Bura na drugoj obali Mediterana

Ne, više to nisu čamci koji ilegalno prevoze očajnike na Siciliju, Španjolsku, Maltu, gdje ih policija lovi poput zečeva i zatvara u prave pravcate koncentracione logore. Umjesto da bježe preko Sredozemlja, pobunili su se stanovnici zemalja Sjeverne Afrike, koje su više desetljeća bile smatrane za stabilne. Najžešće su pobune izbile prvo u Tunisu, zatim Alžiru, Egiptu, Jemenu, pa čak i u zaraćenom Sudanu. Narodu je jednostavno dozlogrdila patnja, nezaposlenost, obespravljenost i bezperspektivnost. Radi se o zemljama čije stanovništvo, kao u Egiptu, u velikoj većini živi u velikoj bijedi – s manje od dva dolara po stanovniku dnevno, a vlastodršci, naročito porodica i rodbina tuniškog predsjednika Ben Alija nagomilali su ogromna bogatstva. Korupcija u svim tim zemljama stišće kao polip sve segmente društva, a ono se uglavnom sastoji od mladih ljudi. I u Tunisu kao i u Egiptu više od 60 posto stanovnika ima manje od trideset godina. Pri tome to nije više nepismen i neuk svijet. Velika većina omladine ima fakultetsko obrazovanje. Okidač pobune u Tunisu, s kojom je i započela oluja koja je zahvatila zemlje Magreba, bilo je i samoubojstvo, odnosno samospaljivanje jednog dvadesetšestogodišnjaka, koji se polio benzinom i zapalio pošto nikako nije mogao naći zaposlenje. Njegovi su drugovi izašli na ulice iz ogorčenja da bi upozorili na ovu očajničku gestu. Željeli su alarmirati javnost, koja se podigla k’o jedan i nije se smirila dok Ben Ali, njegova omrznuta supruga i cijela klika vlastodržaca-bogataša, koja je formalno imala udjela u svim unosnim poslovima u Tunisu, nije napustila zemlju. Nije to naravno prošlo bez žrtava. Bilo je mrtvih i ranjenih – koliko točno teško je utvrditi, jer je vlast namjerno umanjivala brojke, a opozicija uvećavala – ali te smrti nisu bile uzaludne. Omraženi je despot napustio zemlju. Time je stvar još daleko od toga da bude riješena, jer ova „revolucija jasmina”, iako je koštala vlasti predsjednika i njegovu kliku, koja je zemljom vladala punih 27 godina, još nije donijela svoje definitivne plodove. Ben Aliju nije pomoglo ni što je na zahtjev demonstranata smijenio ministra unutarnjih poslova zbog nasilja nad demonstrantima, ni što je obećao promjenu ustava i politike. „Odlazite lopovi!” bile su parole mladih demonstranata, koji se nisu htjeli zadovoljiti obećanjima ni izmjenama u vladi poput psa s bačenom košću. Nije pomogla ni najava smanjenja dažbina u zadnjem javnom nastupu predsjednika Ben Alija, ni njegovo zaklinjanje u radikalne zaokrete politike te snižavanje cijena kruha, mlijeka i ostalih osnovnih životnih namirnica. Pobunjeni su tražili kruh, ali i nešto više od kruha: političku slobodu i slobodu uopće. A to u ovom sliučaju znači i slobodu demonstriranja, političkog organiziranja i sve one slobodde koje postoje ili bi morale postojati u tako zvanim „zrelim demokracijama”.

Naravno, javila se i Bijela kuća i tražila prekid nasilja i smirivanje situacije do kojeg je i došlo tek pošto je predsjednik napustio zemlju i pošto mu je onemogućeno slijetanje u Palermu te je pobjegao u Saudijsku Arabiju. Očekuju se prvi slobodni izbori. Iako su nemiri jenjali, zemlja je daleko od mira. Ima šakalskih pojava otimačine i pljačke, te protesta protiv nove privremene vlade i demokratske stranke u vodstvu. To je sve za jednu malu arapsku zemlju, koja ne živi od nafte već od turizma, naravno vrlo loše, ali čini se da prevladava osjećaj sreće što napokon mogu slobodno disati, živjeti bez prepotencija vlasti i stalnog pritiska na sve političke ustanove da izlaze u susret moćnicima na uštrb prava ostalih građana. Ta situacija nije doduše karakteristična samo za Tunis. Kronično stanje nelegalnosti dosad je bilo ne samo normalno već i potrebno za funkcioniranje sistema bez istinske slobode i demokracije. U zemljama s niskim pragom ulaganja u privredu, vrlo niskom stopom zaposlensti i vrlo visokoim profitima bila su moguća sva nasilja i svi vidovi arogancije onih što imaju nad onima što nemaju, onih što mogu nad onima što ne mogu te onih što posjeduju znanja nad onima što ih nemaju. Izgleda da je do nevolja došlo kad je na društvenu i političku pozornicu stupila mlada generacija, koja nije uzalud derala klupe i koja je razumjela što se događa i zašto nema posla: razumjela je što znači globalni gazda bez granica i bez kontrole, a što lokalni bezobrazni lopuža i krvopija. I u jednom trenutku nije htjela ili nije mogla to više podnositi.

Sve te zemlje karakterizira brutalnost tajnih policija, koji su se zbog stvarne ili virtualne prijetnje islamskim fundamentalizmom grozno iživljavale nad slučajnim žrtvama ili stvarnim krivcima. Sasvim je drugi odnos prema vojsci, koja doduše po dužnosti štiti vlast, ali ujedno je i po godinama i po položaju – jer predstavlja izvjesno uhljebljenje siromašnih – bliža narodu od tajnih i specijalnih policija.Vojska je u arapskim zemljama postavljala i smjenjivala predsjednike mnogo češće no što su to činile civilne vlasti. Civilna je vlast najčešće bila podržavana od vojske, a civilno društvo zbog specifične povijesne i društvene i političke situacije (blizina palestinskog sukoba s Izraelom) lako je postajalo žrtvom fundamentalista.

Tunis je mala zemlja, ima svega deset milijuna stanovnika, turistički veoma uređena, s jakim vezama s Francuskom i danas s relativno vrlo obrazovanom omladinom. Zato u demonstracijama nije bilo poznatih zelenih barjaka, ni zaklinjanja u veličinu Alaha, čak ni negodavanja na svjetski imperijalizam. Dominirali su pozivi predsjedniku i njegovoj kliki da odstupi i zahtjevi za političkim slobodama. Predsjednik je odstupio, a što će biti s političkim slobodama pokazat će budućnost

Mnogo je teži slučak Egipat, koji nema deset već osamdeset milijuna stanovnika, a sam je Kairo gradurina od oko dvanaest milijuna ljudi. Više od osam milijuna u njemu stalno živi, a ostali dolaze svaki dan da tamo rade i zarađuju. I u toj zemlji veliku većinu stanovništva predstavljaju mladi, gotovo 40 posto stanovništva vrlo je mlado i veliki dio njih svake godine završava visoke škole i fakultete, da bi se tek tada našlo pred zidom. U Egiptu za obrazovanu mladu generaciju radnih mjesta nema, a siromaštvo je tako veliko da na desetine hiljada ljudi stanuje u prostranim grobnicama Kaira ili živi na smetlištu i od smetlišta. U Italiji i Francuskoj Egipćani sa završenim Tehničkim fakultetom rade kao mesari na tržnicama ili prodaju povrće i voće na tezgama. Jasno je da obrazovani mladi ljudi nisu ni htjeli ni mogli dalje trpjeti ovakvo stanje i da je za poznavatelje prilika u tim zemljama bilo pitanje vremena, odnosno dana kad će one eksplodirati. I to se dogodilo. I u Egiptu mrze krvavu i opasnu tajnu policiju i policiju uopće, dok vojska i narod ne nasrću pretjerano jedni na druge, jer bi u tom slučaju krvoproliće bilo ogromno, a ne samo nekoliko desetaka mrtvih i nekoliko stotina ranjenih, što je dosadašnji saldo. Mubarak nema budućnosti, iako je i on, kao i njegov tuniski kolega pokazao spremnost na sve ustupke i pokušao sve trikove da zadrži vlast. Jedna od prokušanih namještaljki policije jeste pokazati kako su demonstranti uništili hiljadugodišnje egipatsko muzejsko blago, što vjerojatno ovi nisu uradili niti imali razloga da urade. Povici su protiv vlasti, tjeraju upravo njega, Hosni Mubaraka, koji je zadržava sa vlastitom klikom, bez koncesija opoziciji, već tridesetak godina. A sve to uz rastuće siromaštvo i kolosalne klasne razlike, jer je predsjednik po savjetu SAD-a u ovoj zemlji primjenio sve mjere liberizma bez zadrške. Zna se koji su efekti ove politike – proširenje otvora škara – povećanje razlika siromašnih i bogatih. Velika američka pomoć obogatila je one koji su već imali i novac i moć, a do siromašnih slojeva nije došla. Oskudnost investicija u privredu i kljaštrenje radnih mjesta mnogostruko je uvećalo profite. Ali pravedan ljudski gnjev je zasada odnio pobjedu nad ružnom ljudskom nezajažljivošću. Kao i u Tunisu, tako ni u Egiptu Mubarak i njegova klika neće se moći održati do najavljenih izbora. No tu postoji i jedna kvaka. Egipat je za SAD i vojnu silu Atlantskog pakta najvažnija država u regiji, država koja graniči s Izraelom, zbog toga kao i zbog Sueskog kanala on je od ogromne strateške važnosti. Nije se uzalud inzistiralo na vezama Mubaraka sa SAD-om, instruirali u SAD –u njegovi vojni stručnjaci i visoki oficiri, a njegova tajna policija najbrutalnije obračunavala s ljudima osumnjičenima da su protivnici režima, naročito ukoliko se sumnjalo da imaju veze s fundamentalistima. Uostalom, u Egiptu su Muslimanska braća, koja na ovim demonstracijama nisu odnijela prevagu (a neki tvrde da su više voljela djelovati iz pozadine) jedina organizirana opozicija režimu. Muslimanska braća su neraskidivo povezana s palestinskim Hamasom, a ovaj ne priznaje pravo na postojanje izraelske države. U tom grmu leži zec: Egipat je dakle za SAD i za svjetski kapital mnogo teži slučaj od „nevažnog” Tunisa, u kojem treba da dobiju važniju riječ sindikati, a policija održava red i čuva građane od nelegalnih pljačkaških bandi (jer su one na vlasti bile legalne). Egipat je međutim velika, mnogoljudna i važna zemlja za cijelu regiju. Egipat više nije zemlja u kojoj prevladava nepismenost i neznanje. U toj zemlji ima mnogo Sveučilišta i fakulteta i stoga mnogo obrazovanog svijeta, emancipiranih ljudi i naročito žena, obrazovanih žena, koje se bave problemom položaja žene u muslimanskom društvu i u afričkim zemljama. Većina Egipćanki ne krije maramama ni kosu ni lice. No postoji i ruralna, daleko manje prosvjećena, masa još uvijek polupismenih seljaka koji žive uz Nil i s Nilom i na njih utjecaj fundamentalističke propagande može biti veći no što bi to Zapad htio ili mogao dopustiti. Zato je egipatska vojska u pripravnosti, iako se na ulici katkad  bratimi s demonstrantima, a katkad ih gaze. Zasad je nađeno rješenju u ličnosti ElBaradeja, koju bi trebao postati predsjednik buduće koalicione vlade nacionalnog spasa do održavanja izbora. Elbaradej je čovjek koji uživa ugled u Ujedinjenim Nacijama, a zna voditi dijalog i s muslimanskom braćom. Tako se smatra da je nađeno neko kompromisno rješenje, koje bi moglo zadovoljiti i Egipćane i svjetsku javnost, koja strahuje od porasta fundamentalizma u regiji. Tako bi se našlo neko solomonsko rješenje, koje bi osiguralo građanske slobode egipatskom narodu i miran san svjetskom kapitalu i vojnoj sili SAD-a. No da li će u Egiptu sve to ići i proći relativno glatko, kako se to dogodilo u Tunisu? I ukoliko demokracija pobjedi u ove dvije zemlje šta će biti sa ostalim zemljama Magreba?

Jasna Tkalec