Nije sporno da je Međunarodni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije tokom svog rada donosio i politički uvjetovane odluke. Nije sporno da je taj sud primjenjivao i nejednakomjerne kriterije u odnosu na učesnike triju strana u počinjenim zločinima. Nije sporno da je taj sud donio i neke vrlo povoljne odluke za hrvatsku kvotu u postupku, a najmanje je sporno da je ogromna količina počinjenih zločina ostala neprocesuirana, što znači da žrtve nisu formalno obeštećene, a počinioci kažnjeni, nakon suđenja koja su trajala skoro četvrt stoljeća.

U slučajevima poput ovoga, nema niti može biti zadovoljnih strana i njihovo lamentiranje je prirodno i razumljivo, ali erupcija bijesa koja je 29. novembra krenula u hrvatskim medijima i institucijama, nakon što je tokom čitanja presuda zadnjoj grupi haških optuženika, šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata, u javnom nastupu na teatralan način jedan od pravomoćno osuđenih sam sebi oduzeo život, izvan je uzanci normalnog i civiliziranog ponašanja.

Nemamo pravo ni kompetencije da propitujemo odluku suda, a još manje da sudu dociramo kao što to čini hrvatska predsjednica, ali imamo pravo i dužnost da ukažemo i osudimo nastale pojave, a to je skoro pa plebiscitarno jedinstvo hrvatske politike i najviših vlasti u pokušaju amnestiranja „šestorke“ pravomoćno osuđene za ratne zločine i uzdizanje njih i njihovih djela. Istovremeno, s istom retorikom krenuli su i gotovo svi mediji u Hrvatskoj, uz nekolicinu izuzetaka.

Takva klima bila je samo podsticaj naelektriziranoj ulici da pokrene atmosferu linča s eksplicitnim prijetnjama prema životu onih koji su imali potrebu da kritički sagledaju ukupnost stvari – na što je vlast ostala indiferentna i gluha.

Mi se ne želimo baviti pojedinim slučajevima, već nam je bitan meritum stvari, a to je da je sud u svojoj završnici, „tik pred ciljem“, potvrdio ono što smo znali od početka, ali i drugi slobodnomisleći pojedinci – da je sam tadašnji vrh hrvatske države, s HDZ-om na čelu, inicirao i bio duboko involviran u procese koji su se odvijali u Bosni i Hercegovini i ta politika traje i danas. Kolerično reagiranje hrvatskih vlasti, medija i ulice, koje se odnosi na predmet iz susjedne države, neće doprinijeti ugledu Hrvatske, nego naprotiv – podcrtava njen politički autizam.

To, uz sva ostala saznanja, potkrepljuje stav da u građanskim ratovima ima onoliko istina koliko je strana u njima.

U Zagrebu, 2. XII. 2017.

Predsjedništvo Socijalističke radničke partije Hrvatske