Ovih su dana konture dvadeset-trogodišnje anti-antifašističke politike (cjelokupne) političke i kulturne elite Hrvatske poprimile svoj konačan oblik. Naime, dana 15. svibnja, na godišnjicu pobjedničkog završetka antifašističke borbe na ovim prostorima tri su hrvatska predsjednika, kao po zadatku, kod Središnjeg križa na Mirogoju «odali počast nevinim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća». Kod manje upućenih ovakva bi vijest izazvala nevjericu, jer su sva tri predsjednika izabrana od onog dijela biračkog tijela koje antifašističku borbu hrvatskog naroda vidi kao svoju civilizacijsku tekovinu. Predsjednici su obilježili dan koji druga, u tom ratu poražena, strana smatra tragičnim, te se na taj način faktički, samim izborom datuma, svrstali na njihovu stranu. Moglo bi se reći da se tu radi o političkom oportunizmu da ne svjedočimo cijelom nizu sličnih (ne)djela naših javnih djelatnika. Još je u Jasenovcu Predsjednik Republike počinio jedan od sedam smrtnih grijeha ustvrdivši da su «i Hrvati odgovorni za taj logor», premda je notorna činjenica da su logori u tzv. NDH , za razliku od svih drugih zemalja diljem okupirane Evrope, bili u ingerenciji mjesnih, dakle hrvatskih, a ne njemačkih vlasti.

Još prije naših predsjednika u tom se pravcu uputio i najeminentniji hrvatski povjesničar židovskog podrijetla komu je nevraćena imovina iz 1945. važnija od nepovratno izgubljenih života u razdoblju 1941-1945. Premda su te žrtve, van svake dvojbe, bile nevine, rečeni je gospodin našao shodnim snimiti dokumentarni film o njima skupa sa znamenitim anti-antifašističkim režiserom kome prava tragedija, sa stradavanjem nevinih, počinje tek znamenitog 15. svibnja 1945.

Primjeri bi se mogli nabrajati u nedogled, jer se može naći još mnogo javnih ličnosti, moglo bi se čak reći da su s rijetkim izuzecima sve takve, koji početak tadašnje tragedije svrstavaju, ne u 1941., već u 1945. Zajedničko im je još i to da početak suvremene tragedije, po mnogo čemu sveobuhvatnije od prošlih, ne stavljaju u 1991. godinu. Jer, oni svoj uspon, a radi se o materijalnom prije svega, mogu zahvaliti promjenama započetim prije nešto više od dva desetljeća. Oni su iz tog uspona izvukli konkretnu materijalnu pomoć, dok se ogromna većina stanovništva može smatrati suvremenim, nevinim ili ne, žrtvama rata i poraća. Na životnu pak scenu stupaju mlada pokoljenja koje ne snose ni trunku krivice za moralni i ekonomski raspad hrvatskog društva, no oni itekako osjećaju posljedice toga. Živimo u društvu gdje svakodnevno desetak obitelji gubi dom, svakodnevno propadaju poduzeća s višedesetljetnom tradicijom uspješnog rada, gdje je nezaposlenost na razini od 20 %, a među mladima još i veća, gdje sretnici koji rade imaju plaće od kojih se teško može preživjeti, dok se o planiranju budućnosti ne može niti misliti. Prividna je proturječnost hrvatskog društva nebriga političkog establišmenta za njih, za taj nevidljivi sloj stanovništva, no u jednoj široj povijesnoj konstelaciji to postaje sasvim razumljivo.

U suvremenoj Hrvatskoj postoji jedan sloj stanovništva koji već poprima karakteristike kaste, koji ima relativno dobro plaćene i sigurne poslove. To su prije svega zaposleni u javnom i državnom sektoru. Oni su sve izdvojeniji iz hrvatskog društva, premda se uvidom u medije stječe dojam da su oni, i nitko drugi, hrvatsko društvo. Oni se mijenjaju na vlasti, o njima se radi kad protestiraju sindikati, o njima se radi kad se govori o očuvanju radničkih prava. Oni izlaze na izbore, oni su nosioci debata o hrvatskom ulasku u EU, zdravstvenom odgoju, golf igralištima, pravima raznih minornih zajednica, «nevinim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća» i slično, dok se o postradaloj većini rječito šuti.

Činjenica da Hrvati zauzimaju obje strane linije razdvajanja sprječava neupućene da stvari nazovu pravim imenom, fašizmom. Jer, ovdje se radi o majci svih fašizama, socijalnom fašizmu, dok njegove druge manifestacije su imale, i još imaju, isključivo pragmatičnu svrhu, očuvanje statusa privilegiranih. Zato i ne treba čuditi stav privilegiranih slojeva hrvatskog društva po pitanju naše bliže i dalje povijesti. Za njih stvaranje pravednog društva u kome bi oni bili jednaki svim drugim pripadnicima društva predstavlja istinsku tragediju.