UMJESTO UVODA

Međunarodni odnosi nakon završetka Prvog svjetskog rata zasnovani su u Evropi na Versajskom i drugim međunarodnim ugovorima. Njemačkoj su oduzete sve kolonije; smanjen je vojnički potencijal Njemačke u naoružanju i ljudstvu na 100.000 vojnika; financijskim i ekonomskim klauzulama nametnute su joj teške obaveze – ratna odšteta, reparacije, likvidacija njemačkih dobara u savezničkim zemljama, itd.

Uspostavljeni sistem međunarodnih odnosa pokazao se veoma labilnim i vrlo brzo je otkrio simptome svoga raspada. Njemačka, kao glavni krivac za otpočinjanje Prvog svjetskog rata, sustavno izbjegava da ispunjava obaveze potpisanih ugovora, plašeći zemlje pobjednice perspektivom svog bankrota i opasnostima od boljševičke revolucije.

U uvjetima svjetske ekonomske krize (1929. – 1933.), došlo je do daljnjeg zaoštravanja međunarodnih odnosa i unutrašnjeg poremećaja u svim kapitalističkim zemljama. Kad je Hitler postao kancelar njemačkog Reicha 1933. godine, prestalo je svako plaćanje reparacija i poništavanje obaveza iz međunarodnih ugovora. Hitler je usmjerio nacističku propagandu, političku i diplomatsku akciju, protiv obaveza kao „okova Njemačke“. Nastavivši s jačanjem vojnog potencijala, Hitler je sinkronizirao njemačke agresivne zahtjeve s akcijama imperijalističkog Japana i fašističke Italije, postavši realna opasnost za mir u Europi i kršeći otvoreno sve vojne klauzule mirovnih ugovora. Slom politike razoružanja, trka u naoružanju, uz istodobno kapitulantsko držanje zapadnih država, samo je pothranjivalo agresivne težnje Hitlerovog režima. Hitlerovsko-fašistička doktrina zahtijevala je osvajanje „životnog prostora“ u Europi i pretvaranje Njemačke u svjetski imperij.

Hitler je, napuštajući obaveze iz međunarodnih ugovora, započeo prekrajanje političke karte Europe i uvođenje svog novog europskog poretka.

U munjevitom slomu oružanih snaga Poljske, Nizozemske, Belgije i Francuske, uključujući i britanski ekspedicioni korpus, i u brzoj okupaciji tih zemalja, Njemačka je ratna doktrina privremeno doživjela najveći uspjeh, a vojska Francuske i ostalih država, pregaženih za svega šest sedmica, najteži poraz u svojoj historiji.

U toku ljeta i jeseni 1941. godine, agresorske armije dobile su niz bitaka opkoljavanja osvojivši goleme teritorije – Baltičke zemlje, Bjelorusiju, gotovo cijelu Ukrajinu, Krim – i prodrle do pred samu Moskvu, gdje ih je Crvena armija najzad zadržala i odbacila. Laki uspjesi na zapadu toliko su opili njemačko vodstvo da je vjerovalo kako je za rat protiv SSSR-a potrebno samo 210 divizija kojima je raspolagala. Njemačka je i u planiranju i u provođenju agresije na SSSR podcijenila obrambenu sposobnost te goleme zemlje. Ulaskom SAD-a u rat, usprkos početnim uspjesima Japana, znatno su se učvrstili vojno-politički odnosi antifašističke koalicije. 1. I. 1942. godine, potpisana je Washingtonska deklaracija (Deklaracija 26 država) kojom su se sudionice obvezale da će upotrijebiti sva svoja sredstva, vojna ili privredna, protiv članica Trojnog pakta i onih država koje su mu pristupile i da s neprijateljem neće zaključivati primirje ili separatni mir.

AKT O KAPITULACIJI

Vrhovna komanda fašističke armije pristala je da potpiše akt o bezuslovnoj kapitulaciji. U glavnom stanu savezničkih snaga na Zapadnom frontu generala Dwighta Eisenhowera u Reimsu u Francuskoj, opunomoćeni predstavnik njemačke vrhovne komande general Jodl je 7. maja u 2:41 ujutro potpisao akt o kapitulaciji, no dogovoreno je da se zvanični akt, uz prisustvo svih savezničkih sila, potpiše 8. maja u Berlinu. Britanski premijer Winston Churchill je toga dana preko londonskog radija prvi od državnika svijetu objavio vijest da su njemački opunomoćeni predstavnici ponudili saveznicima kapitulaciju: „Ugovor o besuzlovnoj predaji Njemačke bit će ratificiran i potvrđen u Belinu (…) neprijateljstva će se obustaviti u utorak, 8. maja, minutu poslije ponoći. Nijemci još na pojedinim mjestima pružaju otpor sovjetskim trupama, ali ako to nastave poslije pola noći, oni će biti stavljeni van ratnog zakona i napadnuti sa svih strana od strane savezničkih trupa.“

U ime njemačke Vrhovne komande dokument su potpisali feldmaršal Keitel, general-admiral von Friedeburg i general -pukovnik Stumpff. Akt je potpisan u prisustvu predstavnika Vrhovne komande Crvene armije maršala Žukova i predstavnika Vrhovne komande savezničkih ekspedicionih snaga maršala Teddera.

U prvom članu ovog dokumenta piše:

„Mi, dolje potpisani, u ime njemačke Vrhovne komande pristajemo na bezuslovnu kapitulaciju svih naših oružanih snaga koje se sada nalaze pod njemačkom komandom – Vrhovnoj komandi Crvene armije i istovremeno Vrhovnoj komandi savezničkih ekspedicionih snaga.“

U drugom članu stoji:

„Vrhovna Njemačka komanda će odmah izdati naređenje svim njemačkim komandantima kopnenih, pomorskih i vazdušnih snaga i svim snagama koje se nalaze pod njemačkom kontrolom da obustave ratne operacije u 23:01 h 8. maja 1945. po srednjoevropskom vremenu da ostanu na mjestima gdje se nalaze sada i da se potpuno razoružaju predavši sve oružje i ratnu spremu mjesnim savezničkim komandantima i oficirima koje Savezna vrhovna komanda odredi za predstavnike, da ne uništavaju i ne čine nikakve štete parobrodima, lađama i avionima, i uopšte vojno tehničkim sredstvima za vođenje rata.“

ČESTITKE

Josip Broz Tito je 9. maja uputio telegrame šefovima triju savezničkih država.

STALJINU: „U ovom najveličanstvenijem trenutku pobjede nad hitlerovskom Njemačkom, narodi Jugoslavije upućuju tople pozdrave i izražavaju duboku bratsku blagodarnost Crvenoj armiji i narodima Sovjetskog Saveza za sve one ogromne žrtve i napore koje su učinili za spas i bolju budućnost čitavog čovječanstva.“

CHURCHILLU: „Upućujem najtoplije čestitke Vama i Vašim narodima u ovim historijskim danima pobjede nad hitlerovskom Njemačkom i izražavam zahvalnost za sve ono što ste učinili Vi i Vaša zemlja našim narodima u borbi protiv zajedničkog nam neprijatelja.“

TRUMANU: „U danima pobjede ujedinjenih naroda nad fašističkom Njemačkom, Vama i narodu Vaše zemlje upućujem svoje tople pozdrave i izražavam blagorodnost za pomoć koju ste nam ukazali u ovoj zajedničkoj borbi protiv istog neprijatelja. Uvjeren sam da će udruženi narodi poslije ovog krvavog rata osigurati mir i bezbjednost koja nam je svima potrebna.“

CHURCHILL – TITU: „Zahvaljujem Vam na vašoj ljubaznoj poruci. U ovo vrijeme pobjede sjećamo se s ponosom na junački otpor jugoslavenskog naroda za vrijeme dugih godina ugnjetavanja i njihovih doprinosa za konačnu pobjedu nad neprijateljem. Iz sveg svoga srca se nadam da će naša srdačna saradnja biti nastavljena i da će naše dvije nacije igrati važnu ulogu i pomoći da se putem redovnih pregovora i sporazuma stvore uslovi za dug i trajan mir u Evropi.“

STALJIN – TITU: „Od sveg srca zahvaljujem Vama i bratskim narodima Jugoslavije na prijateljskim čestitkama povodom potpunog i krajnjeg uništenja hitlerovske Njemačke. U isto vrijeme, srdačno čestitam vama i narodima Jugoslavije pobjedu nad njemačkim imperijalizmom; u borbi protiv njega, jugoslavenske oružane snage i cijeli jugoslavenski narod pokazali su primjere hrabrosti i junaštva.“

ZAKLJUČAK – PRIKAZ ŽRTAVA

U Drugom svjetskom ratu je poginulo 50 miliona ljudi, od kojih oko 19 miliona su vojna lica, a oko 31 milion civilne žrtve rata. Od ovog broja poginulih civila, 94% su iz zemalja antifašističke koalicije, a 6% iz fašističkih država. U koncetracionim fašističkim logorima bilo je zatočeno 26 miliona ljudi od kojih je u životu ostalo oko 6 miliona. Jugoslavija je u ovom ratu izgubila 1.706.000 ljudi, odnosno 10,8% od ukupnog broja stanovništva. U odnosu na broj stanovnika, najviše je nastradala Poljska – poginulo je oko 6 miliona ljudi, odnosno 17,3%.

doc. dr. Pavle Vukčević