Između 27. i 29. ožujka 2014. u Ciudad de Mexicu, održan je godišnji politički seminar kojeg je organizirala PT (Radnička partija Meksika, zastupljena u meksičkom parlamentu).

Glavne teme bile su: narodna vlast, regionalno povezivanje i energetska kriza. Na konferenciji je sudjelovalo 210 delegata iz 34 zemlje svijeta. Posebno treba istaknuti sudjelovanje honduraškog predsjednika, svrgnutog desničarskim vojnim udarom, Manuela Zelaye, Aleide Guevare (kćeri Ernesta Che Guevare), predstavnicima Komunistička partije Ruske Federacije i zastupnicima u Dumi i drugim političkim i intelektualnim ličnostima iz naprednih krugova Latinske Amerike ali i šire, kao što su John Catalinotto, Partije radničkog svijeta SAD-a, a posebno predstavnika partija na vlasti Kube, NDR Koreje, Vijetnama, Laosa, Venezuele, Brazila, Bolivije, Nikaragve, El Salvadora i Ekvadora. Potom, udruga za promicanje kulture, posebno kubanskih i meksičkih koje su predstavile i dijelile neke nedavno objavljene knjige, nadahnute naprednim i komunističkim idejama (između ostalih i Mao Ce Tungova “Crvena knjiga” u izdanju meksičke PT). Iz Europe bilo je predstavnika stranaka iz samo 5 zemalja: osim Rusije i Hrvatske, bili su iz Finske, Njemačke i Cipra (bivša vladajuća stranka AKEL).

Raznolikost analiza i teorijskog pristupa bila je očita.
S jedne strane pozicija većine sudionika koji su opisivali proces latinoameričke integracije (pogotovo CELAC, Zajednica latinoameričkih i karipskih država) kao važan korak prema uspostavi socijalizma na kontinentu – posebno je potrebno naglasiti dogmatske napade i slabo razumijevanje Komunističke partije Brazila (koja se nalazi u vladi) prema onima koji su kritizirali njenu poziciju u kojoj se definira Brazil kao zemlju na putu socijalističke izgradnje, i delegata brazilske Radničke partije koji neformalno opisuju Putina kao nastavljača Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Ova škola mišljenja definira latinoamerički razvoj kao antiimperijalistički, a pokušaji destabilizacije progresivnih vlada su rezultat djelovanja Imperije (SAD-a) i nejasno definirane “desnice” bez da se, međutim, predlože bilo kakva rješenja za, na primjer, venecuelansku krizu.

S druge strane, manjina je odražavala skeptične pozicije, posebno neki od intelektualaca i sveučilišnih profesora i političke skupine, uglavnom vanparlamentarne, kao MIR (Pokret revolucionarne ljevice Meksika) i ekvadorski MPD (Narodni demokratski pokret) koji optužuje vlast predsjednika Correje za podložnost transnacionalnom monopolističkom kapitalu i pritvaranje političkih zatvorenika, pripadnika MPD. Te razlike nisu onemogućile izražavanje solidarnosti prema Kubi, NDR Koreji, Rusiji i Krimu te kolumbijskim gerilcima, pokazujući tako da je s druge strane svijeta razumijevanje svjetskih zbivanja mnogo izraženije nego na Zapadu. Na primjer, Radnička partija Meksika je stranka u osnovi vrlo radikalna, čak lenjinistička, dokazujući tako jasnu razliku u odnosu na europske socijalističke i radničke partije koje demoniziraju Kubu i Sjevernu Koreju, neprijateljski su raspoložene prema antikapitalističkim latinoameričkim gerilama i Rusiji, kada se suprotstavlja Zapadnim hegemonističkim planovima, a općenito su antikomunističke.

Izvan ove rasprave, komunističke partije na vlasti izrazile su vlastite stavove: KP Kube (koja ocjenjuje latinoameričku integraciju vrlo pozitivno), i Radnička partija Koreje (koja naglašava da je visoka vojna potrošnja neophodna radi očuvanja neovisnosti Koreje).

Referat SRP-a našao se neminovno uz manjinsku skupinu, fokusirajući se u kratkom raspoloživom vremenu na teorijska pitanja sa stajališta marksističko-lenjinističke teorije. Predstavnik SRP-a ukazao je na to da za oružani prevrat u Ukrajini je posredno odgovorna i Komunistička partija Ukrajine. Ona nije samo jedna od žrtava okolnosti, kao što primjerice ističu glavnostrujaški Komunisti u Italiji. Treba napomenuti da KPU nije jedina partija u Ukrajini koja nosi komunističko ime, ali je najveća. Spomenuvši tzv. socijalističku revoluciju u Venezueli, naglasio je da socijalistička revolucija ne treba zanemariti transformaciju sadašnjih institucija u nove socijalističke institucije i socijalizaciju sredstava za proizvodnju. U izvješću SRP-a se također pozdravlja nastajanje multipolarnosti u svijetu kao pozitivan razvoj za svjetski revolucionarni pokret.

Izvješće je pohvaljeno od strane Manuela Zelaye, bolivijskog ambasadora u Meksiku, i od strane nekih političkih partija i pojedinih drugova koji su zatražili kopiju.
Pored toga, predstavnik SRP-a dao je intervju za informativnu agenciju Prensa Latina.

Slika predstavnika SRP tokom govora na seminaru

Snimka govora predstavnika SRP (6’40”-14′):

Ukrajina, Venecuela, latinoamerička regionalna integracija, komunisti i revolucija

 

Ciudad de México , 27.-29. 03. 2014.

 

Dragi domaćini i drugovi,

čast za nas je dobiti priliku prisustvovanja i pridonijeti ovoj konferenciji. Imam nekoliko tema za kratko obraditi.

 

Ukrajinski neoliberalni – neofašistički državni udar. Jedan od glavnih razloga zašto je sponzorirani puč (od strane SAD) u Ukrajini uspio, po pitanju komunista, je odgovornost Komunističke partije Ukrajine (KPU) što je demobilizirala i zbunila radnike sa svojim parlamentarizmom i političkom taktikom, umjesto revolucionarnog, ekstraparlamentarnog pristupa, militantnoga pristupa. Radnička klasa doista trebala biti središnja preokupacija bilo koje komunističke partije jer radnička klasa je ona koja mora preuzeti vlast kako bi se sprovele stvarne, socijalistički orijentirane promjene. Umjesto toga, KPU je odlučila surađivati s kapitalističkim elitama, podupirući oligarhijsku vlast Janukoviča. Naravno, suprotna strana sastavljena od neoliberala i sljedbenika MMF-a, EU-a i SAD-a, je bila gora, ali to ne znači da su komunisti trebali stati na “bolju” stranu (umjerenije i domoljubnije frakcije) kapitalizma: Ovaj pristup je neuspjeh zato jer on podupire kapitalizam i eliminira političku neovisnost protukapitalističkih snaga.

 

Gotovo uvijek, kompromis s vlastima doveo je do katastrofe; mislim da je to ono što se dogodilo toliko puta u Latinskoj Americi tijekom XX. stoljeća, najpoznatija je vlada Allendea ili za vrijeme španjolske Republike – ubrzo su propale pokušavajući udobrovoljiti kapitaliste. Kapitalizam mora povećavati profit ili propasti: ima malo prostora za društvene reforme u korist radnika.

 

Reformirani komunisti (uključujući i Stranku europske ljevice) vjeruju da je rast članstva i glasača preduvjet za eventualno postizanje revolucionarnoga loma. Novija povijest je pokazala upravo suprotno: nije li malena organizacija pod vodstvom Fidela Castra porazila daleko brojniji Batistin režim? I u Ukrajini prošlog mjeseca, nije li organizacija od nekoliko tisuća militanata (Pravji Sektor), uništila veliku KPU i veliku Stranku regija koje su brojale milijune članova i birača svaka? Dakle, ključ, na čemu je inzistirao toliko Lenjin, očito je u tome da se izgradi militantnu partiju s kojom će se radnička klasa morati udružiti, umjesto “glasačke” stranke sastavljene od simpatizera, a ne militantnih članova.

 

Venezuela: revolucija ili reforma? Govoreći o Venezueli, nakon što se postigne politička i vojna snaga i kad ogromni dio radničke klase podržava revoluciju, sljedeći, temeljni korak je postići socijalizam tako da se iskoristi ekonomska moć (stvarna snaga) i eliminira buržoazija.

 

Socijalistička revolucija, za nas marksiste – lenjiniste, ima dva preduvjeta:

1. zamijeniti kapitalističke institucije s novim, socijalističkim (u Rusiji su bili Sovjeti koji su djelovali s pozicije političke moći),

 

i što je još važnije,

 

2. podruštveniti sredstva za proizvodnju (tj. razvlastiti oligarhiju, predati cjelokupno gospodarstvo u ruke radnicima).

 

Razlika između državnog kapitalizma i socijalizma je da se u socijalizmu političke odluke donose od strane radničke klase. Mnoge europske zemlje imaju tvrtke u državnom vlasništvu, posebno u strateškim sektorima, ali to ne znači da su socijalističke jer je ostatak gospodarstva, a time i političke moći, u privatnim rukama, kapitalističkim monopolima.

 

Nismo mi protiv antiameričkih zemalja, ali ne smijemo ih brkati sa socijalizmom. Kuba (i manje Venezuela) su socijalističke, ali ostatak Latinske Amerike jednostavno pokušava izgraditi kapitalizam izvan utjecaja SAD-a. Osim slabljenja SAD-a, taj proces može, možda, povećati demokraciju i poboljšati uvjete klasne borbe protiv kapitalizma.

 

Multipolarnost: da li je dobra ili loša za antikapitalističke snage? Mnogi komunisti ne simpatiziraju jačanje Rusije, Kine, Indije, Brazila, itd. jer su sve su to kapitalističke zemlje. Da, moramo jačati socijalističke zemlje, a ne kapitalističke, ali jačanje kapitalističke zemlje koja se protivi SAD-u i EU može biti dobro za komuniste, jer može:

 

a) Stvarati napetu situaciju u stilu Hladnoga rata koja će donijeti više mira i stabilnosti, a time i bolje radne uvjete za organizacije klasne orijentacije. Nemojmo zaboraviti da je Hladni rat bio uzrok manjeg broja ratova u odnosu na razdoblje nakon njega: posljednjih 25 godina bile su katastrofalne za mir, pravdu, jednakost, međunarodno pravo, a komunistički pokret, koji ga je dobrim djelom uzrokovao, da odustane od marksizma-lenjinizma i preuzme reformističke i obrambene stavove. Pa čak i bez ravnoteže i diplomacije između SAD-a , EU-a, i rastućim silama, nemojmo zaboraviti da je:

 

b) Upravo je usred teških sukoba unutar kapitalizma, komunistički pokret napredovao daleko najviše: nakon francusko-pruskog rata 1871. s Pariškom komunom; na kraju Prvog svjetskog rata s ruskom revolucijom i klasnim borbama 20-ih i 30-ih godina u Europi; i na kraju Drugog svjetskog rata, s mnogim socijalističkim revolucijama u Istočnoj Europi, a slijedile su ih revolucije u Aziji, Africi i Srednjoj Americi.

 

Blokovske, regionalne integracije su, prema marksističkoj analizi, samo natjecanje između kapitalističkih sila. ALBA (Bolivarianska alijansa naroda Naše Amerike – Narodni ugovor o trgovini) je drugačija, ali to je još uvijek kapitalistički savez (s izuzetkom Kube), doduše umjereniji (klasično liberalni ili keynesijanski) i sa snažnim idealističkim i solidarnosnim značajkama: ALBA se natječe s neoliberalnim blokovima kao što su EU, NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini), UNASUR (Unija južnoameričkih država), itd., umjesto da im se suprotstavlja kao što je SSSR činio kada je bio koherentno marksističko- lenjinistički i to u razdoblju od 1917. – 1953.

 

Kada je riječ o nama, mi moramo pokušati biti dio te borbe protiv kapitalizma i biti spremni da dočekamo neizbježne revolucionarne trenutke.

 

 

Andrea Degobbis

Socijalistička Radnička Partija Hrvatske (SRP)