IN MEMORIAM: LOVRE REIĆ

(foto: Slobodna Dalmacija)

 

IN MEMORIAM

LOVRE REIĆ  22. 06. 1920. – 25. 07. 2017.

 

U Splitu je u utorak, 01. 08. 2017., tihim pokopom na groblju Lovrinac sahranjen Lovre Reić, legendarni Titov partizan, jedan od posljednjih dalmatinskih prvoboraca, junak i ponos Dalmacije, borac koji je preživio neprijateljske operacije „Schwarz“ i „Fall Weiss“ – poznate kao bitka na Neretvi i Sutjesci, inicijator i osnivač organizacije „Društvo Josip Broz Tito“ u Splitu i političke organizacije Socijalističke radničke partije (SRP) za Split i Dalmaciju.

O životnom i borbenom putu Lovre Reića govorili su predsjednik UABA Splita prof. dr. Josip Milat, u ime Socijalističke radničke partije Splita i Društva Josip Broz Tito Split predsjednik dipl. ing. Ranko Adorić i kazališni redatelj  u mirovini, doajen splitskih antifašista, Ante Jelaska.

Napustio nas je Lovre Reić rekao je prof. dr. Josip Milat, „jedan od posljednjih prekaljenih partizanskih boraca, istaknutih revolucionara i uvjerenih antifašista. Iako je bio pripadnik dobrostojeće gornje srednje klase – obitelji pekara i slastičara te ekonomski i politički nije bio ugrožen, već 1937. godine, sa samo 17 godina, postao je član SKOJ-a. Iskazao je time svoje revolucionarno opredjeljenje, zbog čega je bio proganjan i zatvaran. Godine 1941. odaziva se pozivu Komunističke partije i već 7. svibnja, niti mjesec dana nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, dokazuje svoje antifašističko uvjerenje i s grupom od šezdesetak slobodarski opredijeljenih splitskih mladića u Tupinolomu pod Marjanom sudjeluje u osnivanju 1. Udarnog odreda pod zakletvom  „U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašističkih okupatora i njihovih slugu za slobodu svoga naroda i dati sve svoje snage, a ako ustreba i život!“. To je bila prva organizirana antifašistička formacija u tadašnjoj Europi.

U rodnom Splitu nastavlja svoje antifašističko revolucionarno djelovanje zbog čega su ga nakon okupacije pokušali uhapsiti talijanski fašisti i ustaše. Instiktom je, bježeći preko krova kuće, izbjegao hapšenje. Kako ga nisu našli, fašisti su gotovo pred njegovim očima maltretirali cijelu obitelj. Odveli su mu u zatvor djeda i baku, oca i majku, koje su, kasnije dvije godine, ustaše strijeljale, brata i sestru poslali u internaciju i zapalili dom. To je, ali i ne samo to, dodatno pojačalo njegovo antifašističko uvjerenje i odlučnost da se uključi u NOB.

Priključuje se partizanskim borcima s kojima aktivno ratuje sve do kraja rata – do oslobođenja zemlje 1945. godine. Kao borac proleterskih partizanskih brigada, i kasnije divizija, prošao je najteže bitke, neprijateljske ofanzive – uključujući i Neretvu i Sutjesku, a svoj ratni put završio je kao borac proslavljenog VIII. Korpusa s kojim je sudjelovao u oslobođenju Dalmacije i ljutoj bitci za Knin. Kao komandant bataljuna s VIII. Korpusom sudjelovao je u oslobođenju i među prvima sa svojim jedinicama ušao u Trst. Značajna je Lovrina uloga u očuvanju dijela oslobođenog Trsta od „nasrtaja“ savezničkih jedinica prema oslobođenoj, i matici zemlji priključenoj, Istri i Hrvatskom primorju.

Na svom ratnom putu, Lovre Reić je prošao golgotu. Bio je tifusar, tri puta ranjavan, a čudom i više puta izbjegao smrt, posebno kada su nakon bitke na Sutjesci njemački vojnici čistili ostatke mrtvih i ranjenih partizanskih boraca.

Uvijek je bio u prvim redovima borbenih jedinica, nikada nije odstupao. Doslovno je mrzio fašističke okupatore i domaće izdajnike – sve neprijatelje naroda prema kojima nije imao milosti. Bio je zaista prekaljeni neustrašivi borac. Pored Partizanske spomenice 1941. i niza drugih odlikovanja, jedan je od rijetkih partizanskih boraca koji je dobio tri Ordena za hrabrost.

Njegov revolucionarni put bio je pun uspona i padova. Iako je bio proslavljeni borac i u poraću završio najviše vojne škole, Lovre je poput Che Guevare ostao dosljedan svojim osobnim revolucionarnim načelima. Iako je imao predispozicije da postane general, zbog svoje tvrdoglavosti nije mnogo napredovao u karijeri. Bio je čak i degradiran, ali mu to ni najmanje nije smetalo, niti je to doživljavao kao nedostatak. Prije kao priznanje.

Takav, dosljedan, ostao je i nakon umirovljenja – sve do smrti. Kad god smo ga mi, njegovi drugovi antifašisti posjećivali, uvijek nas je sa svojom Ankom dočekivao s radošću, ali i iskazivao nezadovoljstvo ekonomskim, socijalnim i političkim stanjem u Splitu i Hrvatskoj. Ljutio se na nas što „mirno“ gledamo reviziju povijesti, nepravdu, udvorništvo, karijerizam, korupciju, nebrigu za radništvo i „malog“ čovjeka. Žalio se što više nije sposoban za praktične revolucionarne akcije. To je bio i njegov motiv da bude nositelj liste Socijalističke radničke partije na posljednjim izborima za Sabor. Rekao nam je jednom prilikom: „Ja ću natjerati u red zastupnike“.  Lovre nažalost to nije dočekao.

Za njegovo dosljedno antifašističko opredjeljenje, predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je ordenom Reda Stjepana Radića.

Napustio nas je zauvijek, ali samo fizički. Njegov slobodarski, antifašistički, revolucionarni, a nadasve, pošteni i za pravdu istančani lik, zadržat ćemo u trajnoj uspomeni. U ime UABA i u svoje ime mogu reći – bilo je časno poznavati ga i živjeti s njim!

Neka mu je vječna slava i hvala !

Poštovani članovi obitelji u ime Udruge antifašista i antifašističkih boraca primite izraze naše najdublje iskrene sućuti.

 

Dragi naš druže Lovre, dragi moj barba Lovre, rekao je Ranko Adorić, teško nam je podnijeti činjenicu da si otišao, istina – putovima legendarnim, ali tvoj Split i tvoja Dalmacija neumitno gube jednog od svojih najboljih sinova.

Lovre Reiću, legenda si bio još za života! SKOJ-evac kao klinac, a ratnim vihorom preko noći  prekaljeni komunist, beskompromisni Titov partizan, borac, vojnik, visoki armijski  rukovodilac, kasnije nastavnik, pisac svojih knjiga i memoara „Tifusari“ i „Epopeja Sutjeske“ i druge, veliki  ljubitelj ptica! Prema neprijatelju i agresivnim neistomišljenicima iznimno oštar, čak nemilosrdan; mek i susretljiv prema svim progresivnim ljudima dobre volje!

Nakon što si krvavom borbom i velikom osobnom patnjom, zajedno sa svojim drugovima, ostvario svoje mladenačke snove o humanom i progresivnom društvu, donio ljudima slobodu, mir i napredak, dakle samoupravni socijalizam jedinstven u svijetu, umirovljen si se posvetio svojim hobijima.

No 90-tih dolazi društveni preokret, tzv. „demokracija“ ili „tranzicija“, koju prepoznaješ, a zaključili smo to svi, kao školski primjer kontrarevolucije koja u svojoj suštini poništava sve pozitivne tekovine socijalističkog društva, kontrarevolucije s mnogim obilježjima onih koje si jednom već  vojnički, politički i moralno hametice porazio. Bile su to stresne godine za jednog penzionera, do jučer junaka i heroja svog naroda,  koji u svojoj zemlji postaje građanin drugog reda, kojemu se umanjuju prava, umanjuje mirovina, uništavaju i zatiru sva spomen obilježja, brišu imena ulica, gotovo fizički prijeti.

I tada, u starom revolucionaru ponovno se budi nerv buntovnika prema nepravdi, patološkoj  ljudskoj pohlepi, diskriminaciji, kriminalu, rastućem neofašizmu te reviziji, falsificiranju i omalovažavanju slavne povijesti kojoj si i sam dao nadljudski doprinos. Odmah, kao u najboljim SKOJ-evskim danima, gotovo ilegalno, okupljaš poklonike Tita, borce NOR-a  i antifašiste s kojima, prije točno dvadeset godina 1997., u teškim i olovnim vremenima, hrabro i prkosno osnivaš udruženje građana „Društvo Josip Broz Tito“ u Splitu, a  iz kojeg odmah  izrasta politička organizacija Socijalistička Radnička Partija – SRP.  U radu tih organizacija, pozne godine života gotovo kao da i ni ne osjećaš, unosiš svu svoju neobjašnjivu titansku energiju koju nesebično prenosiš i na druge kojima si primjer i poticaj.

Evo, još samo prije dvije godine, 2015., staješ visoko na SRP-ovoj listi za parlamentarne izbore, kao Titov pukovnik protiv Tuđmanovih „generala“, u što ulažeš sav svoj autoritet pobjednika, iskusnog ratnika, taktičara, stratega i političara, ali okolnosti su bitno promijenjene, činjenice i argumenti više ne odlučuju u zemlji gdje su mediji, crkva i vladajuće politokracije u funkciji krupnog kapitala.

Dragi naš druže Lovre,

upućujem ti pozdrave, u ime tvojih drugova iz Društva J. B. Tito i Socijalističke radničke partije – SRP, organizacija kojima si udahnuo život i postavio im iznimni historijski zadatak, s porukom i zakletvom da ćemo dosljedno nastaviti tvojim – našim putem, putem kojim si tako čvrsto i beskompromisno kročio, putem  progresa, slobode čovjeka i društva, i da ćemo biti i dalje na braniku humanih ideala  koje si nosio do zadnjih dana svoga života, a koji su pokazali da ovaj svijet može biti sasvim ugodno mjesto za život ljudi.

Tvoji drugovi i prijatelji ostali su ti do zadnjih trenutaka vjerni u pomoći i podršci.

Neka ti je vječna slava i veliko hvala za sve što si učinio, dragi naš druže Lovre!

U ime Socijalističke radničke partije – SRP Split i Društva „Josip Broz Tito“- Split, poštovanoj obitelji izražavamo iskrenu sućut.

 

 

Ante Jelaska je ispred grobišta nadahnuto izgovorio:

Ode Lovre preko Romanije!  Tako je Krleža ispratio Tita.

Bez obzira na medijske indikacije – Lovrin odlazak ostavlja utisak bunta, nemirenja i simboličke veze s aktualnim izgonom slavnog maršala Tita iz povijesti i sjećanja, a sve s ciljem konačnog odbacivanja ANTIFAŠIZMA u korist rehabilitacije USTAŠTVA. „USTAŠTVO SE KOTRLJA POPUT LAVINE!“ –  izjavio je još prošle godine Ognjen Kraus, predsjednik Židovskih općina u Hrvatskoj.

A sve to kao da je Lovre poručio: „U ovakvoj Hrvatskoj ne želim više živjeti“ – i napustio nas je …

Da, ispraćamo s tugom najpoznatijeg, vjerojatno najstarijeg, ludo hrabrog, najdosljednijeg i najmarkantnijeg dalmatinskog partizana. Jednog od one 63—ice splitskih mladića koji su se, samo 20 dana od početka talijanske okupacije, a baš na dan zaštitnika grada Sv. Duje, okupili u Tupinolomu na Marjanu gdje su osnovali UDARNI ODRED i zakleli se da će se boriti protiv fašizma i njegovih slugu za slobodu svog naroda i dati sve svoje snage, ako ustreba i život! A ustrebalo je odmah. Odmah su započeli gradsku gerilu, da bi uskoro polovina njih sudjelovala u osnivanju PRVOG  SPLITSKOG  PARTIZANSKOG  ODREDA, u kojem će ubrzo gotovo svi izginuti – u borbi ili suđeni od ustaša – pred talijanskim streljačkim strojem.

Taj teški gubitak samo je pojačao otpor pregaženog Splita: Lovre Reić organizira atentat na guvernera Dalmacije Bastianinia, koji je stolovao u Zadru i spremao se u posjet Splitu. Pretragom potkrovlja Banke na Rivi, policija je otkrila skriveno oružje, konop za spuštanje u dvorišni dio zgrade i nove, tek sašivene, crne košulje za maskiranje – te je uz pomoć trgovca, kod kojeg je kupljen crni saten, lako došla do Lovre Reića.

Iste noći opkolili su mu kuću u Varošu i počeli lupati na vrata. Bilo je to dovoljno da se u mrkloj noći Lovre izvuče i kao mačak preko krovova nevidljiv umakne fašistima. Razvalili su kućna vrata, tražili ga, ispitivali i mlatili ukućane, oca i majku te mlađeg brata Stanka, sestru Nikolinu i malog Vinka. Bjesnili su i porazbijali sve po kući, ali Lovri ni traga. Ukućane su zatim odveli na daljnju obradu  –  a kuću zapalili. Jedinu u Splitu. Od bogate imovine Reića, pekara i težaka, nije ostalo ništa, a majku je prilikom maltretiranja pokosio infarkt,  što je Lovru najteže pogađalo.

Lovili su ga uporno pa nije bilo druge nego napustiti „talijanski Spalato“ i boriti se po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Ponosne u ono vrijeme. Ali, surovo mučena u sirovoj prirodi, bez krova nad glavom, gladna i žedna, partizanska vojska, hraneći se nerijetko travama i korom mladih stabala, u dugim marševima, izložena buri kiši, ledu ili pripeci, uvijek napadajući ili braneći se – što je sve klasika koju je najbolje opisao Nazor u poznatoj poemi – ova vojska imala je najtežu dionicu na Neretvi i Sutjesci u 4. i 5. ofenzivi 1943. – koje je Lovre odbauljao kao TIFUSAR u masi od 4 – 5 tisuća onemoćalih i zaraženih izbjeglica, ranjenika i boraca… A vrhunac jeze doživio je kad se pred Nijemcima, koji su nastupali, uzverao u krošnju jedne bukve i skriven odozgo gledao naciste kako strijeljaju, kolju, probadaju bajunetima nepokretne bolesnike – da bi poslije doživio daljnje verzije strave i užasa… No, prošao je sve što se moralo, uključujući ranjavanja, uspone i neke nesporazume, te pobjednički doživio oslobođenje zemlje i kraj rata.

Nije se mogao vratiti spaljenoj kući, ostao je u vojsci: školovao se i doškolovao na visokim učilištima gdje će i sam predavati na Vojnoj akademiji, posebno vojnu strategiju i taktiku za koje je iskazivao izvanrednu nadarenost, što mu je i okolina priznavala.

No, nemirni duh vukao ga je Splitu: zatražio je u punoj snazi i 45. godini života prijevremenu mirovinu i  vratio se rodnom gradu. Nastanio se i opustio, ali nije to moglo predugo trajati. Milošević je stupio na scenu, razgorio svoj i sve ostale nacionalizme koji se strastveno uzajamno hrane i onda zakrvave. I tu nastaju nevolje, jer se počinje rehabilitirati ustaštvo, negirati antifašizam i rušiti partizanski spomenici. Sve to traje do danas. Stvara se „nova i ljepša povijest“ te „moderna Hrvatska država“, koja počinje općom pljačkom i rasprodajom svih naslijeđenih dobara, stvaranjem vanjskog duga koji jer višestruko nadišao ukupni dug prošle države, raste nezaposlenost i bijeg stručnjaka na Zapad, prazni se Slavonija i sve više ostale regije, pada natalitet, a pada i Hrvatska na samo dno Europske Unije, uz jedino goru Bugarsku… A barem Istoku jednom smo bili uzor!

Možemo tek zamisliti kako je sve to razorno doživljavao stari, prekaljeni borac, naš Lovre Reić. Proradio je u njemu nekadašnji revolucionar i zatražio od Šuvarove Socijalističke radničke partije, kojoj je pripadao od samog početka, da ga stave na čelo izborne liste za Sabor na prošlim izborima. Učinjeno je to bez mnogo premišljanja. Ali već duboko kontaminiranoj javnosti to nije mnogo značilo pa je i rezultat bio takav – iako je pojava ovog, gotovo stogodišnjeg, partizanskog veterana na čelo jedne izborne liste bila atraktivna i izazvala prilično zanimanje.

Treba još reći: bavio se Lovre i publicistikom. Sudjelovao je u Borbi, Vjesniku i Oslobođenju. Sudjelovao je i na izdavanju impozantnog djela (gotovo 1.000 stranica) „ANTIFAŠISTIČKI SPLIT – ratna kronika 1941.-1945.“, gdje je s Goranom Koturom priredio prvih 6 mjeseci talijanske okupacije. Izdao je 1964. godine knjigu TIFUSARI, a zatim i EPOPEJU SUTJESKE.

Nosilac je više odlikovanja, ali najdraža mu je bila Spomenica 1941.

I na kraju, obožavao je ratnu genijalnost Josipa Broza, nepogrešivu intuiciju u zamršenim prilikama, o čemu je i razglabao u svojim knjigama, a u svom domu držao je Maršalov portret velikog formata. Družili smo se često kao priženjeni rod: dvije sestre bile su nam supruge …

Umro je, a da mu nije bilo jasno kako jedan poznati politički kramar, sa stotinu kaznenih prijava, i klinički slučaj ovisnosti o čak 6-tom mandatu vlasti, može staviti na jednu stranu vage povijesnu gromadu zvanu JBT, a na drugu stranu dvije otrovne izniklotine iz sasušenog korova ustaštva, s oznakom B. E. i Z. H. , te u potonjima vidjeti zdravu težinu, a u gromadi lakoću perja koju će otperjati u prazno – neka je vjetar nosi i izgubi zauvijek, uz posljednji otpjevani Te Deum antifašizmu, koji se još spominje samo u navodnicima…

Zaboravljaju, međutim, da ima i jačih od zaborava. To su oni koji poslije nevremena ukrase nebo kao duge i prelaze u legendu. A Tito jest legenda. Naša i svjetska. Potvrdila je to i sahrana u Beogradu, kao i dani žalosti te nazivanje Titovim imenom najvećih trgova i aleja u mnogim državama…  I dok Broza, koji je stvorio Hrvatsku državu razbivši jugokraljevinu, šalju u pakao – istodobno najpoznatijem ustaškom kvislingu s neviđenom upornošću namještaju svetački oreol.

Jer – „ustaštvo se kotrlja Hrvatskom poput lavine…“

Saučešće obitelji Lovre Reića.

Saučešće i svim Hrvatima.

Hvala i slava našem prvoborcu Lovri Reiću!

SMRT FAŠIZMU  –  SLOBODA NARODU!