Nakon kontrarevolucije i secesije 90-ih, novonastala nacionalistička vlast uzima pod svoje okrilje Katoličku crkvu, koja je u prethodnom samoupravnom razdoblju bila poseban subjekt. HDZ-ova vlast se time odužila crkvi za doprinos i usluge prilikom mobiliziranja konzervativnih slojeva u zemlji i inozemstvu na rušenju dotadašnjeg društveno-političkog uvjerenja, ali i honorirala buduću podršku.

Četiri ugovora između Hrvatske i Svete stolice, nazvani Vatikanski ugovori, daju Katoličkoj crkvi nadrealna prava, a hrvatskoj državi ponižavajuće i sluganske obaveze koje nemaju druge države, čime je, osim dostojanstva, ozbiljno ugrožen i hrvatski suverenitet. Posebno je štetan četvrti ugovor koji regulira ekonomska pitanja. Njime se Hrvatska obavezala plaćati godišnji danak Vatikanu, financiranje po dvoje župnika po svakoj župi, broj kojih je u međuvremenu narastao, plaćati vjeroučitelje po školama, oslobađanje od poreza na crkvene prihode, a sredstva za podmirenje tih obaveza izdvajaju se iz poreza svih zaposlenih, dok se to u drugim državama alimentira iz crkvenog poreza koji uplaćuju vjernici pojedinih konfesija.

Točan iznos koji država uplaćuje ili troši za Crkvu je teško utvrditi, ali po nekim izvorima on premašuje 130 milijuna eura godišnje. Osim toga, ugovori omogućavaju Crkvi nadustavnu poziciju. Osim što postavljaju vjeroučitelje, oni ih mogu i otkazati, usprkos činjenici da nisu povrijedili radni zakon ili radne obaveze. Crkva ima ovlast imenovati urednike vjerskog programa na javnoj televiziji.

Stoga će se Socijalistička radnička partija zalagati za deklerikalizaciju Hrvatske i reviziju Vatikanskih ugovora, s krajnjim ciljem njihovog ukidanja i povratak sekularnog statusa.

IZAĐITE NA IZBORE – BIRAJTE SOCIJALISTIČKE KANDIDATE!