Danas me na e-mailu podsjetiše neki poznanici i neki drugovi čestitajući mi Dan koji se više ne slavi.

Dan koji je umro zajedno sa zemljom u kojoj sam živio 45 godina. Živio i radio. Živio, pa recimo dobro, čak i puno bolje nego danas. Radio u radnom odnosu koji mi je davao neizmjerno veća prava nego ih uživa radnik danas.

Da, na današnji dan udareni su temelji države u čijem smo sastavu bili i mi, za čiju je slobodu od okupatora i domaćih izdajica izgubilo živote više od 1.300.000 ljudi. Podsjetih se na državu i njene stvaraoce koji nas već 1975. godine uvedoše u srednje razvijene evropske zemlje. Stvaraoce koji ne htjedoše niti u jedan blok. Stvaraoce koji i ponudu Europe odbiše riječima “ne, hvala; vi ste Europa kapitala, mi zemlja rada”.

Prisjetih se tko je bio čovjek koji je na današnji dan otvorio zasjedanje; otvorio i vodio II. zasjedanje AVNOJ-a.

Bio je to Ivan Ribar (1881.-1968.). Čovjek, velikan onog i ovog vremena.

Prije zasjedanja, na odluku rukovodstva partije da mu se saopći istina – njegova tragična istina; prilazi mu Tito. “Ivane moram ti reći tragičnu vijest. Lola ti je poginuo na Glamoč polju. Nije stigao u Kairo.”

Smrknu se lice. Zasuziše oči; tek prozbori: „Jeste li javili Jurici“? Zastala je riječ u grlu Titu. Pogled i suza rekoše sve. Ribar: “Zar i on?” Tito: “Da, na Kolašinu. Hoćeš li moći otvoriti i voditi zasjedanje?” Ribar: “Svaka revolucija nosi svoje žrtve. Hoću, moram, to od mene traže i Ivo i Jurica.”

Svake godine na Dan mrtvih palim svijeće na grobu svojih roditelja, ali i na Ribarev i N azorov – ponosa svakog poštenog građana ove zemlje.

Zapalio sam im svijeće i 1991. g. Jedna svijeća, a nas dvoje – sestra i ja.

Danas ih ima nešto više. Poneko se sjeti. Poneko se sjeti, al’ nema kome reći da je to bila vojska koja nam donese slobodu. Prvu federalnu državu Hrvatsku u sastavu federativne države Jugoslavije. Državu koja nam uspostavi današnje granice vrativši poklonjenu Dalmaciju pripojivši Istru, Međimurje, Baranju i Srijem.

Gojko Maričić