„Kapitalistička ideologija je cinična tako što nas uvjerava u svoje vrijednosti budući da je njena poruka rezignirano uvjerenje da je svijet u kojem živimo ako već ne najbolji mogući od svih svjetova, onda barem najmanje loš“

Pojam i osnovne značajke liberalizma

Osnovna orijentacija liberalne epohe, ekonomija slobodne trgovine i neometane tržišne konkurencije, je ekonomija koja veliča potrošača, a surovo izrabljuje proizvođača jer, za razliku od ljubaznosti prema kupcima, ova ekonomija zavodi surovu disciplinu unutar proizvodnih pogona u svim sektorima proizvodnje. To pokazuje da, još u eri slobodne trgovine, radna snaga, kao specifična roba s unutrašnjim svojstvom oplodnje i uvećanja vrijednosti, postaje glavni izvor bogaćenja trgovačke oligarhije, jedina roba čija cijena ostaje izvan mjerila tržišne vrijednosti u njenom punom obujmu.

Cijenu koju su mase radnika platile za političku pravnu emancipaciju od feudalnog ropstva bilo je industrijsko ropstvo u ekonomskoj organizaciji društva.

Opći politički korelat ovog ekonomskog sistema je vladavina prava i pravna država koja, po zakonima općih i prosječnih interesa i ugovornih odnosa, osigurava autonomno funkcioniranje tržišnog društva i ekonomije. U njenim okvirima nema u javnom domenu mjesta za načela socijalne države, solidarnosti i distributivne pravde.

Za filozofiju liberalizma izričito se vezuje ona dominacija slobode koja je vezana za autonomiju, privatnost i individualizam, dakle sloboda u negativnom smislu.

Prepuštanje privatne sfere spontanoj igri i odnosima društvenih snaga daje maha širenju i produbljivanju socijalnih nejednakosti koje dovode do takvih razlika u uslovima realizacije slobode da za jedne one postaju gotovo nedostupna dok za druge ona nema prepreka i granica.

Mada je po klasičnoj teorijskoj definiciji liberalna država tip tzv. „slabe“ države (odnosno zaštitnička organizacija koja služi privatnim posrednicima, građanima kao „noćni čuvar“) bez većih ingerencija u socijalnom domenu, uz pravna ograničenja, kontrolu, uočljive su značajne promjene u snazi i interventnim aktivnostima liberalne države.

Uplitanje države u društvo na unutrašnjem planu jača sa produbljivanjem klasnih suprotnosti unutar građanskog poretka i pojavom snaga koje politički osporavaju odnose unutar liberalnog društva, prije svega odnose sve izraženijih nejednakosti. S druge strane, već od samih početaka postoji različito djelovanje liberalne države na spoljašnjem planu. Liberalna i tolerantna „kod kuće“, ova država je militantna, despotska i neumoljiva na spoljašnjem planu, na osvojenim teritorijama na čijoj se eksploataciji izgrađuje liberalan „mir u sopstvenom domu“.

Za razliku od raznih oblika personalizirane državne vlasti, autokracija i neograničenih oblika državne intervencije i odlučivanja, liberalna država je pravom ograničena država koja svojim ponašanjem garantira slobodu i pravnu jednakost tržišnih subjekata.

Koncepcija i praksa suvremenog neoliberalizma

Dinamika angažiranja najširih slojeva poslije Drugog svjetskog rata i rezultati tog aktiviteta dovodi do rasta ekonomskih zahtjeva za kompenzacijom i poboljšanjem socijalnog položaja donjih i srednjih slojeva – to vodi ka promjenama u smjeru aktiviranja države (kapital sistema) koja je nagomilala veliku ekonomsku i informatičku moć. Modificiraju se tradicionalni liberalizam i njegove vrijednosti socijalne demokracije. Stvara se „država blagostanja“, „društvo obilja“. Izdaci države ogromno rastu, što vodi k tome da se koncepcija države blagostanja održi preko svjetskog tržišta i izvlačenja superprofita iz nerazvijenih zemalja (zakon nejednake razmjene) i njegove preraspodjele na niže društvene slojeve i široku skalu socijalnih izdataka u razvijenim metropolitanskim centrima na Zapadu.

Daljnji tokovi zbivanja vode ka tome da se na svjetskoj periferiji dovršavaju procesi dekolonizacije i političkog oslobođenja, što umanjuje dobit u nejednakoj razmjeni koja je donijela bogatstvo razvijenim zemljama svjetskog centra. S druge strane, nastaju veliki – novi centri moći, što ozbiljno ugrožava konkurentsku moć i vodeću ulogu zemalja klasičnog liberalizma (SAD, Velika Britanija, itd.).

Koncepcija socijalne države i socijalnog modela privrede i upravljanja sve više postaju negativni obrasci preuranjenih neefikasnih društvenih poredaka realsocijalizma.

Velika očekivanja milijuna ljudi da će im isključivo bogata država rješavati lične i porodične probleme kroz politiku visokog općeg i zajedničkog standarda i državnog financiranja socijalnih izdataka i sigurnosti, doveli su do masovne demotivacije i smanjenja odgovornosti za osobni napor u borbi za održavanje životnog standarda i povoljnog socijalnog položaja uopće.

To stanje u odnosima države i društva rezultiralo je u drastičnoj redukciji reprodukcije moći nekadašnjih ekonomskih velesila. Rast proturječnosti unutar socijalne države doveo je na vlast osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća snage neoliberalizma koje su otpočele proces reprivatizacije širokih oblasti socijalizirane privrede i potrošnje uz povratne povećane zahtjeve i očekivanja države od privatne i osobne inicijative u priredi i društvu uopće. Motiv tržišnog društva i kompetencije iznova postaju pokretačka snaga u kapitalističkim zemljama, a nivo socijalnih izdataka i zaštite sistematski se reducira na bitno manji nivo od ranije. To su krupne promjene u uvjetima globalne društvene reprodukcije – to je era tačerizma i reganizma. Jednovremeno s navedenim dolazi i do značajnih pomjeranja u kulturi. politici i društvenim odnosima u pravcu vraćanja na liberalizam. Liberalizam iznova postaje neka vrsta univerzalnog ideala i politički postulat pod čijim se okriljem ostvaruju novi oblici dominacije zemalja svjetskog centra prema zavisnim zemljama periferije i postkomunističkim zemljama u Europi.

Ovaj proces otkriva konzervativnu prirodu i osvajačke pretenzije liberalizma na svjetskom planu jer se novi svjetski poredak vidi u obrascima univerzalizacije i globalizacije liberalnih vrijednosti koje omogućuju otvorenu penetraciju i dominaciju razvijenih zemalja nad velikim nerazvijenim područjima svijeta. U svim tim promjenama stvaraju se i nove strukture i hijerarhije unutar svjetskog centra u kome poražene zemlje u Drugom svjetskom ratu imaju vodeću ulogu.

Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina prošlog stoljeća,  međutim otkriva i granice neoliberalnih poredaka sa sve primjetnijim produbljivanjem unutrašnjih nejednakosti unutar razvijenih zemalja, a još više u međunarodnim odnosima i na svjetskom planu. Degradacija donjih slojeva i svjetske periferije ne može se tolerirati do granica koje iznova ugrožavaju socijalni mir i privrednu efikasnost. Time se objašnjavaju i najnoviji procesi revalorizacije određenih elemenata socijalne države u strukturi neoliberalnih država na Zapadu, iako su ove nove socijalne reforme veoma usporene i povezane s daljim brižljivim čuvanjem osnovnih vrijednosti liberalne privrede.

Obnavljanje novih elemenata socijalne države vidi se u nekim skandinavskim državama i u SAD, jer se proturječnosti izazvane oštrim mjerama neoliberalne vladavine osjećaju u gotovo svim razvijenim zapadnim zemljama. Tako dolazimo do paradoksa da se neoliberalizam učvršćuje u ranijim socijalističkim državama dok se u zemljama s vjekovnom liberalnom tradicijom sadašnji liberalni ciklus u privredi i društvu iznova dovodi u ravnotežu s nekim tekovinama socijalne države .

U svakom slučaju, posljednje decenije protječu u znaku stalnog smjenjivanja ciklusa neoliberalizma i socijalnih reformi, kako na Zapadu tako i na Istoku.

doc. dr. političkih znanosti Pavle Vukčević