Zbog vremenske distance, da bi događaj o kojemu je riječ bio razumljiv današnjim generacijama, potrebno je navesti nekoliko uvodnih detalja.

Iako su jedinice Jugoslavenske armije pred kraj II. svjetskog rata oslobodile Istru s Pulom i Slovensko primorje s Trstom, na zahtjev Velike Britanije i SAD uspostavljena je na tom području saveznička vojna uprava do rješenja razgraničenja između Italije i Jugoslavije. Sporazumom potpisanim u Beogradu 1945. godine, teritorij je podijeljen na Zonu A i Zonu B.

Zona B potpala je pod vojnu upravu Jugoslavenske armije, a Zona A, u koju je spadala Pula s užom okolicom i odakle su se jedinice JA morale povući, pod savezničku vojnu upravu. Diplomatske aktivnosti koje su trebale iznaći rješenje za razgraničenje između dviju država, Italije i Jugoslavije, trajale su nešto manje od dvije godine, kada su 10. II. 1947. godine Pariškim ugovorom ukinute Zona A i Zona B, čime je Pula s okolicom pripali Jugoslaviji.

Indikativno je da je saveznička vojna uprava u Puli uvela zakonodavstvo i upravu prema stanju prije kapitulacije Italije 9. IX. 1943. godine. To je imalo direktne implikacije na događaj koji slijedi. Kada se krajem 1946. i početkom 1947. godine dalo naslutiti da bi Pariškim sporazumom Pula s okolicom mogla pripasti Jugoslaviji, započeta je, pod okriljem savezničke vojne uprave, masovna demontaža strojeva i opreme i njihovo odvoženje u Italiju

Dana 3. januara 1947. godine, radnici Pule izašli su pred tadašnji elektromlin «Sansa» na Vodnjanskoj cesti odlučni spriječiti odvoženje strojeva u pulsku luku, odakle bi bili prevezeni u Italiju. U namjeri su uspjeli. Tog dana strojevi nisu odvezeni, ali tom je prilikom u sukobu s policijom troje radnika poginulo i to Mario Lussi i Antonio Salgari na poprištu sukoba, a Lino Mariani u bolnici od zadobivenih rana. Osim trojice poginulih, ranjeno je još osam radnika među kojima i jedna žena.

Bio je to početak 1947. U Puli je prema tadašnjim izvorima bilo već preko 4.500 nezaposlenih. Stanje se dodatno pogoršalo kad je na mirovnoj konferenciji odlučeno da će Pula pripasti Jugoslaviji. Uz znanje i dozvolu anglo-američke vojne uprave, počelo je odvlačenje strojeva i uređaja te ostalog materijala i njihova otprema brodovima u Italiju. Time je kršen i međunarodni pravni akt poznat kao Devinski sporazum, postignut u talijanskom gradu Duinu između generala Morgana i generala Blaže Jovanovića. Englezi su se oslanjali na član sporazuma koji je omogućavao premještanje strojeva unutar iste zone, a delegacija Pule ih je argumentirano ispravljala kako sporazum dozvoljava premještanje strojeva samo u slučaju kad nisu više potrebni u gradu gdje se nalaze. Protiv odnošenja strojeva protestirala je i Vojna uprava Jugoslavenske armije preko zajedničke ekonomske komisije. A upravo 3. januara, na sam dan sukoba ispred mlina «Sansa», dvadeseteročlana delegacija sastavljena od Hrvata i Talijana, radnika i namještenika iz Pule, primljena je u Opatiji od komandanta Vojne uprave JA-e general-majora Većeslava Holjevca, kojemu su predali predstavku i izrazili ogorčenje radnika i građana Pule zbog odvoženja strojeva i materijala u Italiju. Razlog za pristranost okupacione Vojne uprave i njihova asistencija prilikom odnošenja strojeva i materijala bila je posljedica činjenice što je u Jugoslaviji, za razliku od Italije, pobjedu u ratu izvojevala socijalistička revolucija, što je rezultiralo uvođenjem socijalističkog društvenog uređenja, a stav Vojne uprave se zasnivao na politici njihovih vlada, koje nisu bile naklonjene socijalizmu.

Odlučnost radnika i građana da svojim životima štite strojeve može iz današnjeg kuta gledanja s ovih prostora izgledati apsurdna i emotivna, ali u to vrijeme i za ondašnje prilike bila je to vrlo logična i racionalna odluka. Ti ljudi su bili svjesni činjenice da samo rad na tim strojevima može omogućiti egzistenciju njima i njihovim obiteljima i ako sutra tih strojeva ne bude, nema alternative. Nema ni Caritasa, ni zavoda, a kruh se još u ono vrijeme nije bacao pa ni pronalazio u kantama za smeće. Sprječavajući odnošenje strojeva i materijala, radnici nisu narušili princip pravičnosti, znajući da su oni stvarni vlasnici tih strojeva, a nominalni vlasnici su do strojeva došli po osnovi izrabljivanja tuđeg rada. To su argumenti na osnovu kojih ovaj događaj može poslužiti kao podloga za izučavanja uvjeta razvoja radničke svijesti i solidarnosti na svakoj katedri društvenih znanosti.

Sprovod poginulih radnika još jednom je potvrdio visoku svijest i zrelost antifašističke Pule. Pokopani su 5. januara na Mornaričkom groblju. Procjena je da u pogrebnoj povorci bilo preko 10.000 Puljana, odnosno da se tamo našlo sve što antifašistički misli. Iako na ulicama nije bilo niti jednog policajca, koji su se povukli u kasarnu, već samo poneki vojnik, pogreb je protekao mirno i dostojanstveno. Položeno je i 50 vijenaca. Vrlo je vjerojatno kako je to bilo možda najveće okupljanje radnika i građana Pule od sprovoda Prvomajskih žrtava, ubijenih kod Zlatnih vrata 1920. godine.

Nakon odlaska anglo-američke Vojne uprave i pripojenja Pule i Istre matici domovini i uspostavom narodne vlasti, učinjeno je nekoliko stvari kojima je cilj bio očuvati sjećanje na te časne ljude i slavne događaje. Tako je elektromlin opravdano nazvan „3. januar“. Na mjestu pogibije podignut je spomenik poginulim radnicima, a tri ulice u Puli imenovane su po trojici palih radnika: Linu Marianiu, Mariu Lussiu i Antoniu Salgariu.

Nakon secesije 90-ih i povratka kontrarevolucije na vlast u Hrvatskoj, učinjene su ozbiljne nepravde prema tim događajima i akterima. Tako je elektromlinu „3. januar“ promijenjeno ime. Oskrnavljen je spomenik poginulim radnicima, razbijena ploča s njihovim imenima i zvijezda petokraka. Sve indicije govore da su počinitelji bili iz redova pripadnika institucija sistema. Na to su ukazivali kako tragovi na licu mjesta, ali i činjenica da je upravo preko puta uništenog spomenika bila stacionirana jedna naoružana jedinica novog poretka. Premješteno je i ime Lina Mariania s dotadašnje ulice na jednu sporednu. Ploča s imenima poginulih radnika obnovljena je nedugo nakon toga, ali ne i zvijezda petokraka – to je učinjeno tek 2006. godine u organizaciji Sindikata Istre i Kvarnera. Indikativno je da se to sve događalo u Puli, odnosno Istri. gdje je otpor sirovom i rigidnom nacionalizmu bio snažniji nego u drugim dijelovima zemlje.

Nepotpuno bi bilo govoriti o tim događajima, a ne usporediti ih sa situacijom u kojoj se danas nalazimo. Pri tome nije teško prepoznati da je današnji položaj radnika vrlo sličan onome iz opisanog vremena. I danas, odnosno 90-ih, je netko oduzeo strojeve i sve ostalo što su radni ljudi svojim radom stvarali desetljećima, dakle nešto što im je pripadalo. Razlika je u tome što ovaj puta to nije činila okupaciona Vojna uprava uz pomoć oružja i policije sastavljene od, današnjim rječnikom rečeno, „reformiranih fašista“, već je to učinila nova vladajuća elita uz pomoć nacionalista i restauriranih nastavljača ideologije poražene pred više od pola stoljeća, a umjesto da bi te vrijednosti bile odvezene brodovima, dovedeni su ovamo novi vlasnici kojima je to snishodljivo predano, čime si je oligarhija obezbijedila korito za sebe i svoje potomke. Posebno je uočljiva razlika u nivou svijesti, radničke i ljudske solidarnosti. Tada u obranu strojeva nisu ustali samo radnici mlina «Sansa», već radnici svih poduzeća i tvornica koji su za događaj saznali, svjesni da samo udruženim snagama mogu zaštititi svoje interese. Danas nema ni traga radničkoj solidarnosti pa izolirani radnički protesti bivaju ugušeni poput svojevremenog otpora razjedinjenih indijanskih plemena.

Primjera koji tome svjedoče ima napretek.

Kapuralin Vladimir

Kako se brane strojevi, vlastita egzistencija i dostojanstvo