KAKO SE BRANE STROJEVI, VLASTITA EGZISTENCIJA I DOSTOJANSTVO

Zbog vremenske distance, da bi događaj o kojemu je riječ bio razumljiv današnjim generacijama, potrebno je navesti nekoliko uvodnih detalja.
Iako su jedinice Jugoslavenske armije JA pred kraj II sv. rata oslobodile Istru sa Pulom i Slovensko primorje sa Trstom, na zahtjev Velike Britanije i SAD uspostavljena je na tom području saveznička vojna uprava, do rješenja razgraničenja između Italije i Jugoslavije. Sporazumom potpisanim u Beogradu 1945. godine teritorij je podijeljen na Zonu A i Zonu B.
Zona B potpala je pod vojnu upravu Jugoslavenske armije, a Zona A u koju je spadala Pula sa užom okolicom, odakle su se jedinice JA morale povući, pod savezničku vojnu upravu. Diplomatske aktivnosti koje su trebale iznaći rješenje za razgraničenje između dviju država Italije i Jugoslavije, trajale su nešto manje od dvije godine, kada su 10. II 1947. godine Pariškim ugovorom ukinute Zona A i Zona B, čime su Pula sa okolicom pripali Jugoslaviji.
Indikativno je da je saveznička vojna uprava u Puli uvela zakonodavstvo i upravu prema stanju prije kapitulacije Italije 9. IX 1943. godine. To je imalo direktne implikacije na događaj koji slijedi. Kada se krajem 1946. i početkom 1947. godine dalo naslutit da bi Pariškim sporazumom Pula sa okolicom mogla pripasti Jugoslaviji, započeta je pod okriljem savezničke vojne uprave masovna demontaža strojeva i opreme i njihovo odvoženje u Italiju

Danas 3. siječnja navršava se 66 godina od događaja, kada su radnici Pule izašli pred tadašnji elektromlin «Sansa» na Vodnjanskoj cesti, odlučni da spriječe odvoženje strojeva u pulsku luku, odakle bi bili prevezeni u Italiju. U namjeri su uspjeli, tog dana strojevi nisu odvezeni ali tom je prilikom u sukobu sa policijom troje radnika poginulo i to Mario Lussi i Antonio Salgari na poprištu sukoba, a Lino Mariani u bolnici od zadobivenih rana. Osim trojice poginulih ranjeno je još osam radnika među kojima i jedna žena.
Bio je to početak 1947. u Puli je prema tadašnjim izvorima bilo već preko 4500 nezaposlenih. Stanje se dodatno pogoršalo, kad je na mirovnoj konferenciji odlučeno, da će Pula pripasti Jugoslaviji. Uz znanje i dozvolu anglo-američke vojne uprave, počelo je odvlačenje strojeva i uređaja, te ostalog materijala i njihova otprema brodovima u Italiju. Time je kršen i međunarodni pravni akt poznat kao Devinski sporazum, postignut u talijanskom gradu Duinu između generala Morgana i generala Blaže Jovanovića. Englezi su se oslanjali na član sporazuma koji je omogućavao premještanje strojeva unutar iste zone, a delegacija Pule ih je argumentirano ispravljala, da sporazum dozvoljava premještanje strojeva, samo u slučaju kad nisu više potrebni u gradu gdje se nalaze Protiv odnošenja strojeva protestirala je i Vojna Uprava Jugoslavenske armije preko zajedničke ekonomske komisije. A upravo 3. januara na sam dan sukoba ispred mlina «Sansa» 20 člana delegacija sastavljena od Hrvata i Talijana, radnika i namještenika iz Pule, primljena je u Opatiji od komandanta Vojne Uprave J. A. generalmajora Vjenceslava Holjevca, kojemu su predali predstavku i izrazili ogorčenje radnika i građana Pule, zbog odvoženja strojeva i materijala u Italiju. Razlog za pristranost okupacione Vojne uprave i njihova asistencija prilikom odnošenja strojeva i materijala, bila je posljedica činjenice što je u Jugoslaviji, za razliku od Italije, pobjedu u ratu izvojevala socijalistička revolucija, što je rezultiralo uvođenjem socijalističkog društvenog uređenja. A stav Vojne uprave se zasnivao na politici njihovih vlada, koje nisu bile naklonjene socijalizmu.
Odlučnost radnika i građana, da svojim životima štite strojeve, može iz današnjeg kuta gledanja, sa ovih prostora izgledati apsurdna i emotivna, ali u to vrijeme i za ondašnje prilike bila je to vrlo logična i racionalna odluka. Ti ljudi su bili svjesni činjenice, da samo rad na tim strojevima može omogućit egzistenciju njima i njihovim obiteljima i ako sutra tih strojeva ne bude, nema druge alternative. Nema ni karitasa, ni zavoda, a kruh se još u ono vrijeme nije bacao, pa ni pronalazio u kantama za smeće. Sprječavajući odnošenje strojeva i materijala, radnici nisu narušili princip pravičnosti, znajući da su oni stvarni vlasnici tih strojeva, a nominalni vlasnici su do strojeva došli po osnovi izrabljivanja tuđeg rada. To su argumenti na osnovu kojih ovaj događaj može poslužiti kao podloga za izučavanja uvjeta razvoja radničke svijesti i solidarnosti na svakoj katedri društvenih znanosti
Sprovod poginulih radnika još jednom je potvrdio visoku svijest i zrelost antifašističke Pule. Pokopani su 5. januara na Mornaričkom groblju. Procjena je da u pogrebnoj povorci bilo preko 10.000 Puljana, odnosno da se tamo našlo sve što antifašistički misli. Iako na ulicama nije bilo niti jednog policajca koji su se povukli u kasarnu, već samo poneki vojnik, pogreb je protekao mirno i dostojanstveno, položeno je i 50 vijenaca. Vrlo je vjerovatno, da je to bilo možda najveće okupljanje radnika i građana Pule od sprovoda Prvomajskih žrtava, ubijenih kod Zlatnih vrata 1920. godine.
Nakon odlaska anglo-američke Vojne uprave i pripojenja Pule i Istre matici domovini i uspostavom narodne vlasti, učinjeno je nekoliko stvari kojima je cilj bio očuvati sjećanje na te časne ljude i slavne događaje. Tako je elektromlin ispravno nazvan 3.Januar. Na mjestu pogibije podignut je spomenik poginulim radnicima, a tri ulice u Puli imenovane su po trojici palih radnika: Linu Marianiu, Mariu Lussiu i Antoniu Salgariu.
Nakon secesije 90-e i povratka na vlast u Hrvatskoj kontrarevolucije, učinjene su ozbiljne nepravde prema tim događajima i akterima. Tako je elektromlinu 3. Januar promijenjeno ime. Oskrnavljen je spomenik poginulim radnicima, razbijena ploča sa njihovim imenima i zvijezda petokraka. Sve indicije govore, da su počinitelji bili iz redova pripadnika institucija sistema, na to su ukazivali kako tragovi na licu mjesta, ali i činjenica da je upravo preko puta uništenog spomenika bila stacionirana jedna naoružana jedinica novog poretka. Premješteno je i ime Lina Mariania sa dotadašnje ulice na jednu sporednu. Ploča sa imenima poginulih radnika obnovljena je nedugo nakon toga, ali ne i zvijezda petokraka, to je učinjeno tek 2006. Godine u organizaciji Sindikata Istre i Kvarnera. Indikativno je, da se to sve događalo u Puli, odnosno Istri gdje je otpor sirovom i rigidnom nacionalizmu bio snažniji nego u drugim dijelovima zemlje.
Nepotpuno bi bilo govoriti o tim događajima, a ne usporediti ih sa situacijom u kojoj se danas nalazimo. Pri tome nije teško prepoznat da je današnji položaj radnika vrlo sličan onome iz opisanog vremena. I danas odnosno 90-ih je netko oduzeo strojeve i sve ostalo što su radni ljudi svojim radom stvarali desetljećima, dakle nešto što im je pripadalo. Razlika je u tome što ovaj puta to nije činila okupaciona Vojna uprava uz pomoć oružja i policije sastavljene od današnjim rječnikom rečeno reformiranih fašista. Već je to učinila nova vladajuća elita uz pomoć nacionalista i reformiranih nastavljača, ideologije poražene pred pola stoljeća. A umjesto da bi te vrijednosti bile odvezene brodovima, dovedeni su ovamo novi vlasnici, kojima je to snisishodljivo predano, čime si je oligarhija obezbijedila korito za sebe i svoje potomke. Posebno je uočljiva razlika u nivou svijesti, radničke i ljudske solidarnosti. Tada u obranu strojeva nisu ustali samo radnici mlina «Sansa» već radnici svih poduzeća i tvornica koji su za događaj saznali. Svjesni da samo udruženim snagama mogu zaštititi svoje interese. Danas nema ni traga radničkoj solidarnosti, pa izolirani radnički protesti bivaju ugušeni poput otpora razjedinjenih indijanskih plemena.
Primjera koji tome svjedoče ima napretek od TDZ-a, pa do Jadrankamena.
Valja spomenuti da je u Puli tradicija obilježavanja ovog značajnog događaja uz polaganje vijenaca i prigodne komemoracije, usprkos svemu održana do današnjih dana u organizaciji Sindikata Istre i Kvarnera i UAB-a grada Pule, uz prisustvo rodbine poginulih, preživjelih učesnika događaja i lijevo orijentiranih građana.

Kapuralin Vladimir