Protiv proturadničkih i protunarodnih mjera koje su nametnute da bi usmjerili teret kapitalističke krize na leđa radnika.

Godinu dana nakon prvog slučaja COVID-19 u Europi, radnička klasa i narodne mase i dalje trpe razarajuće ishode kapitalističke krize i pandemije.

U usporedbi s prošlom godinom, svatko s lakoćom može kazati da su se uvjeti  života radničke klase poprilično pogoršali i to sve zahvaljujući eskalaciji napada kapitala i nenarodnoj politici koju sprovode buržujske vlade. Kapitalizam nije mogao spriječiti novu krizu  akumulacije kapitala i – kao i u prijašnjim krizama – kapitalisti teže prebacivanju svog tereta na leđa radnika.

Trenutna ekonomska kriza nije izazvana zbog zdravstvene krize kojoj smo svjedoci. Dolazak COVID-19  bio je samo katalizator krize čiji su preduvjeti odavno bili stvoreni unutar kapitalističkog sistema, kao što pokazuje usporavanje ekonomija u 2019. godini. Desetljeća privatizacija i kraćenja budžeta u javnom zdravstvenom sistemu, odnosno kontinuitet politika koje su uperene protiv radničke klase i radnih ljudi, nadalje su također zaoštrili problem. Buržujske vlade su izabrale povećati profite velikih kompanija nauštrb života i zdravlja radnika.

Ovakva tragikomična situacija od već nekoliko tjedana, koja je u vezi s kupovinom cjepiva od različitih multinacionalnih kompanija, samo je dokaz jedne protunarodne politike raznih vlada i Europske unije, koja postoji kao višenacionalna unija kapitala i koja služi interesima višenacionalnih farmaceutskih kompanija, naravno, nauštrb interesa većine koju čini radnička klasa.

Kao što je ova kriza samu sebe manifestirala tijekom cijele pandemije, razne kapitalističke države su još jednom prebacile teret na leđa radničke klase. Buržujske vlade, usprkos njihovim liberalnim ili socijaldemokratskim pristupima i organizaciji, bježe zaključavanjima  zbog virusa koji  povećava infekciju, hospitalizaciju i širenje zaraze, zarad još jednog pokušaja da se “sačuva ekonomija”. Velike poslovne grupe primaju financijsku podršku i poticaje od strane raznih administracija. S druge strane, zagovaraju  radni model “fleksibilna sigurnost” i posao koji je u potražnji, zajedno s kraćenjima u domeni radnih uvjeta i prava i generalizacijom novih oblika rada.

U kontekstu u kojem se životni uvjeti pogoršavaju, radnička borbena mobilizacija, usprkos poštovanju svih zdravstvenih mjera, dobila je odgovor u vidu zabranjivanja štrajkova i korištenja jake represije protiv demonstracija  i to sve na osnovu “zdravstvenih razloga”. Nasuprot tome, mi vidimo da u nekim zemljama Europe ne postoje nikakva ograničenja kod aktivnosti koje su organizirane od strane poslodavaca i da čak ti činovi nailaze na odobravanje i pravdanje. Nadalje, kriminalizacija slobodnog vremena i bilo kakve vrste aktivnosti na koju se gleda kao “bespotrebnu”, pogotovo za mlade, je dobar način da se pokrije tužna realnost: većina infekcija se dogodila u radnoj sferi i izazvana je nedostatkom sigurnosnih uvjeta na radnim mjestima jer su ti uvjeti nespojivi s profitom kapitalista.

Inicijativa komunističkih i radničkih partija je  protiv novih proturadničkih i protunarodnih mjera europskih vlada i pozivaju radničku klasu i narodne slojeve da se organiziraju  i da se bore u svom susjedstvu, na svakom radnom mjestu, u svakoj školi, kako radnici ne bi patili zbog krize. Ova kriza nije kriza koja je izazvana od strane radničke klase. Ovo je kriza kapitalizma. Ovo je kriza sistema koji nije u stanju da ide u korak sa zahtjevima većine ljudi i kriza onih čiji su interesi u potpunoj suprotnosti s radničkim. Mi pozivamo radničku klasu da se mobilizira povodom zahtijevanih zaštitnih mjera zarad njihovog vlastitog zdravlja i prava, da bi došli u koštac s dozom odlučnosti, da bismo proizašli i pobijedili zastarjeli sistem i stvorili novi u kojem će ekonomija pratiti ljudske potrebe, u kojem će naučna i tehnološka napredovanja biti primijenjena da bi se osigurala sveobuhvatna dobrobit radnika – socijalizam – komunizam.