Razgovarao Bojan ŽIŽOVIĆ

Snimio Danilo MEMEDOVIĆ

U posljednjoj kampanji za lokalne izbore potrošili su nula kuna. I ponosni su na svoju skromnost. Stranka SRP osnovana je 1997., a njezin predsjednik je od konca prošle godine Vladimir Kapuralin iz Pule. Jedni su to od rijetkih preostalih istinskih ljevičara. O tome što se događa s ljevicom kod nas i u Europi razgovarali smo s Kapuralinom.

Ljevičarske stranke kod nas nisu ni blizu prelaska izbornog praga na parlamentarnim izborima, dok se na lokalnima gotovo i ne pojavljuju. Što se to događa s ljevicom u Hrvatskoj? Postoji li ikakva perspektiva za takve stranke?

Ne znam koliko ljevičarskih stranaka vidite u Hrvatskoj. Pritom smatram neophodnim naglasiti da je pojam pod kojim se kod nas kolokvijalno percipira ljevica vrlo rastezljiv. Prvenstveno se tu misli na oportunističku socijaldemokraciju, ali i puno šire. Prema našoj definiciji, pod autentičnom ljevicom podrazumijevamo samo one političke subjekte koji u svom programu i političkom djelovanja zastupaju interese rada, a ne kapitala. To znači da se zauzimaju za socijalističko društveno uređenje, što podrazumijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i raspolaganje viškom vrijednosti onih koji ga stvaraju. Prema toj definiciji u Hrvatskoj u ovom trenutku nema druge stranke osim SRP-a koji ispunjava te kriterije, ako izuzmemo Socijalističku partiju koja je nastala izdvajanjem jedne manje grupacije iz SRP-a 2006. godine. Od te frakcije, koliko je meni poznato, ostala je samo organizacija u Splitu.

Igramo utakmicu na protivničkom terenu

Zaključak je da je SRP u ovom trenutku na političkoj sceni kapitalističke Hrvatske remetilački faktor, koji igra utakmicu na protivničkom terenu, prema pravilima igre koje je odredila protivnička strana, i uspjeli smo se održati na tom skliskom terenu usprkos svim potiskivanjima. Suština nije u tome postoji li perspektiva za stranku autentične ljevice u Hrvatskoj, već postoji li perspektiva za oslobođenje rada, da radni čovjek postane gospodar uvjeta i rezultata svoga rada. Za postizanje tog cilja neophodan je potrebni minimum društvene svijesti, zrelosti i samopouzdanja radnika, koji od secesije ‘90-ih pa do danas još nije postignut. U takvim okolnostima iluzorno je očekivati da će netko radnicima donijeti emancipaciju na pladnju. Građanske stranke neće jer se to kosi s njihovim klasnim interesima, a mi to nismo u mogućnosti bez podrške tih istih radnika.

Stranke desnice, s druge strane, imaju stabilnu potporu kod hrvatskih birača. U čemu je njihova prednost pred vama?

Jačanje desnice, pa i one fašističke, u kriznim razdobljima nije nepoznata pojava, a Hrvatska je u dubokoj krizi, kao uostalom i većina evropskih zemalja. Osim toga, desnica je po svojoj prirodi agresivna, uživa podršku klera, pogoduje joj niža obrazovna razina društva i niži stupanj informiranosti, ima slobodan pristup medijima i njihovu pažnju, a raspolaže i s dovoljnim financijskim sredstvima za realizaciju svojih planova. Primjera radi, SRP je u Puli u kampanji na nedavnim izborima za Gradsko vijeće Pule potrošio nula kuna.

Smatrate li da je ljevica kod nas negativno obilježena teretom iz bivšeg sistema?

Ne znam na koji teret mislite. Većina građana Hrvatske dva desetljeća preživljava na tekovinama ostvarenim u samoupravnom razdoblju, a neki još i danas. A i sam oportunistički SDP, koji se odrekao svih političkih, idejnih i ideoloških veza sa svojom prošlošću iz bivšeg sistema od koje bježi k’o vrag od tamjana, nije se odrekao materijalnog naslijeđa koje mu ne pripada. Ali da je situacija dovedena do apsurda, to stoji. S jedne strane prisutno je većinsko raspoloženje građana da su prije živjeli bolje i da su imali zadovoljavajuća socijalna, zdravstvena, obrazovna i ostala prava iz radnog odnosa, a s druge strane plasira se stigma da se nije radilo i da se tako dalje nije moglo. Na pitanje kako se nije radilo ako su i danas, mada u tragovima, još prisutni ostaci tada ostvarenog, a postoje i realizirani investicijski projekti na inozemnim gradilištima koji su dobiveni na međunarodnim natječajima, umotvorci nemaju odgovora. Na upit zašto se tako dalje nije moglo, odgovaraju da smo bili prezaduženi. Pred raspad Jugoslavije iznos vanjskog duga bio je 800 dolara per capita. Današnji vanjski dug je davno prešao 10.000 eura per capita. Uzimanjem u obzir valutne promjene u razdoblju od dva desetljeća, razlika je evidentna. Tada nijedan industrijski objekt nije bio prodan stranim vlasnicima, nijedan segment komunikacijske infrastrukture, financijskog potencijala, turistički objekt, nijedan pedalj zemlje, nezaposlenost je bila osjetno manja, postojalo je tržište i industrija je radila punom parom. Slijedom logike to naslijeđe bi trebalo biti teret za desne retrogradne političke subjekte, a za vrijednosti autentične ljevice bi trebalo biti poticajno.

Koji je razlog da desnica nije ispaštala zbog svega što se dogodilo ‘90-ih – pljačke u privatizaciji, osiromašenja građana, bogaćenja pojedinaca…?

Jer desnica nema kome podnositi račune, ona stanuje u svojoj kući. Pa sve što se tada i danas događa je njenih ruku djelo. Jedan njen dio je nakon poraza u Drugom svjetskom ratu preživio hibernaciju u inozemstvu, a drugi se prilagodio novonastaloj situaciji u zemlji. Nakon tektonskih geopolitičkih poremećaja ‘90-ih te su snage ocijenile da je nastupilo njihovo vrijeme za revanš, i to su iskoristili na za njih najbolji način. Kako su politički i ekonomski ciljevi nerazdvojivi, da bi postigli zacrtane ciljeve i interese trebalo je ukinuti socijalističko društveno uređenje i samoupravljanje te uvesti kapitalističko. Za postizanje cilja trebalo je prethodno demontirati zajedničku državu, što nije bilo moguće bez oružanog sukoba. I kao što je Đorđe Balašević prije nekoliko godina na koncertu u Sarajevu metaforički okarakterizirao događaje rekavši: “Najprije se pojave popovi, pa topovi, pa lopovi”. Tako su se nekako događaji i odvijali. Što se tiče ispaštanja desnice zbog pljačke društvenog dobra, osiromašenja građana koje ste spomenuli, ali i zločina prema ljudima i stvarima, ono će biti moguće isključivo nakon promjene društvenopolitičkog uređenja i uvjeren sam da će biti puno manjeg intenziteta od ispaštanja nedužnih nakon secesije ‘90-ih do danas.

U Kumrovcu se na obilježavanju rođendana Josipa Broza Tita okupi mnoštvo štovatelja njegovog lika i djela? Jesu li to zapravo i jedini glasači koje okuplja ljevica?

Nismo pravili nikakve ankete, ali pouzdano znamo da oni nisu naši jedini glasači, oni nisu niti naši reprezentativni glasači, jer da jesu, davno bismo prešli izborni prag u mnogim sredinama. Ali ne samo oni, već to nisu niti pripadnici nekadašnjih boračkih a današnjih udruga antifašista. I za to ne postoji racionalno objašnjenje, to je još jedan hrvatski politički paradoks i specifikum, jer su boračke i antifašističke organizacije Italije, Grčke, Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Češke vjerni glasački resursi njihovih komunističkih partija.

Što je s radničkom klasom koja bi trebala, u svojoj vječitoj potlačenosti, biti taj stup ljevičarskog promišljanja? Kako je ušutkana?

Pojavu je vrlo plastično prikazao Michael Moore u jednom od svojih dokumentarnih filmova. Kada je upitao jednog građanina kako sistem uspijeva držati ljude u pokornosti i poslušnosti, dobio je odgovor: “Ništa jednostavnije, potrebno je prvo ljude zastrašiti i zatim iz njih izbiti osjećaj da mogu išta promijeniti”. To je univerzalni recept koji funkcionira i u Hrvatskoj. Na takvo ponašanje utječe i čitav niz objektivnih okolnosti. Sve veći udio servisnog rada u odnosu na onaj proizvodni nepovoljno utječe na nivo revolucionarne svijesti zaposlenih. Rast nezaposlenosti, pad broja radnih mjesta, sve veći udio zapošljavanja na odreeno radno vrijeme, obnavljanje radnih ugovora na vrlo kratke intervale, stečajni postupci, višemjesečne neisplate plaća… sve to uzrokuje trajnu nesigurnost radnika i dovodi do neprestanog smanjenja broja organiziranih radnika. Društvene mreže i često vrlo masovne akcije očajnih radnika i nezadovoljnih građana nisu dovoljna zamjena za nedostatak svijesti i radničke solidarnosti, koji su danas na puno nižoj razini od one prije jednog stoljeća. Objektivne okolnosti, međutim, ne mogu amnestirati radničku klasu zbog njenog napuštanje klasne borbe za vlastite interese prihvaćanjem mrvica s trpeze svojih izrabljivača.

Kakav je položaj ljevice u Europi? Jesu li Vaše europske kolege optimistične u pogledu eventualnog jačanja ljevice na Starom kontinentu u skoroj budućnosti?

Snaga autentične evropske ljevice je u permanentnom opadanju od pojave tzv. eurokomunizma, koji su inicirale krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća komunističke partije Italije, Španjolske i Francuske, do tada najjače komunističke partije Zapada. Taj proces tada još nije direktno ugrozio tzv. welfare state ili državu blagostanja. To će se dogoditi tek nakon ‘90-ih urušavanjem socijalizma u istočnoj Evropi i samoupravljanja u Jugoslaviji, čime su nestale mnoge energije iz kojih je snagu crpio radnički i sindikalni pokret evropskog zapada. Nakon pada Berlinskog zida svjedočimo drugom političkom paradoksu, ovog puta na evropskom nivou: nestankom socijalizma  koji je do tada na Zapadu stigmatiziran i optuživan za sve dotadašnje nedaće, za nizak životni standard i nedostatak ljudskih prava – rapidno se počeo smanjivati životni standard građana na Zapadu, ali i njihova stečena socijalna, pa i građanska prava. Taj proces se produbljuje, ali i potiče autentičnu ljevicu na nove aktivnosti. Suočeni s alternativom koju je još prije jednog stoljeća definirala Rosa Luxemburg, da je budućnost svijeta socijalizam ili barbarstvo, razumljivo je da moramo razvijati optimizam.

Kakve akcije danas provode ljevičarske organizacije protiv sadašnjeg načina društvenog upravljanja?

Za razliku od oportunističke socijaldemokracije, koja je najvjerniji i najpouzdaniji partner neoliberalnog kapitalizma u borbi protiv radničkih prava, od Evropske ljevice, do grčke Syrize, nadu pobuđuje praksa nekih komunističkih i radničkih partija, koje postižu dobru suradnju s klasno orijentiranim sindikatima u svojim zemljama. Na tom je području izuzmemo li Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju, najbolje rezultate postigla Komunistička partija Grčke, KKE. Njihove organizacijske veze s nacionalnom sindikalnom organizacijom P.A.M.E. funkcioniraju na sljedeći način: KKE ustupa mjesto na svojim izbornim listama članovima sindikata, sindikati u tvornicama agitiraju za izborne liste KKE, sindikalisti, odnosno radnici na taj način ulaze u tijela lokalne uprave i u parlament, a KKE jača veze s radništvom i ostvaruje bolje rezultate. Evo, u trenutku dok razgovaramo KKE je povukla briljantan politički potez, ustupivši svoj TV kanal za emitiranje programa nacionalne televizije koji je vlada ukinula zbog štednje.

Podržavate li prosvjede u Turskoj? Je li represija koju pokazuje tamošnji državni aparat slična kao kod nas, s tom razlikom što ljudi ovdje ne izlaze na ulice?

Demonstracije u Turskoj podržavamo u onoj mjeri u kojoj podržavamo sve antikapitalističke akcije i u okvirima u kojima ih podržavaju naši drugovi iz Komunističke partije Turske (TKP) i Radničke partije Turske (IP). Postupanje policije u obrani poretka u pravilu nikad nije nježno, u što sam se i osobno uvjerio u sindikalnim demonstracijama u Zagrebu 1998., a imam i međunarodnog iskustva s postupanjem policijskog stroja. Tu bih istaknuo učešće u velikim anti-NATO demonstracijama na rijeci Rajni za vrijeme održavanja NATO-summita u Strasbourgu 2009., na poziv Svjetskog mirovnog vijeća, WPC-a. Ali informacije koje stižu iz Turske svjedoče o brutalnosti policije koja po intenzitetu i širini nadilazi nivo na koji smo navikli u Evropi. Demonstracije u Turskoj su nam interesantne po još jednoj osnovi. Mišljenja smo da one ometaju logističku podršku iz Turske pobunjenicima i stranim plaćenicima koji se bore protiv regularne sirijske vojske, što je kompatibilno s recentnim uspjesima regularne vojske.

U obrani demokracije ne biraju se sredstva, ali kada netko drugi želi obraniti svoj sistem, onda je to režim. Je li takav pristup pošten?

Naravno da nije, a posljedično nije ni ispravan. Među ostalima, i vaš list je 27. svibnja objavio Hininu informaciju o novinarki sirijske TV stanice koju su iz zasjede ubili teroristi. U nastavku Hina objašnjava čitateljima da u frazeologiji režima terorist označava ustanika. Izjavu u kojoj polemiziram s takvim pristupom poslao sam Hini, svim dnevnim novinama u Hrvatskoj i nekolicini e-medija. Koliko znam, objavio je samo portal Advance.hr.

Zapadna propaganda piše o zvjerstvima u siromašnim komunističkim zemljama, poput kanibalizma, recimo u Sjevernoj Koreji i nekad u Kini. Svojevremeno se vjerojatno isto pričalo i za Jugoslaviju. Zašto kapitalističke zemlje udaraju na tako, rekli bismo, proziran način i kako to da građani uspijevaju progutati takvo što?

Propaganda jako dobro prati i poznaje filozofiju masa, prilagođena je mentalnom sklopu te dosezima onih kojima je namijenjena. I zato se špekulacijama o kanibalizmu u Koreji nemam razloga baviti. Ali svjedoci smo nedavnog kanibalističkog rituala jednog terorista koji je izvadio srce sirijskom vojniku i pojeo ga pred kamerama. Takve teroriste podržavaju vlade u Evropi i kukavna hrvatska podanička Vlada.

Jeste li u posljednje vrijeme putovali u neku od preostalih komunističkih država u svijetu? Kako se tamo živi?

Nisam putovao u te zemlje pa se moja saznanja o njima sastoje od informacija dobivenih na međunarodnim skupovima. O načinu života na Kubi i Venezueli moglo se iz prve ruke čuti iz nadahnutog govora Aleide Guevara, kćerke legendarnog revolucionara Ernesta Che Guevare, na Subversive festivalu u Zagrebu. Govorila je kako živi kubanski narod u uvjetima brutalnog, nepravednog i ničim izazvanog embarga SAD-a već gotovo 60 godina. No, svaki Kubanac vjerojatno nema pet pari cipela, ali ima jedan par i prema tvrdnjama upućenih najbolje zdravstveno osiguranje na svijetu. Prosječni Kubanac nema ni pet pari hlača, ali ima jedan od najboljih obrazovnih sistema na svijetu.

Čini mi se da su jedino Južnoamerikanci istinski ljevičari, po rođenju, odgoju, načinu života, dok su, recimo, kod nas salonski. I Vas sam znao čuti kako s istomišljenicima čitate referate koji zanimaju samo uzak krug ljudi. Ne želim Vas uvrijediti, ali po meni je to salonsko ljevičarstvo.

U formiranju ličnosti bitne komponente čine genetika i odgoj, ali revolucionarnost određuju povijesni i socijalni uvjeti u kojima ljudi žive, a ti uvjeti su u ovom trenutku za ljevicu najpovoljniji u Južnoj Americi. Što se, pak, tiče definicije ili pripadnosti salonskoj ljevici, ta je kvalifikacija ipak rezervirana za oportunističku socijaldemokraciju i ne odnosi se na politički subjekt koji u svom programu i djelovanju zastupa maksimalističke zahtjeve, promjenu društvenog sistema sa zadiranjem u vlasničku strukturu, a to je SRP. Na pitanje, pak, koje se odnosi na mene ne mogu odgovoriti, bilo bi subjektivno; o meni ocjenu moraju dati oni koji poznaju moje djelovanje, pa i vi novinari. Ono što mogu reći je da imam, zajedno s drugovima iz stranke, u nogama dosta utakmica na otvorenom prostoru.

Glas Istre 15. O6. 2013.