijom se upotrebom, u velikoj mjeri nepotrebnom, osobito u zapadnom svijetu, kreira 26 % njegove emisije. Ovaj segment, industrijska i poljoprivredna proizvodnja i transport, je posebno zanimljiv jer bi velike promjene u njegovoj emisiji ugljičnog dioksida zahtijevale revolucionarne promjene u svijetu, njegovu punu i istinsku demokratizaciju i decentralizaciju te odustajanje od koncepta umjetnog i nesvrsishodnog ekonomskog rasta kakav caruje u suvremenom svijetu.

Složenosti energetske slike svijeta dodatno doprinosi činjenica da na rast potrošnje energije u manjoj mjeri utječe rast njene potrošnje po glavi stanovnika planete, 18 % u zadnja 3 desetljeća dok je njen glavni generator rast svjetske populacije, 53 % u istom periodu. S druge strane, glavni generator rasta svjetske potrošnje energije i emisije ugljičnog dioksida, Kina u istom periodu bilježi rast populacije od 25 % dok rast potrošnje energije iznosi 438 %, uz rast emisije ugljičnog dioksida od 396 %. Kina u suštini ponavlja put, uz uvažavanje izvanjskih razlika, kojim je prošao SSSR do svog raspada. Ona u svom društvu u velikoj mjeri implementira zapadni pristup u industriji, poljoprivredi te u načinu života.

Povijesno gledano, rast populacije u pojedinom društvu uvijek je pred njega stavljao imperativ industrijske proizvodnje hrane koja je, kao rezultat, imala prelazak iz pozitivne energetske bilance u negativnu. Tradicionalna proizvodnja hrane rezultirala je s oko 40 kalorija proizvedene energije iz 1 kalorije potrošene dok industrijska proizvodnja hrane troši 5 – 10 kalorija energije na 1 proizvedenu. Jasno, takva industrijska poljoprivreda zahtijevala je, između ostalog, i znatan rast transporta, odnosno gradnju nove infrastrukture te razvoj kemijske industrije i metalurgije. S druge strane, zadnjih desetljeća došlo je do razaranja ekonomija na istoku Evrope, osobito u Jugoslaviji, koje su, svjesno ili intuitivno, gradile zdravu kombinaciju industrijske i tradicionalne poljoprivredne proizvodnje. A ona može i mora biti jedno od rješenja, demokratske prirode, pri rješavanju proturječnosti u ovoj sferi ljudske djelatnosti u svijetu.

Primjer bivših sovjetskih republika i ostalih postkomunističkih zemalja pokazuje da se redukcija emisije ugljičnog dioksida, odnosno smanjenje proizvodnje i potrošnje energije, najbolje može ostvariti kroz ekonomski kolaps društva. Iza spontanog pada potrošnje energije za četvrtinu, stoji propast domaće proizvodnje, smanjenje životnog standarda stanovništva te demografski slom u tim društvima. No, ti se procesi nastavljaju i produbljuju te sve više poprimaju planski i sistematičan karakter. Njihova suština sastoji se u centralizaciji proizvodnje energije koja se odvija na dva načina. Prvi se sastoji u plinifikaciji evropske energetike pri čemu se, otvorenim i grubim političkim pritiscima i ucjenama, sprječava svaki pokušaj malih istočnoevropskih zemalja za neovisnom nabavom plina, bez obzira na dobavljača. U tom procesu, važnu ulogu odigrao je sukob u Ukrajini koji će najvjerojatnije dovesti do situacije u kojoj će se sav plin, ili njegov lavovski dio, s euroazijskog potkontinenta u Evropu, transportirati preko Njemačke, odnosno tzv. Sjevernim tokom. Ako se ima u vidu da preko 90 % cijene proizvedene električne energije u termoelektranama koje kao gorivo koriste plin i tešku frakciju nafte čini trošak na gorivo, lako se može zaključiti kuda vodi plinifikacija i centralizacija evropske energetike. Već sad je rubnim zemljama EU jeftinije kupovati električnu energiju, primjerice u Njemačkoj, nego ju proizvoditi u vlastitim termoelektranama. O vjerodostojnosti tvrdnje svjedoče i cijene ruskog plina u pojedinim evropskim zemljama. Tako je u 2012. godini Velika Britanija plaćala 1.000 kubnih metara ruskog plina 313,4 dolara, Nizozemska 371,4, a Njemačka 379,3 dolara. Danska, Italija, Švicarska, Grčka, Turska i Slovenija su ga plaćale između 480 i 500 dolara za 1000 kubnih metara, Češka 503,1, Poljska 525,5 dolara, a Makedonija 564,3. Na taj način se uništavaju nacionalne elektroprivrede koje će biti razbijene i baviti se, u najvećoj mjeri, distribucijom električne energije. Taj je proces praktički do kraja doveden u pribaltičkim zemljama gdje je proizvodnja električne energije u zadnja 3 desetljeća pala za 84 %. Isti takav proces prošle su istočnoevropska industrija i poljoprivreda u zadnjih četvrt stoljeća, uz dobro znane posljedice, pri čemu je jednu od ključnih uloga u njihovoj demontaži odigrala netržišna politika cijena energenata.

Da se radi o smišljenoj politici podčinjavanja i kontrole cijelog niza država, osim već spomenute razlike u padu potrošnje ugljena u Zapadnoj i Istočnoj Evropi, svjedoče trendovi njegove proizvodnje i potrošnje u Zapadnoj Evropi u zadnjih četvrt stoljeća. Njegova potrošnja jest pala za 37 %, no proizvodnja je istovremeno pala za 78 %. Razlika je popunjena povećanim uvozom ugljena koja je od 1989. godine  porasla 51 % te dosegla 130 milijuna tona naftnog ekvivalenta u 2013. godini. To predstavlja 8,71 % zapadnoevropske potrošnje energije, 67,81 % zapadnoevropske potrošnje ugljena i 15,47 zapadnoevropske emisije ugljičnog dioksida, odnosno 1,02 % svjetske potrošnje energije, 3,4 % svjetske potrošnje ugljena, te 1,47 % emisije ugljičnog dioksida. Najveći rast uvoza ugljena u tom periodu bilježi Velika Britanija, 383 %, što je posebno zanimljivo u svjetlu nasilnog zatvaranja rudnika u Walesu 80-ih te obračuna s rudarskim sindikatima. Rast uvoza ugljena u visini od 226 % bilježi Njemačka, zemlja perjanica navodne borbe za čistu energiju i očuvanje okoliša, odnosno zemlja koja nasilno mijenja energetsku sliku istočnoevropskih zemalja, pri čemu ih tjera na zatvaranje termoelektrana na ugljen uz istovremenu zabranu neovisne kupovine plina od proizvođača. Od velikih konzumenata ugljena u Zapadnoj Evropi, rast njegovog uvoza bilježe Francuska, 36 % te Španjolska 20 %. Pad uvoza ugljena u visini od 22 % bilježe zapadnoevropske zemlje koje ga praktički ne proizvode: Austrija, Belgija, Danska, Finska, Irska, Italija, Nizozemska, Norveška, Portugal i Švedska.

Oko dvije trećine uvezenog ugljena u Zapadnu potječe iz Istočne Evrope. Praktički sav uvezeni ugljen u zapadni dio kontinentalne Evrope potječe iz Rusije i drugih istočnoevropskih zemalja. Njegov transport zahtijeva dodatnu potrošnju energije, što rezultira dodatnom emisijom ugljičnog dioksida. Kad bi se vlastodršci na Zapadu rukovodili ekološkim motivima i ekonomskom računicom, oni bi se opredijelili za proizvodnju električne energije neposredno uz istočnoevropske ugljenokope jer je transport električne energije putem dalekovoda daleko jeftiniji i ekološki praktički neškodljiv. Dapače, euroazijski potkontinent jedino je područje svijeta, u zadnjih četvrt stoljeća, koje se ne rukovodi tom jednostavnom i zdravom logikom pri gradnji termoelektrana na ugljen. Isto tako, zapadnoevropski vlastodršci su se opredijelili za izgaranje ugljena u svom dvorištu čime su u njega osim globalnog zagađivača, ugljičnog dioksida, doveli zagađivače koji imaju izraženo lokalni karakter: prašina (koja je nerijetko radioaktivna), ugljični monoksid, te okside sumpora i dušika, odnosno kisele aerosole. Potpuna zamjena tog ugljena plinom, rezultirala bi povećanjem njegove potrošnje u Zapadnoj Evropi za 38 %.

Veliki dio suviška ugljičnog dioksida nastalog spaljivanjem fosilnih goriva, čovjek je u stanju vratiti u naftna ležišta te time povećati njihovu iskoristivost. Prilikom klasične eksploatacije nafte proizvede se jedna trećina njene ukupne količine u ležištu dok preostale dvije trećine ostaju neiskorištene. Laboratorijska i pilot ispitivanja pokazuju da ubrizgavanje ugljičnog dioksida u napuštena naftna ležišta može rezultirati s proizvodnjom dodatnih 50-ak % nafte. Iskoristivost naftnih ležišta povećala bi se s 30 – 35 % na 50 – 55 %. Dosad implementirani sustavi ubrizgavanja ugljičnog dioksida u naftna ležišta u SAD-u apsorbiraju 0,35 % ukupne američke emisije ugljičnog dioksida, odnosno 0,06 % svjetske. Takav sustav bi se relativno lako mogao izgraditi na razini euroazijskog potkontinenta, nakon čega bi cijena nafte iznad 20 dolara za barel napokon dobila svoje ekonomsko opravdanje.

Deforestizacija i isušivanje močvarnih područja, po svemu sudeći, daje veći doprinos rastu koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi od njegove antropogene emisije. Uništavanje tropskih šuma i posljedična erozija tla znatno umanjuju sposobnost biosfere za apsorpciju ugljičnog dioksida. Osim pokrivenosti površine šumama, vrlo važan faktor je močvarnost tla jer šumsko tlo pokriveno vodom u daleko većoj mjeri odlaže ugljik u zemljinu koru u obliku humusa, u konačnici ugljena treseta, nego suho, kod kojeg je izraženiji proces disanja, tj. truljenja, pri čemu se u atmosferu oslobađa znatna količina ugljičnog dioksida. No, i ovaj segment borbe za okoliš pati od nedosljednosti, ispolitiziranosti i dvostrukih standarda. Tropske šume, glavne žrtve globalne naopake ekonomije, i dalje stradavaju, dok reforestizacija na euroazijskom potkontinentu ima kozmetički i politikantski karakter. To se, između ostalih, može dobro vidjeti na primjeru projekta „Mura, Drava, Dunav“ koji, pod izlikom očuvanja prirode, ima za cilj pretvaranje obala tih rijeka u nekolicini zemalja u močvare. Projekt obuhvaća 2.159 hektara u Austriji, 22.292 ha u Sloveniji, 52.576 ha u Mađarskoj, 110.807 ha u Hrvatskoj, te 19605 ha u Srbiji dok je Podunavlje u Rumunjskoj i Bugarskoj već pretvoreno u, kako se ovaj projekt popularno naziva, evropsku Amazonu. U bližoj budućnosti, planira se njegovo utrostručenje uz provedbu radikalnih promjena u načinu upravljanja rijekama:

prijelaz sa tradicionalnog upravljanja rijekama u moderno i ekološko,

zaustavljanje kanaliziranja rijeka i daljnjeg vađenja šljunka i pijeska iz korita rijeka,

obnavljanje uništenih dijelova riječnih korita, zaustavljanje naglih oscilacija razine vode na zadnjoj brani na Dravi kod Donje Dubrave, zaustavljanje bilo kakvih daljnjih planova za izgradnju novih hidroelektrana na području prekograničnog rezervata biosfere Mura, Drava, Dunav.

 

Zadnji argument je ključan jer blokira svaki ekonomski razvoj na obalama tih rijeka. No, taj ekofašistički pristup nije ograničen samo na navedena područja u Sloveniji, Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji, niti samo na te zemlje. Blokira se kanaliziranje rijeka i njihovo čišćenje od šljunka i pijeska diljem Istočne Evrope kao i izgradnja hidroelektrana, izvora jeftine i, po nekim novim definicijama, obnovljive energije. Na taj se način ne blokira samo ekonomski, već i kulturni razvoj na područjima gdje su tradicionalno nastajale i rasle civilizacije i kulture. Život na tim područjima postaje neodrživ, što neminovno dovodi do njihove depopulacije i novog zamaha njihove ekonomske i kulturne propasti, odnosno procesa centralizacije ekonomije i kulture u Evropi. Jer, treba istaći, isti argumenti ne vrijede za doline zapadnoevropskih rijeka koja se i dalje štite od riječnih stihija upotrebom „tradicionalnih metoda upravljanja rijekama“. Raspad autohtonog ekonomskog i kulturnog sustava zahvatio je cjelokupne teritorije istočnoevropskih zemalja. Samo u Hrvatskoj više se ne obrađuje 800.000 hektara zemlje, što je predstavljalo 1/4 zemljišnog fonda prije 3 desetljeća ili 14 % njenog teritorija dok je sustav meliorizacije devastiran. Na nekoć plodnim poljima i livadama rastu samonikle šume koje daju neprocjenjiv doprinos u borbi protiv globalnog zatopljenja.

Opisani proces se u svom najčišćem i otvoreno nasilničkom obliku odvija u Rusiji gdje se, za razliku od Evrope, on ne provodi pod ekološkom krinkom. On se, kao i drugdje u Istočnoj Evropi, odvijao stihijski tijekom 90-ih, da bi potom sve više poprimao planski karakter. U tom se četvrtstoljetnom periodu u Rusji prestao obrađivati 41 milijun hektara oranica, oko 40 % njihove površine 80-tih. Zatvoreno je 1.100 aerodroma, 4.000 knjižnica, 14.000 škola, te 16.000 klubova kulture. U 19.000 naselja više nema stalnih stanovnika te se država odlučila na njihovo, i ne samo njihovo, gašenje kroz program „eliminacije neperspektivnih naselja“. Ogromna prostranstva bit će nakon nekoliko stoljeća vraćena prirodi dok će sela i gradovi u Sibiru i na Dalekom Istoku biti zamijenjeni kampovima naftaša i rudara, a u zemljoradničkim krajevima, kampovima sezonskih poljoprivrednih radnika. To će dovesti do novog zamaha depopulacije Rusije koja je i dosad postigla zavidne rezultate na tom polju jer je u periodu 1990. – 2013. godina broj umrlih građana Ruske Federacije nadmašio broj rođenih za 14 milijuna, dok je njih 5 milijuna emigriralo na Zapad.

 

Zaključci

Dugoročna priroda klimatskih mijena ne dozvoljava njihovo predviđanje na osnovi trendova od nekoliko stoljeća, još manje od nekoliko desetljeća, a posebice ne od nekoliko godina. Povremena erupcija diskusija o trenutačnim klimatskim fluktuacijama ništa ne govori o samoj klimi, no dosta govori o totalitarnom stanju svijesti u suvremenom zapadnom svijetu te korumpiranosti njegove politike i znanosti. Velike klimatske promjene, velika hlađenja i zatopljavanja koja će zasigurno doći i bez čovjekovog utjecaja, kao i mnogi katastrofalni događaji, stoje pred čovječanstvom. Ono mora naći načina da ih prevlada ako želi preživjeti. Aktualni trendovi razvoja kulture u svijetu, njena unifikacija i banalizacija, ne ostavljaju previše nade u budućnost čovječanstva.

Rast potrošnje energije, te posljedični rast emisije ugljičnog dioksida i njegove koncentracije u atmosferi, kratkoročno, u sljedećih tisuću godina, ne predstavljaju realnu ugrozu čovječanstvu. Sav novoproizvedeni ugljični dioksid, svjetski oceani u stanju su apsorbirati i to isključivo kemijskim putem. Drugi, suprotni, vid straha koji povremeno siju suvremeni globalni vlastodršci, strah od nestanka energenata, također nije utemeljen. Čovječanstvo je do sada upotrijebilo tek 0,025 % organskog ugljika koji se nalazi u zemljinoj kori. Njegovo prekomjerno izgaranje u dalekoj budućnosti može i hoće proizvesti značajne negativne posljedice po okoliš na planeti. No, na sadašnjem stupnju razvoja, čovjek nije kadar proizvesti učinke takvih razmjera, s izuzetkom globalnog nuklearnog rata.

Značajnija zamjena fosilnih goriva drugim energentima za sad nije na vidiku. Znanstvenici obećavaju primjenjive tehnologije proizvodnje i upotrebe vodika, no tek za 4 – 5 desetljeća. Drugim riječima, fosilna goriva će, u najmanju ruku, tijekom tog perioda ostati primarnim izvorom energije.

Djelomična zamjena fosilnih goriva tzv. obnovljivim izvorima energije nije realistična. Trenutačno se u svijetu obnovljivim izvorima energije pokriva oko 2,2 % njene potrošnje, od čega 1,5 % otpada na vjetar i solarnu energiju dok se ostatak proizvodi izgaranjem materijala biološkog podrijetla. Od zemalja koje 9 i više posto svojih energetskih potreba zadovoljavaju iz obnovljivih izvora energije treba istaći Dansku, Njemačku, Portugal, Španjolsku i Novi Zeland, zemlje s visokoindustrijaliziranom izvoznom poljoprivredom, tj. zemlje koje velike količine biomaterijala koriste kao gorivo u termopostrojenjima. U istom društvu nalaze se, šumom bogate, Finska i Švedska te Brazil, gdje se šume Amazone koriste kao gorivo u megapostrojenjima za proizvodnju čelika i cementa.

Nikakvih realnih pokušaja usporavanja i redukcije emisije ugljičnog dioksida u svijetu nema jer je ona usko povezana s potrošnjom energije, premda svjetonazor zapadnih, i ne samo njihovih, vlastodržaca ima odlučujuću ulogu u tome. Rastuća potrošnja energije rezultat je prihvaćanja američkog standarda organizacije društva u većini zemalja svijeta. On se odlikuje maksimalnom specijalizacijom rada, maksimalnom redukcijom čovjeka na izvršioca unaprijed determiniranih funkcija, odnosno težnjom vlastodržaca za punom kontrolom nad svojim društvima, a američkih nad cijelim svijetom. Svaka demokratizacija i decentralizacija proizvodnje, osobito poljoprivredne, njima predstavlja potencijalnu ugrozu. Upravo primjer Rusije ukazuje na, za vlastodršce, poželjan model funkcioniranja društva. Uska političko-poslovna klika iz Moskve svjesno je razorila diversificiranu i praktički samodostatnu ekonomiju jer je samo na taj način mogla društvo pretvoriti u otuđeni dodatak svojoj egzistenciji, bez obzira na katastrofalne demografske, socijalne i kulturne posljedice. Zameci istih procesa vidljivi su i u Zapadnoj Evropi gdje se Njemačka već odlučila na, ničim opravdano, zatvaranje nuklearnih elektrana dok se, istovremeno, putem ekoloških organizacija vrši pritisak na francuske vlasti za zamjenu nuklearne energije plinom. I to bez obzira što bi zamjena nuklearne energije plinom povećala njegovu potrošnju u Njemačkoj za 29,1 %, te emisiju ugljičnog dioksida za 6,1 %, u Francuskoj za 248 i 58 %, odnosno na razini zapadnoevropskih zemalja za 53 i 5,6 %. Nikakvi alternativni izvori energije nisu u stanju poništiti toliki rast emisije ugljičnog dioksida. Još manje bi izglednim bilo poništavanje ekonomske štete tim zemljama jer bi ih odricanje od nuklearnog programa koštalo, prije svega  Francusku, a potom Belgiju i Švicarsku, energetske neovisnosti. To bi ih vrlo brzo lišilo mogućnosti održavanja autohtone i samodostatne poljoprivrede, osobito Francusku, a potom i industrije. No to i jest krajnji cilj plinifikacije evropske energetike, a ne briga, što je jasno vidljivo iz gore navedenih podataka, za čovjekov okoliš. Sveobuhvatna kampanja o problemu globalnog zagrijavanja i stakleničkom efektu ugljičnog dioksida stoga predstavlja samo sredstvo, batinu, za provođenje tog programa.

 

Azur Sejdić