Ivan Plješa: Tko se u Hrvatskoj faktički bori za interese radničke klase?
Na političkoj sceni Hrvatske, predizborna kampanja neslužbeno je otpočela. Pljušte kritike teškog ekonomskog i socijalnog stanja, dozivlje se pravda i pravičnost, međusobni prijekori vođa pozicije i opozicije, pritvori se poneki lopov i tu i tamo otvori poneki pogon. Doimlje se čak da konačno, moralna i etička pitanja dolaze na dnevni red. Neupućeni čak mogu povjerovati, kako u politici nije sve sami crnjak i kako i tu ima neke čestitosti.
Nažalost tome ipak nije tako. Nije posrijedi neka nova etika niti iskren napor da se postojeći društveni odnosi, a prije svega vlasnički, kao izvorni odnosi svih naših poremaćaja i muka, temeljitije mjenjaju. Posrijedi su samo novi manevri kako bi pojedine persone, grupe, lobiji, pa i prikrivene mafije, zauzele što bolju startnu poziciju u trci za Sabor, a po strani, kao da i ne postoji, ostaje duboko klasni sukob kao krucijalno društveno pitanje koje traži razrješenje. Osobito nema prepoznatljivog napora da se taj sukob razriješi u korist rada, a to znači većine članova društva i na toj osnovi otvore novi prostori razvoja proizvodnih snaga i istinske demokratizacije, već da se u okviru tog sukoba kao modusa vivendi zauzme što prestižnija pozicija, po mogućnosti bolja od dosadašnje.
I dok je retorika vladajućih, uvjetovana teškim ekonomskim i socijalnim prilikama logičnija, jer nemaju izbora izvan svoga puta privatizacije i neoliberalne ekonomske politike, potčinjavajući se svjetskom poretku, čijom zaštitom i uzajamnošću, jedino i mogu zadržati vlast, retorika snaga opozicije koja bi morala poentirati to teško stanje etablirane pozicije, djeluje neuvjerljivo i neprincipjelnijo pa sve to u konačnosti može biti voda na mlin uzdrmane pozicije, odnosno ostanku na vlasti HDZ-a i njegovih mogućih partnera. Moguće je da između principjelnog opravdavanja teškoga stanja pozicije i nedovoljno principijelne kritike toga stanja, uz neizvjesnosti i nedostatak jasnih vizija, da se glasači odluče za izvjesno, pa makar i loše, nego za neizvjesno.
Pošto nas ni najmanje ne zabrinjava kako to HDZ misli sačuvati vlast, interesantno je vidjeti kako je to opozicija želi osvojiti, odnosno kavim to promjenama ona teži, naravno listajući i slušajući medije, koji svu tu kvazi ljevičarsku smušenost, poput nebeskih ruža plete i veze u zemaljski život i korist svijih kapitalističkih gazda.
U prvi plan doprinosa promjenama, jedan dio novinara i novina artikulira sumnju u SDP, kao lijevu snagu, što ne mora biti tako loše, ali ako ne ostane samo na tome, a ostaje. Uostalom, nije li ta sumnja zakašnjela. Pa Račan je u svojoj renegatskoj rezoluciji, još davne ’91. godine jasno obznanio da se SDP neće više boriti, ne samo za Jugoslaviju, nego ni za socijalizam, izražavajući nadu da će opstati antifašizam i dao se u rov obrane, a potom i svojevrsne realizacije Tuđmanove šizofrene feudalističke Hrvatske, dvjesto bogatih familija, bacajući dotadašnje samoupravljače, a potom i većinu naroda u najamno ropstvo domaćih tajkuna i stranih kapitalista. Da ne bi bilo nikakve sumnje njegovom opredjeljenju, on je pošteno opetovao da njega ne interesira ljevica, nego „demokracija“ u Hrvatskoj. Uostalom, nije mu ni palo napamet da kao koalicijski premijer zaustavi taj suludi proces Tuđmanove restauracije kapitalizma. Pa zašto bi se dans SDP uopće propitivao kao ljevica, zašto da se oko toga gubi vrijeme. Za sudbinu Hrvatske doista nije važno da li će se proračun više puniti PDV-om ili oporezivanjem dividendi i profita, u čemu tek postoji razlika između SDP-a i HDZ-a, već čija je tvornica, a u tome se oni uglavnom slažu pa onda logično i u tome da je Hrvatskoj mjesto u imeprijalnim savezima (EU i NATO).
Nepovjerljivi i prema HDZ-u i prema SDP-u, jedan dio medija, tobože sklon promjenama, krenuo je u potragu za trećim putem, odmjeravajući koje bi snage tu mogle pripasti. Nakon dugogodišnje desničarske pa i profašističke, a u zadnje vrijeme jalove, liberalne retorike, to se čak doimlje kao osvježenje, ali se ni za jotu ne približava krucijalnom polit-ekonomskom pitanju, a to je pitanje: koje snage nas mogu izvesti iz močvare – snage privatizacije koje su nas u nju i ugurale ili bi to trebale biti snage socijalizacije? Ne prepoznajući to bitno pitanje, ti tragači ostaju u suštini zarobljenici liberalne dogme, ali nezadovoljni njenim dosadašnjim učinkom, oni sanjaju liberalizam s ljudskim likom, u čijoj tvorbi ih ne bi smetali čak i neki uškopljeni ljevičari. Kao u operaciji zbrajanja i oduzimanja, oni u „pamćenju prenose“ kapitalizam, ali ga ne spominju kako se sada grozno stanje nebi dovelo u vezu s njim. Uza sav njihov vrijedan napor, teško je tu prepoznati ljevicu.
Ne prepoznajemo je ni kod onih novinara koji opravdano podvrgavaju kritici monopol HDZ-a i SDP-a na političkoj sceni i njihovu sujetu ako se netko novi pojavi, bilo s desna bilo s lijeva, pa čak ni onda kad neki od njih prizivlju neku intelektualnu ljevicu. Gotovo kao zvjezdani trenutak za ljevicu, možemo doživjeti nedavnu primjedbu novinara Globusa kako je ljevica zaboravila na klasnu borbu. Eto, neka smo i to doživjeli, da se spomene potreba za klasnom borbom.
Gotovo kao fenomen, u prvi plan na ljevici izvlači se jedna, za izbore strogo prigodna stranka, netom osnovana, a to su Hrvatski laburisti – stranka rada. Oni sada peticijom traže pad Vlade Jadranke Kosor. Baš lijepo, ali za politički nepismene jer „sedam smrtnih grijeha“ koje laburisti pripisuju Jadranki Kosor grijesi su svih Vlada od devedesete. Drugim riječima, to su grijesi kapitalističkog poretka. I prethodne Vlade su odlazile, a grijesi su ostajali, pa zašto bi onda sa odlaskom Kosor, koju će laburisti otjerati, bilo drugačije. Da bi grijesi nestali, morao bi otići kapitalistički poredak. Drugim riječima, Hrvatska bi morala postati socijalistička. Ali Lesar to nipošto ne kaže. Na lucidno pitanje novinara kako to on misli postići pravdu, a da ne mijenja sistem, odriješito je odgovorio: „Pustite Vi sistem!“. A znamo mi Lesara i pod drugim biserima. Kao recimo onaj sa početka devedesetih kada je kao sindikalni vođa ustvrdio kako nije pretpostavljao da će put iz socijalizma u kapitalizam biti tako trnovit i težak.
Po svemu sudeći, Lesar misli da je dovoljno da on bude u Saboru. To razumijemo, ali time se nimalo neće poboljšati položaj radnika. Uostalom da se Lesar želi boriti za istinske i dugoročne interese radnika on bi barem došao u Socijalističku radničku partiju koja postoji već 13 godina ili bi barem obrazložio zašto on uopće organizira neku novu stranku ako takva već postoji, ili bi konačno bar nakon osnivanja i te nove stranke ponudio suradnju. Umjesto toga on, ostajući na građanskom terenu, koristi legitimno pravo da ima svoju stranku, pa treba očekivati da će takav biti i karakter te njegove stranke. Upravo ta benignost hrvatskih laburista, ma koliko bili bučni, čini ih tako privlačnim kapitalističkim medijima.
U slaganju i nagađanju sila preokreta, mediji spominju i neke druge lijeve grupacije, ali Socijalističku radničku partiju nikako i nitko. SRP se dakle ubija šutnjom. Zašto? Zato što je Socijalostička radnička partija jedina stranka programski i organizaciono pozicionirana kao borac, ne samo za ekonomske, nego i za historijske interese rada i radnika, i smatra da rješenje povijesti može biti samo klasna borba i socijalizacija nasuprot privatizacije koja je u toku, bez obzira da li će se taj konačni rasplet dogoditi dijelom ili u potpunosti na ulici ili u parlamentu. To naravno ovisi o zrelosti sukobljenih klasa. No suprotno uvreženom mišljenju, Socijalistička radnička partija, koja svoj Program temelji na vrijednostima naučnog socijalizma, je za demokratski rasplet na izborima, a do toga se dolazi klasnim osvještavanjem i političkim organiziranjem radnika u njihovu radničku partiju. Ona se na parlamentarnim izborima treba suprostaviti strankama kapitala, a to su sve dosadašnje parlamentarne stranke, uključujući i neke kvazi-lijeve, koje služe provjetravanju, a ne ukidanju kapitalizma. Ako to iz ovih ili onih razloga nije sadašnja Socijalistička radnička partija, to može u budućnosti biti neka druga u koju bi se radnici organizirali, ali uvijek nužno socijalistička i radnička.
Ako zbog nepodnošljivog stanja sukoba rada i kapitala, to bude spontana akcija radnih masa, Socijalistička radnička partija će to podržati i artikulirati prema civilizacijskom raspletu u korist neposredne vlasti radničke klase, odnosno prema socijalističkim proizvodnim društvenim odnosima. Sve izvan toga puta je fraziranje i malograđansko zanovjetanje, čime se oči radnika zavezuju krpom.
E ta se retorika vlasnicima novina i kaste na vlasti ne sviđa i zato te ideje ne smiju u njihove novine. Ne sviđa im se ni ono što je u tim našim stajalištima revolucionarno jer ih direktno ugrožava, a još manje ono što je u tome demokratsko, jer se od toga ne mogu braniti.
Sve one koji će se ovim našim opservacijama naći pogođeni, kao i svi oni koji doista suosjećaju sa teškoćama radnika i radnih masa, pozivamo na istinski dogovor da zajednički organiziramo i usmjerimo radne slojeve i mi bismo već iza ovih izbora mogli imati vlast radničke klase ili pak snažnu radničku pesnicu u Saboru. U tom slučaju oni koji su nas dosad pljačkali, rasprodavali i osiromašivali to više ne bi mogli raditi. Čak štoviše, sve pokradeno ćemo povratiti. Tek time ozdravljenje hrvatskoga društva i zdrav razvoj može otpočeti. To je jedini mogući historijski uvjetovani put i može ga, po svom položaju i brojnosti ostvariti samo radnička klasa. Vlasnička klasa na današnjem stupnju razvoja historijski je prevladana i suvišna
Ako socijaldemokrati, laburisti i ini ljevičari to ne žele, to jeste njihovo legitivno pravo, ali neka se onda ne pozivaju na patnje radnika, jer te se patnje u sistemu liberalne demokracije kojoj oni ostaju privrženi, proizvode kao keksi. Time se njihovo ljevičarenje pokazuje kao licimjerstvo iz koristi.
Zagreb, 15. veljače 2011. Ivan Plješa, predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske