Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) izražava čuđenje na reakcije jednog dijela hrvatske javnosti povodom nedavno održanog nastupa još uvijek vrlo popularnog muzičkog sastava Bijelo dugme u Splitu koji je iz svog bogatog repertoara pjesama izveo i pjesmu „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo“ dok su se na panou u pozadini pojavile slike zastave „bivše države“, kako danas, iz patološke mržnje, zovu Jugoslaviju.
I dok je za gotovo 15.000 posjetilaca to bila dobra zabava, a pjesme i slikovni prikazi nisu nikoga vrijeđali, a samo rijetki su zvižducima izražavali svoje nezadovoljstvo, potekla je lavina „dušobrižnika“, od pojedinaca do političkih stranaka, koji ne samo da osuđuju ovaj događaj zbog navodnog kršenja rezolucije EU o izjednačavanju komunizma s fašizmom (što je samo po sebi glupost, obzirom da su narodi Jugoslavije, pa tako i Hrvatske, koje su vodili komunisti i kroz NOB dali značajni doprinos pobjedi Antifašističke koalicije nad fašistima) tražeći zabranu i izgon pjevača Alena Islamovića iz Hrvatske, dok Domovinski pokret prijeti vlasti, kojoj i sam pripada, da će, ukoliko ne reagira, „uzeti pravdu u svoje ruke i počistiti…“ što je zlokobna i prijeteća najava protuustavnog i nezakonitog djelovanja, najava kaosa.
Postavljamo pitanje: kako to da se se i kod drugih izvođača koji su nastupali u Hrvatskoj, poput Lepe Brene i drugih, nije reagiralo ovako neprimjereno?
Ujedno, što bi se dogodilo recimo SRP-u da je javno iznio jednu ovakvu tvrdnju? To bi se tumačilo kao poziv na pobunu, protudržavnu aktivnost, kršenje zakona i sankcije.
Stoga energično tražimo od Vlade da se javno ogradi od ovakvih opasnih nakana onih koji su se prihvatili ozbiljne uloge vođenja države i društva.
A tko se to zapravo u Hrvatskoj boji Jugoslavije? Upravo oni koji su ovom narodu i narodnostima u njenom stvaranju obećali „blagostanje“, a zapravo su je uništili.
Jugoslavija je, pa tako i Hrvatska s njom, iza Drugog svjetskog rata u obnovi zemlje izgradila brojne privredne i društvene resurse, zapošljavajući veliki broj svojih građana te vodila vanjsku politiku miroljubive koegzistencije i općeg razoružanja u svijetu. Stekla je poštovanje i uvažavanje kao jedna mala zemlja od strane cijelog svijeta, posebno ličnost Josipa Broza Tita kao lidera Nesvrstanih zemalja, čije mišljenje je bilo važno i najjačim svjetskim silama. Bila je to zemlja jedinstvenog socijalističkog radničkog samoupravljanja, gdje je radnik podignut na Ustavni pijedestal, zemlja besplatnog školstva i zdravstva, stambene i dr. socijalne politike, odvojenosti crkve od države… Nasuprot tome, događaji 90-ih, na kraju prošlog stoljeća, nazvani „demokratske promjene“, nisu donijeli našim građanima povećanje životnog standarda, već stvaranje šačice vlastodržaca koji mijenjaju zakone, kako bi sebi prigrabili valjane vrijednosti, prodali i/ili zatvorili sve kapitalne privredne resurse i ostalu industriju, a zatim i poljoprivredu, gdje uvozimo i ono što smo izvozili, a radnike i umirovljenike preveli u sirotinju koja zimi u kaputima gleda televiziju, a mnogi kopaju po smeću; vodili katastrofalnu demografsku politiku otjeravši preko milijun naših građana u emigraciju, što je rezultiralo odljevom stručnog kadra; zatim uništili zdravstvo gdje naši pacijenti(ce) moraju u druge države zbog osporene ustavom zajamčene medicinske zaštite (pobačaj i dr.), uveli duge liste čekanja da bi zaradio privatni sektor; gdje školujemo kadar za izvoz koji nam fali, a uvozimo strane neškolovane i nestručne koji ne znaju niti jedan strani jezik; gdje nema za djecu s posebnim potrebama i vrtiće, a ima za rabljene avione, borna vozila…
Posebno je nekada progresivni Split u „demokraciji“ iskazao opaki revizionizam prema učesnicima svog najslavnijeg dijela prošlosti – partizanskim borcima, kojima ukida prava, umanjuje mirovine, uništava spomenike, a sramnom odlukom Gradskog vijeća Splita 1992. briše imena ulica, trgova, ustanova, vrtića, poduzeća, škola koje su nosile po ličnostima i događajima iz NOB-e, dok ulice dobivaju ratni zločinci i međunarodni kriminalci.
Istina je jedna, a to je da je većina naših građana u Hrvatskoj izuzetno nezadovoljna, ali Vlada ima tamne naočale s kojima se to „ne vidi“.
2. 9. 2024.
Socijalistička radnička partija Hrvatske