Izlaganje predsjednika SRP-a, Ivana Plješe na temu: Što su bili ključni unutarpartijski uzroci poraza socijalizma i razbijanja Jugoslavije
(Referat na sastanku koordinacionog odbora komunističkih i radničkiha partija s prostora bivše Jugoslavije, 28.04.2012. godine u Beogradu)

Pisani materijal o temi nisam uspio unaprijed pripremiti, kao što je bilo sugerirano, pa ću ovom prilikom improvizirati izlaganje. O samoj temi sam podosta razmišljao, što će mi, nadam se olakšati.
Što su bili ključni unutarpartijski uzroci poraza socijalizma i razbijanja Jugoslavije je svakako jedno od pitanja kome se moramo vratiti, ali nipošto sročeno na način kako je o partiji (SKJ) sve ovisilo. Mi teško možemo uzroke poraza revolucije naći samo u greškama partije, ako ih je uopće i bilo. Ako bi tako postupili, mi bi smo praktički napustili Marxa i vratili se natrag Hegelu jer partija je doduše bila važan faktor u revolucionarnom procesu, ali subjektivni faktor, koja je djelovala u uvjetima koje je zatekla, a ne koje je željela, i s kojima nikada u potpunosti nije mogla ovladati. Zato ovom pitanju moramo prići znanstveno-marksistički i razloge tražiti najprije u povijesnim okolnostima koje su istovremeno utjecale i na razvoj društva i u cjelini, i na samu partiju, pa su i eventualne greške partije plod tih okolnosti. Da se podsjetimo, društvene promjene nisu plod slučajnih težnji, pa ni nastajanja šake revolucionara, nekih talenata, zabluda i grešaka, pa ni izdaje nekih vođa, već za to trebaju postojati neke socijalne potrebe. Promjene su dakle plod općeg socijalnog stanja i životnih uvjeta u kojima se društvo nalazi, što znači da se isključivo subjektivno, uz najbolju volju društveni faktori ne mogu kontrolirati i uvjetovati. Zato se moramo pitati što se dogodilo sa našom partijom, našim vođama, ali jednako tako i što se dogodilo sa našom nacijom, narodom i našom poviješću, jer ako to ne činimo padamo u subjektivizam i dogmu da smo sve morali vidjeti i spriječiti, a tobože nismo, i time bi dali čudovišnu moć i samoj partiji koju ona ipak nema.
Krajnje pojednostavljeno rečeno, date su povijesne okolnosti u našem slučaju dovele do socijalističke revolucije koju je partija nesumnjivo artikulirala, ali su isto tako date povijesne okolnosti na jednom drugom stupnju razvoja omogućile prolaz kontrarevolucije unatoč prisustvu partije. Tu je naprosto riječ o dijalektici, o borbi suprotnosti, a o greškama tek uvjetno. Zato naši drugovi iz Srbije u svojoj analizi nisu uzroke poraza našli u pogrešnoj politici partije (nacionalno pitanje, kadrovska politika, samoupravljanje, vanjska politika i slično). Naprotiv ta politika rezultirala je visokim društvenim ostvarenjima. Tako na primjer, politika bratstva i jedinstva i federalno uređenje Jugoslavije u jednom je trenutku odbačena što nipošto ne znači da je bila pogrešna. I samoupravljanje kao neposredni oblik ostvarivanja vlasti od strane radničke klase je odbačeno, iako činjenice govore da je Jugoslavija u tom periodu ostvarila najveći stupanju sloboda, društvenog blagostanja i stopu rasta.
Pa gdje je onda problem, nameće se daljnje pitanje. Problem je u gubitku sposobnosti same partije da i dalje ostvaruje svoje vlastite, visoko postavljene ciljeve, da se ti ciljevi i dalje održavaju i ostvaruju. Krucijalno je dakle pitanje, kako se dogodilo da je partija u jednom trenutku ostala bez dovoljno revolucionarne energije da i dalje kroči svojim putem i ostvaruje postavljene ciljeve koje je djelom već bila pretvorila u tekovine. Koje su je to sile nadvladale do te mjere da je gotovo isčezla sa društvene scene i da je društveni razvoj krenuo drugim tokom.
Neki rijetki pojedinci su te sile i te procese možda i vidjeli, ali što vrijedi kad većina nije i te su sile nadvladale. Ne treba se sada opterećivati jesmo li tu nešto mogli učiniti jer da jesmo, vjerojatno bi to i učinili. Ali pouku za budućnost treba svakako izvući.
Ova konstatacija naravno nije pledoaje za isključivanje važnosti subjektivnog faktora, čemu je naša partija inače davala veliki značaj, ili za oportunizam protiv kojeg se partija također borila, već naprotiv, ukazivanje na ono što je temeljeno u određivanju smjera društvenih kretanja, a to su objektivne socijalne okolnosti. Prenaglašavanje subjektivnog vodi u idealizam koji zamagljuje realnost i čini nas nesposobnim da realno sagledamo društvena kretanja i umanjenje sposobnosti da na njih uspješno djelujemo.
Pa koje su to onda krucijalne životne okolnosti i procesi u kojima se naša revolucija ostvarivala, koji su određivali njeni tok i odredili njenu sudbinu. Izgradnja socijalizma kod nas (i ne samo kod nas) odvijala se u uvjetima povijesne nedozrelosti za apsolutnu socijalističku preobrazbu. Revolucija je s jedne strane postavila suštinski zahtjev jednakosti, a istovremeno se morala služiti buržoaskim pravom nejednakosti kako bi brže mogla prevladavati elemente nerazvijenosti. Bilo je tu i drugih suprotnosti koje su proizlazile iz kulturološkog, etničkog i vjerskog elementa i uopće razlike u sveopćoj razvijenosti pojedinih sredina i dijelova zemlje. To je neizbježno bilo rodno mjesto raznih izama, a birokratizma, tehnokratizma, nacionalizma i potrošačke svijesti naročito. Eliminirana je doduše stara buržoaska klasa, ali su vremenom nastajale nove socijalne strukture koje su usporavale procese društvene homogenizacije. Stalno su bili prisutni ostaci stare konzervativne svijesti (privatni posjednik zemlje i sredstava za proizvodnju). Tehnokracija s vremenom postala je novi entitet koji je artikulirao svoje specifične interese. Radnička klasa, iako je u jugoslavenskom samoupravljanju ostvarila najveći utjecaj na društvena kretanja klasne i ljudske emancipacije u ljudskoj povijesti, nikada nije u potpunosti ovladala cjelinom procesa društvene reprodukcije. Ona se tek konstituirala kao klasa «po sebi», a nipošto još kao klasa «za sebe» i nije bila svjesna svojih historijskih interesa. Iako je Partija njegovala kult odvojenosti od države, djelujući više kao moralni faktor, nije mogla biti pod staklenim zvonom.. Naprotiv, ona je kao kadrovska partija i sama sve više postajala preslika socijalnih i idejnih proturječja i deformacija, gubitka dosljednosti i čvrstine u reprezentiranju i ostvarivanju historijskih interesa radničke klase čiju je avangardu i predstavljala. Sve je manje bila avangarda, sve propulzivnija tehnobirokratskom mentalitetu i elementima liberalizma i sve nesposobnija za ostvarivanje svojih visokih revolucionarnih ciljeva.
Silno je važno naglasiti da je ovdje riječ o negativnim procesima, a manje o nekim pogrešnim odlukama. Činjenica je da je partija krajem osamdesetih, uslijed tih objektivnih procesa, bila krajnje oslabljena. Njeni ciljevi sve su više postajali revolucionarna fraza, a ona sama se sve više upuštala u doktrinarne eksperimente, što je neka vrsta nastojanja da se ciljevi ostvaruju iza leđa društva. To su već bili prvi sindromi poraza revolucije kada se njene snage povlače u revolucionarnom pozadinu.
Još pod okriljem Partije, promijenjen je Zakon o udruženom radu, ukinuto integralno samoupravljanje i uveden višepartijski sistem. To su bile pogrešne odluke, ali se postavlja pitanje u kojoj mjeri je SKJ u tim trenucima već bio izvorno Komunistička partija. Time je radnička klasa eliminirana kao vodeća snaga društva i ostavljeno joj je samo samoupravljanje u poduzeću, a vlast u društvu mogle su preuzeti i druge snage, što se i dogodilo. Stagnantna privreda i razapeta između samoupravljanja i etatizma, počela se liječiti neoliberalnim sredstvima. Poredak (tehnobirokracija) se već vidno odvojio od pokreta (radnička klasa i njeni historijski interesi). U taj prostor ušle su ostale snage kontrarevolucije koje možda i ne bi imale šansu da na stranu kontrarevolucije nije prešla tehnobirokracija. Partija više nije imala snage boriti se protiv tih deformacija jer je i sama, prije svega kadrovski, a time i idejno, bila prožeta tim stremljenjima. Komunisti su u samoj partiji ostali u manjini. Partija se naprosto raspala (14. Kongres). To je bio kraj stare ljevice koja je izvojevala i nosila revoluciju i poslijeratnu izgradnju. Najveći dio njenih aktualnih vođa završio je u renegatstvu (Milošević, Račan, Kučan…).
Radnička klasa nije bila organizirana i osposobljena da neposredno preuzme vlast bez partije. Čak što više, ona se ponijela veoma nepolitično i na prvim višestranačkim izborima kaznila partiju dajući svoje glasove snagama kontrarevolucije, kaznivši praktički samu sebe, što je daljnji razvoj događaja jasno pokazao.
Snage kontrarevolucije preuzele su vlast u svim republikama pretvorivši ih u svoje instrumentarije kapitalističke restauracije. Zajednička država Jugoslavija za to im nije bila potrebna. Jugoslavija je bila osuđena na nestanak, ali sa strašnim posljedicama, ne samo zbog neizbježnog građanskog rata, ratnih razaranja i privrednih gubitaka, nego i dugoročno, gubitkom uvjeta optimalnog razvoja svake separatne države.
Ratovi koji su neizbježno uslijedili nisu bili u osnovi ni etnički, ni domovinski, ni obrambeni, mada je u njima bilo i tih elementa, već duboko klasni u kome je nova vlasnička klasa u nastajanju porazila radničku klasu preuzevši njeno (društveno) vlasništvo u svoje privatno kapitalističko vlasništvo i organizirala novi sistem vladavine po mjeri i interesu vladavine nove kapitalističke klase. Novi kapitalisti postali su bivši tehnobirokrati, sinovi bivše buržoazije i strane multinacionalne korporacije i banke. Radnička klasa završila je na ulici, i doslovno i simbolički.
Posrnuli etatizam u tzv. istočnom lageru, na čelu sa SSSR-om, još je više bio prožet elementima kontrarevolucije, pa se može reći da je raspad Jugoslavije bio neka vrsta kolateralne žrtve raspada SSSR-a.
Svi ti procesi odvijali su se i pod snažnim imperijalističkim pritiskom razvijenog kapitalističkog centra koji je također u borbi za svoj opstanak izlaz tražio bezobzirnim prodorom na istok u potrazi za jeftinijom radnom snagom kako bi se sanirao tendencijski pad profitne stope i odgodio krah kapitalizma kao vladajućeg načina proizvodnje. Time dolazimo do istine da taj snažni nasrtaj kapitalizma na posrnuli etatizam nije bio plod životne snage kapitalizma, nego njegove agonije. Devedesetih dakle nije definitivno pobijedio kapitalizam, i poražen socijalizam kao svjetski proces, nego se kapitalizam iskolebao iz jedne umiruće krize koja ga je zahvatila sedamdesetih minulog vijeka, da bi u još težu uletio već sredinom prvog desetljeća nakon dvijetisućete godine i time inicirao novu svijest i procese socijalizacije kao nužnosti, i to ne samo na lokalnim razinama, nego i na svjetskoj razini i otvorio nove perspektive socijalizma u 21.stoljeću.
Za nas koji smo djelatni sudionici izgradnje socijalizma i koji događaje emotivno doživljavamo, navedene činjenice su možda slaba utjeha, ali ako želimo ostati marksisti moramo ih prihvatiti jer su znanstvene. Zato se vraćam Marxu i njegovom poimanju revolucije i revolucionarnih procesa kako bi shvatili da se ni u našem slučaju nije dogodilo ništa izvan marksovog tumačenja povijesnog kretanja. Nakon što je u 18. Brimeru objasnio da su buržoaske revolucije kratkotrajnog dometa jer građanska klasa nema svijesti o historijskim ciljevima i nema interesa da mijenja svijet u ljudskom smislu, već samo svijest o svojim klasnim interesima i uspostavi svoje vlasti, Marx je utvrdio «Naprotiv, proleterske revolucije kao što su revolucije 19. vijeka, stalno kritiziraju same sebe, neprekidno se prekidaju u svom vlastitom toku, vraćaju se na ono što je prividno svršeno da bi ga iznova otpočele, temeljno ismijavaju polovičnosti, slabosti i kukavnosti svojih prvih pokušaja; one kao da svog protivnika obaraju samo zato da bi on iz zemlje crpio nove snage i moćnije se ispravljao prema njima; one stalno iznova izmiču pred neodređenom gorostasnošću svojih vlastitih ciljeva sve dok se ne stvori situacija koja onemogućava svaki povratak i dok same okolnosti ne uzviknu :»Hic Rodos hic Salta».
Iako se Marx ovdje poslužio gotovo mitskim slikama, poruka je vrlo jasna. Revoluciji su imanentni i usponi i padovi sve dok se u potpunosti ne ostvari. Jer, govorio je, svaka čast subjektivnom nastojanju, same okolnosti moraju reći ovdje je otok, ovdje skoči.
Ali mi komunisti kao da to nismo znali ili smo zaboravili. Mislili smo da je pobjedom revolucije u ratu sve svršeno, a u to su nas uljuljkivali poslijeratni rezultati. Postali smo dio potrošačke uspavanke koji je nosio razvoj, gradili vikendice, kupovali haljine u Trstu, tjerali karijere, iako je teško vjerovati da je taj manjak asketizma bitno utjecao na povijesne tokove, ali da je negativno utjecao gubitkom vjere u Partiju to je sigurno, da bi i pad devedesetih doživjeli kao smak svijeta, a mnogi bacili koplja u trnje, dakle također nemarksistički.
Sada kada smo već izgubili prvu bitku, ne ostaje nam ništa drugo nego da krenemo iznova, upravo ono što i sam Marx kaže. A predah između završetka prvog i početka drugog čina pokreta daje nam dovoljno vremena da obavimo nužan dio posla, da proučimo uzroke koji su učinili neizbježnim sve naše uspjehe i sam poraz, uzroke koje kako smo već objasnili ne treba tražiti u slučajnim težnjama, u talentima i greškama i izdajama, već u općem socijalnom stanju i životnim uvjetima društva, u minulom razdoblju. Jer, da se opet vratimo Marxu, u porazima ne propada sama revolucija «nego samo ostaci tradicije iz doba prije revolucije i rezultati društvenih odnosa koji se još nisu bili zaoštrili u oštre klasne suprotnosti ličnosti, iluzije, ideje i projekti od kojih se nije moglo osloboditi ni uz pobjede, nego samo u nizu poraza koji su se dogodili». Porazi su dakle imanentni revoluciji koja traje. U tome sazrijeva i sama partija koja inicira promjene. Pri tome, nije važno kako se ona zove.
Nema nikakve sumnje da je SKJ odigrao svoju veliku povijesnu ulogu. To uza sva nastojanja, klevete i laži neće moći zasjeniti kontrarevolucija koja je u toku. Ali ta etapa, pa i oblici organiziranja i oblici borbe su iza nas. Sada se postavlja važno pitanje kako dalje. Pored mnogih otvorenih pitanja neka su ipak jasna. Radnički i socijalistički pokret na ovim prostorima mora se temeljiti na pozitivnim ostvarenjima SKJ, a naročito socijalističkog samoupravljanja i neposredne socijalističke demokracije, a u svojoj organiziranosti zbog brojnih poveznica, geografskih, jezičnih, kulturoloških, zajedničke antifašističke borbe i poslijeratne izgradnje, ne smije napustiti jugoslavensku razinu. Početak te organizacione razine je naša koordinacija.