Regulacija u ekonomiji znači da država zakonima i propisima određuje pravila ponašanja, na primjer, na tržištu rada: zapošljavanje na neodređeno ili određeno vrijeme, otkazni rok i visina otpremnine u slučaju otkaza, itd. Po sadašnjem zakonu o radu, poslodavci radnike mogu zapošljavati na određeno vrijeme i s istim radnikom smiju sklapati uzastopne ugovore na određeno vrijeme, a ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora na određeno vrijeme ne smije biti neprekinuto duže od tri godine. Poslodavci se žale da su propisi suviše kruti i traže njihovu fleksibilizaciju, odnosno deregulaciju. Tvrde da su radnici previše zaštićeni pa da se oni (poslodavci) teško odlučuju na zapošljavanje novih radnika zato što im je preskupo radnike otpuštati (u trenutku kada se obim posla smanjuje) jer radnici imaju pravo na preduge otkazne rokove i previsoke otpremnine. Poslodavci bi bili najsretniji kada bi sve radnike imali zaposlene na određeno vrijeme, odnosno da ih mogu otpuštati kad i kako žele, bez ikakvog troška.

Što to znači za radnika? Nesigurnost radnog mjesta! Radnik je u stalnom strahu za svoje radno mjesto i stalno je suočen s pitanjima: „Da li će mi ugovor o radu biti produljen?“; „Mogu li dignuti kredit?“; „Imam li minus na tekućem računu?“; „Kako planirati budućnost?“.

Da li znamo koja se stranka zalaže za veću, a koja za manju zaštićenost radnika i njihovih prava?