Nekoliko labavo povezanih grupa aktivista započela je s protestom protiv „sve većeg utjecaja novca na američku politiku“ koji se sastoji iz dvije faze. Tijekom prve faze, 2. – 11. travnja, odvijao se marš od Philadelphije do Washingtona dok se u drugoj fazi, 11. – 18 .travnja, odvijaju mirni protestni skupovi ispred Capitola u Washingtonu. Skup na Capitolu nije okupio značajniju masu ljudi, jedva nekoliko tisuća, no daleko je značajnija bila reakcija policije. Ona je na prvi dan protesta, 11. travnja, uhapsila više od 400 demonstranata, praktički sve koje je bila u stanju uhvatiti dok su se ostali demonstranti razbježali po susjednim ulicama. Mnogima od njih pomoć su pružili stanovnici Washingtona nudeći im smještaj u svojim domovima. Kako su protesti nastavljeni, nastavljena su i hapšenja. 12. travnja uhapšeno je 85 demonstranata, 13. travnja stotinjak, a 14. travnja blizu 150. Formalni razlog hapšenja bio je neprijavljivanje protesta vlastima.
Snagu i domet pokreta nemoguće je u ovom trenutku ocijeniti premda njegova pojava u zemlji koja desetljećima izvozi „demokratska proljeća“ djeluje ohrabrujuće. No, njegova pojava može poslužiti svojevrsnim indikatorom stanja svijesti u drugim zemljama, tj. onom dijelu populacije koji je na bilo koji način politički angažiran.
Tijekom ovog tjedna hrvatski mediji redovito su izvještavali o navodnim sjevernokorejskim ispadima, permanentnoj izbjegličkoj krizi, podvizima katoličkih svetaca, demonstracijama u Makedoniji, problemima brazilske predsjednice, nezaobilaznom Putinu, o američkim izborima i njihovom enfant terrible Trumpu itd., no praktčki ni riječi nisu prozborili o događajima u Washingtonu. O prvom danu protesta i masovnim hapšenjima nije izvijestila, čak ni u teletekstu, naša nacionalna televizijska kuća, nijedna od privatnih televizija dok su od pisanih medija vijest objavili Večernji list i Index, gdje je odaziv čitatelja u vidu komentara bio minoran. Nakon toga, uslijedila je puna medijska šutnja o washingtonskim zbivanjima. Čak je i protest nekoliko stotina ljudi protiv „Trumpovog rasizma“ u New Yorku našao svoje mjesto u režimskim medijima, no ovaj ne. Hapšenje blizu tisuću demonstranata u glavnom gradu „Demokracije“ nije vijest.
Ne ulazeći u genezu politički agresivnog sloja stanovništva ekonomski i politički inferiornih naroda, tj. skoro svih evropskih pa tako i hrvatskog, može se ustvrditi da je njegova osnovna karakteristika dubok socijalni rasizam i dosljedan „antikomunizam“ zamotan u šarenu laž patriotizma/domoljublja. Istovremeno, oni ne žele, niti su sposobni, graditi prosperitet u društvu na čijoj površini plutaju. Oni su materijalno, politički i moralno odvojeni od „vlastitog“ društva te svoje uporište nalaze u moćnom i agresivnom društvu izvan svog. Stoga nije čudno da prosperitet društva od kojeg ovise je ono što im odista leži na srcu dok njegovi problemi izazivaju paralizirajući strah. Strah zbog kojeg u svakoj kriznoj situaciji zabijaju glavu u pijesak. Ako problem ne vide, problem ne postoji.
Njih se s ljudske strane može razumjeti. Domoljubi u Hrvata u zadnjih 100 godina doživjeli su nemali broj trauma: raspad Austro-Ugarske, kapitulacija von Paulusove Šeste armije pod Staljingradom, odbijanje Engleza da ih uzmu pod svoje okrilje 1945. godine, poraz američke vojske u Vijetnamu, Wojtylina smrt. Stoga rastuće nezadovoljstvo običnih Amerikanaca politikom svojih elita, nezadovoljstva koje vodi revitalizaciji ideje izolacionizma, priziva demone prošlosti. Nestanak vanjskog uporišta za njih znači gubitak ruha kojim je pokrivena njihova posvemašnja nekompetentnost koja je zemlju dovela u stanje ekonomskog i moralnog kolapsa. I tu ne treba praviti razliku između lijevih i desnih, između liberala i klerikalaca, niti između parlamentarnih stranaka. Nema suštinske razlike između HDZ-a i SDP-a, između HNS-a i bilo kojeg HSP-a. Te političke elite u zadnjih četvrt stoljeća nisu bile u stanju proizvesti nijednog kompetentnog političara, direktora, ekonomistu. Stoga je postojanje „gazde“ i njegove nevidljive čvrste ruke nužan preduvjet njihove egzistencije. Jer kad bi se problem do kraja zaoštrio, a gospodi iz svijeta hrvatske politike, medija i javnih službi ponudio hipotetički izbor između Titovog samoupravljanja i Karađorđevićeve šestojanuarske diktature oni bi, uz iznimno mali broj izuzetaka, izabrali Karađorđevića. I to samo iz jednog razloga – on ih nikad ne bi pitao za njihovo mišljenje.
A. Sejdić