Bio je to, moglo bi se reći, sasvim solidno popunjen skup. U konferencijskoj dvorani beogradskog hotela Slavija – istoj onoj u kojoj je prije točno 100 godina svoj osnivački kongres održala KPJ – okupili su se ovih dana komunisti, marksisti, lenjinisti, titoisti, skojevci i ostali ovovjeki revolucionari.
Duboko uvjereni da ideje do kojih drže nisu povijesno propale, i da će, u vremenima koja slijede, dobiti svoju novu priliku.
U jakoj delegaciji iz Hrvatske, koju je činilo šeždesetak ‘drugova’ iz svih krajeva zemlje, bio je i Puljanin Davor Rakić, koordinator mladih socijalista SRP-a, Socijalističke radničke partije koja još od 1997. i vremena Stipe Šuvara baštini tekovine ove ideologije.
Priča nam kako je na putu do ‘Slavije’ morao proći kroz špalir demonstranata ‘spontano’ dovezenih iz čitave Srbije kako bi dali potporu Aleksandru Vučiću. Kako je sa zvučnika treštala Riblja Čorba. I kako ga je skoro okupala ogromna bandićevska fontana na trgu koji je nekada nosio ime poznatog srbijanskog socijaliste Dimitrija Tucovića.
A u ‘Slaviji’ redali su se govornici inspirirani ‘idejom zajedništva naših naroda i narodnosti’, ponosni na ‘vizionarstvo, hrabrost i upornost članova KPJ, a naročito partizanske generacije sa maršalom Titom na čelu’, i spremni da se ‘vođeni revolucionarnom marksističko-lenjinističkom idejom beskompromisno bore protiv kapitalizma i nacionalizma’. Koristeći, kako su sami istaknuli, ‘sva sredstva koja im stoje na raspolaganju’.
– Mi smo u neprijateljskoj atmosferi svih ovih godina čuvali sjećanje na slavnu tradiciju revolucionarne radničke borbe i marksističke teorije, i jako sam ponosan što smo se svi uspjeli skupiti u tako velikom broju.
Uz nas iz bivše Jugoslavije svečanosti su prisustvovali i predstavnici KP Bugarske, KP Grčke, KP Ruske Federacije, KP Njemačke, SP Rumunjske i JUGOCORDA iz Italije, a posjetili smo i grob druga Tita, gdje smo položili vijence – izvijestio nas je Rakić.
Tvrdi da socijalizam nipošto nije mrtav te da mu okolnosti, zapravo, idu na ruku.
– Kada sam bio mali, govorili su nam da se trebamo odcijepiti od Jugoslavije i da ćemo, kada više ne bude Beograda, postati Švicarska. Trideset godina poslije vidimo da se tvrtke jedna za drugom zatvaraju, da se problem nezaposlenosti rješava iseljavanjem i da nema nikakvih naznaka da će nam biti bolje.
U Uljaniku je radilo dvije i pol tisuće radnika, sada ih je tisuću, pitanje tko će od njih ostati. Tako je i u drugim bivšim republikama, svi se žale. Ovim prostorima treba pokret koji će to promijeniti – uvjeren je Rakić, koji je i kandidat na zajedničkoj listi SRP-a i Radničke fronte na svibanjskim europskim izborima.
Mase su, objašnjava nam ovaj mladić iz Istre, još uvijek zadojene nacionalizmom, a malograđani kalkuliraju. Što je, smatra on, dovelo Hrvatsku na rub kolapsa.
O Josipu Brozu Titu ima izuzetno visoko mišljenje.
– U Srbiji ga napadaju da je kriv za smrt najviše Srba, a u Hrvatskoj da je najveći ubojica Hrvata. To je proturječnost koja postoji među reakcionarima, i koja kod hrvatskih i srpskih nacionalista generira jednu komičnu situaciju.
Historiografija je, i to ne samo marksistička, nepobitno dokazala da se nikada u povijesti naših narod i narodnosti nitko nije izborio za toliko veliki napredak kao što je to bilo u narodnoj revoluciji i socijalističkoj izgradnji. Država je izgradila dva milijuna stanova, od čega pola milijuna u Hrvatskoj – navodi Rakić.
Posebno ga smeta rušenje spomenika borcima HOB-a u Hrvatskoj.
– Pitam ja one koji ruše spomenike: zašto ne rušite stanove koji su izgrađeni u sistemu koji je izboren u toj revoluciji. U novinama sam vidio da su na nekom skupu u Beogradu nosili sliku Draže Mihajlovića, a u pozadini su se vidjeli neboderi izgrađeni u socijalizmu. Pitam ja njih je li te stanove izgradio Draža, ili Tito? On je gole i bose seljake pretvorio u građane i mi dan danas živimo od toga – zaključuje Rakić.