Netom završeni predsjednički izbori u Hrvatskoj specifični su po mnogim parametrima, a po nekima i jedinstveni.
To se prije svega odnosi na do sada nezabilježen rezultat – 74,68% naspram 25,32% u korist Zorana Milanovića. Taj rezultat posljedica je dubokih uzročno-posljedičnih veza koje su se iskristalizirale tokom dosadašnjeg mandata novog starog predsjednika, kojeg je karakteriziralo razdoblje „tvrde“ kohabitacije. Taj je konstrukt lansirao ničim izazvan premijer Plenković u noći proglašenja rezultata predsjedničkih izbora 2019. godine, ozlojeđen, valjda, što je njegova kandidatkinja KGK izgubila od Zorana Milanovića, čime je izgubio malu, ali važnu polugu potrebnu za ovladavanjem kompletne vlasti u državi.
Kako će u novom mandatu Zorana Milanovića biti usklađena komunikacija s vladom, teško je reći. Doduše, novi stari predsjednik je neposredno nakon proglašenja rezultata, i u prvom i u drugom krugu, javno pred kamerama ponudio ruku „drugoj strani“, no nismo sigurni da će, s obzirom na količinu taštine premijera, ta gesta biti prihvaćena.
Protivljenje nametanja sankcija Ruskoj Federaciji koje štete našoj privredi, pretpostavljajući pregovore između sukobljenih strana nad iracionalnim nastavkom rata do istrebljenja, i odbijanjem angažiranja u bilo kakvom obliku hrvatske vojske u Ukrajini, distancira ga od ostalih vazalnih poslušnika tuđih interesa. On nije ljevičar, ali je branilac preostalog duboko okrnjenog suvereniteta. Ne desnog nacionalističkog suvereniteta, već suvereniteta imanentnog autentičnoj ljevici.
Zoran Milanović nije naš politički izbor, ali je onaj egzistencijalni. On je jedini etablirani političar u Hrvatskoj koji možda može spriječiti da Hrvatska dublje potone u ukrajinsku ratnu močvaru, u kojoj je već dugo prisutna u korist vlastite štete.
14. siječnja 2025.
Socijalistička radnička partija Hrvatske
