S obzirom na tijek zbivanja u Republici Hrvatskoj, stvorena je volja građana da se bude protiv sistema. Neposlušnost prema vladi jedan je od najprirodnijih činova građana i zar je onda čudno što oni koji su obespravljeni, nezaposleni, eksploatirani, kojima je oduzeto pravo na slobodu, pravo na dostojan život, dostojanstvo i sreću – demonstriraju.
To „biti“ protiv, demonstrirati, postaje ključ za svako aktivno političko stajalište – možda i samooslobođenje.
Tijek zbivanja Republic Hrvatskoj doveli su od nade do straha, strepnje i zabrinutosti, do razočarenja.
Izuzetno izraženi socijalni strahovi multipliciraju osobnu, ekonomsku, egzistencijalnu, političku i svaku drugu nesigurnost.
Trpi se otuđenje, eksploatacija, obmana i zapovijedanje; teško se prepoznaju neprijatelji, ne zna se sa sigurnošću gdje locirati proizvodnju tlačenja.
Građani u svojoj volji da demonstriraju, da budu protiv, i svojoj želji samo za oslobođenjem moraju se progurati kroz „Imperiju srama“ (neoliberalizam) jer samo nezadovoljstvo nije dovoljan uvjet za bilo kakvo političko angažiranje.
Neophodno je potrebno da se nezadovoljstvo politički interpretira, prevede u značajne političke ciljeve (naglašavanje političkog karaktera nezadovoljstva, lociranje uzroka nezadovoljstva, utvrđivanje ciljeva, ali i sredstava i načina za njihovo ostvarivanje).
Korupcija i kompromitacija, nepostojanje morala, etike, odgovornosti, stoje nasuprot stvaranju. Posvuda ih ima, „kamen su temeljac i ključ prevlasti“.
Sve to leži u različitim i prepoznatljivim oblicima (u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, njihovim vazalnim upravama, lobijima neoliberalnog kapitalizma, mafijama društvenih skupina, političkoj religiji, parlamentarnoj diktaturi, stranačkim lobijima, financijskim konglomeratima i svakidašnjim ekonomskim transakcijama).
Korupcija se lako zapazi. Pojavljuje se kao oblik nasilja, kao uvreda, kao bolest i osakaćenje. Njena specifičnost je raspad sistema.
Najtotalitarnija ideologija koja nađe snage korupcije jeste tvrdnja da je država Republika Hrvatska demokratska i pravna i da je u stalnom privrednom rastu jer bi se u suprotnom raspala i ne bi ništa ostalo od neovisnosti i suverenosti.
Ideolozi ili zaboravljaju ili ne znaju da nema demokracije bez ekonomske i socijalne demokracije i vladavine prava.
Demonstracije su očito otkaz poslušnosti lažnim vođama kako bi se usredotočili na bitne sadržaje ljudskog bivstvovanja – težak je to put humanističkog i demokratskog oslobađanja čovjeka. Pitanje je gdje je granica od koje frustracija, strahovi, egzistencijalna nesigurnost i neizvjesnot prerastaju u artikulirano nezadovoljstvo (organiziranu akciju i građanski neposluh), a odatle u spontano izražavanje nezadovoljstva, gnjev i rušilački radikalizam.
Dakle, fluidno je i stalno promjenljivo razmeđe između mirne i odlučne protestne akcije i spontane nekontrolirane pobune, s često fatalnim posljedicama koje je nemoguće ukalkulirati, a pogotovo kontrolirati.
Ulični su prosvjedi nepredvidljivi, spontani, neorganizirani i nekontrolirani – bez jasnog vodstva, s ljudskim zasićenim bijesom i mržnjom.
Demonstranti se moraju čuvati, ali nisu sigurni da će spriječiti infiltraciju rukovodstva koalicionih političkih partija ubačenih organa bezbjednosti.
doc. dr. Pavle Vukčević