Dana 16. februara 2016., umro je Umberto Eco, semiolog, lingvist, pisac i ljevičar. Postao je poznat po filmu „Ime ruže“, u kojem su glumili poznati glumci kao Sean Connery, a rađen je po istoimenom romanu Umberta Eca. Osim “Ime ruže“, Eco je napisao još svu silu romana („Foucaultovo njihalo“ je također preveden) kao i ogroman broj naučnih radova. Iako nije nikad bio formalno član ni PCI ni DS (Komunističke, ni kasnije Demokratske partije Italije), on je ipak i prije svega neumoran borac antiklerikalne ljevice. Njegova je metoda bila boriti se desakralizirajući, to jest rugajući se, i to nemilosrdno.

U ovom, za napredne ljude i Evopljane teškom trenutku, kad hiljade izbjeglica kampiraju bez krova nad glavom, s djecom i starcima na kiši i u blatu, u uslovima ispod ljudskog dostojanstva na granici Makedonije i Grčke, i dave se u bujicama nabujalih potoka da bi uzaludno prešli u Makedoniju koja ih nemilosrdno vraća u Grčku, a dok makedonska policija globi humanitarce i novinare u pratnji izbjeglica s 250 Eura “jer je balkanska ruta zatvorena” i takva ima da ostane kako Merkelova ne bi gubila izborne glasove, neobično odjekuju riječi talijanskog ministra unutarnjih poslova Alfana. Alfano je doslovce rekao: “Ako dopuštamo ovo što se sad događa na grčko-makedonskoj granici, ne možemo se nazvati ni ljudima, ni Evropljanima“.

Pri tom ne treba zaboraviti da je u koalicijskoj vladi Mattea Renzija Alfano desničar i da je nekad bio Berlusconijev miljenik. No, nakon katastrofe u Libiji i rušenja Gadafija, Italija se našla prva na udaru imigracije očajnika iz Libije i drugih afričkih zemalja. Ostala je sama i Evropa joj nije nimalo pomogla. Kako razmišljaju ksenofobi u Evropi, možda će pomoći razumjeti ovaj odlomak iz posljednjeg romana Umberta Eca “Groblje u Pragu“, u kojem se cijelo vrijeme okrutno ruga antisemitizmu, klerikalizmu, tajnim službama itd. Evo citata iz Ecovog “Groblja u Pragu”, a to je nota bene jevrejsko groblje, koje se historijskom slučajnošću našlo u centru Praga:

 /…/”Ja ne želim uništiti Jevreje. Usudio bih se kazati da su Jevreji moji najbolji saveznici. Mene interesira moralna čvrstina i zdravlje ruskog naroda i ne želim (a to ne žele ni osobe kojima bih bio rad ugoditi) da taj narod usmjeri svoje nezadovoljstvo prema caru. Dakle, potreban je neprijatelj. Bespredmetno je ići tražiti neprijatelja, šta ja znam, među Tatarima ili Mongolima, kako su to činili autokrati u prošlim vremenima. Neprijatelj, da bi bio prepoznat kao neprijatelj, treba se nalaziti u kući ili pred kućnim vratima. Evo čemu služe Jevreji. Poslala nam ih je sama Božja providnost, poslužimo se njima, zaboga, i molimo se Bogu da uvijek postoji neki Jevrejin ili njemu sličan, da se boje i da ga mrze. Potreban je neprijatelj, kako bi se dala narodu nada. Netko je kazao da je patriotizam posljednje pribježište svih hulja: tko nema moralnih načela, obično se obraća  nekoj zastavi, a kopilad uvijek priziva čistoću vlastite rase. Nacionalni identitet je posljednje utočište onih koji nemaju ništa. Sada se osjećaj nacionalnog identiteta zasniva na mržnji, na mržnji prema onom koji nije identičan. Treba kultivirati tu mržnju kao građansku strast. Neprijatelj je prijatelj naroda. Treba uvijek da postoji netko koga treba mrziti, kako bi se ljudi osjećali slavnima u vlastitoj mizernosti. Mržnja je zaista najprvenstvenija i najstarija strast. Ljubav je nenormalno stanje. Zato je Isus Krist ubijen: govorio je protuprirodno. Nemoguće je nekog voljeti cijelog života i iz te nemoguće nade nastaje preljub, materoubistvo, izdaja prijatelja…A nekog se međutim može mrziti cijelog života. Pod uslovom da je uvijek tu, na dohvatu ruke, da bi razbuktao našu mržnju.            

Mržnja zagrijeva srce.”

 

(“Il cimitero di Praga“, Umberto Eco, str 399, Bompiani)

U ovim danima kad u Francuskoj, kao i u Njemačkoj, na administrativnim izborima bujaju, kao od kvasca mržnje, i brojčano rastu desne ksenofobne populističke stranke, poput one Marine Le Pen u Francuskoj i Saveza za Njemačku u istočnim pokrajinama Njemačke – koja ima toliko sramnu nacionalističku prošlost – i dok u Italiji brojčano jača Lega Nord, ksenofobni Sjeverni Savez, a oko kandidata za gradonačelnika Rima gura se predstavnica neofašističke partiije Fratelli d’Italia (Talijanska braća) Melloni, treba se zapitati kolika je vječnost i vrijednost ovog citata danas i uvijek i za sve pa tako i za novonastale državice na lešini odavno mrtve Jugoslavije koja je propovijedala bratstvo i zajedništvo, a ne sebičnost, razdvajanje i mržnju.

Jasna Tkalec