Azur Sejdić: Čudnovati građanin Josipović
Zanimljiva se politička praksa razvila u Hrvatskoj zadnjih dvadesetak godina. U tzv. parlamentarnoj demokraciji uobičajeno je da političke stranke i njihovi predstavnici u parlamentu zastupaju interese glasača, odnosno grupa građana, koje su im poklonile svoje povjerenje. Odnosno, delegirale da brinu o zaštiti njihovih interesa. U Hrvatskoj je od samog početka tog načina biranja vlasti sve nekako krenulo naopako. Građani hrvatske nacionalnosti su imali, i još uvijek imaju, problema s izborom stranke koja bi ih najprikladnije zastupala. Naime, skoro sve stranke u svom imenu imaju pridjev ‘hrvatska‘ i to na prvom mjestu, sve se kunu u hrvatski narod, sve mu obećavaju blagostanje, neovisnost i dostojanstvo. Nedokučivi su razlozi koji tjeraju hrvatski narod da svoje srce neprekidno poklanja jednoj koja svojim imenom, pored neupitnog hrvatstva, ističe demokraciju i zajedništvo, znamenitom HDZ-u. I upravo zahvaljujući njoj narod živi u državi koja je sve manje hrvatska, sve dalje od blagostanja, dok se neovisnost i dostojanstvo više ni ne spominju. Jasno da hohštapleri koji su zasjeli na vlast od samog početka egzistencije Hrvatske u ovom državnopravnom obliku nisu u stanju da stvore nešto što bi iole podsjećalo na blagostanje. Oni za to naprosto nemaju ni znanja, ni mozga, ni radinosti, morala ili osjećaja odgovornosti. Neovisnost i dostojanstvo su dugo bili glavni aduti najhrvatskije stranke. Sumnjiv oslobodilački rat i problematično oslobođenje Hrvatske i njenih građana od države i sustava u kome ni na koji način nisu bili podređeni su njena najveća dostignuća. Hrvatski se paradoks očituje i u činjenici da je nominalno slobodna i neovisna Republika Hrvatska daleko podređenija i ovisnija od bivše Socijalističke republike Hrvatske.
Još je čudnija Socijaldemokratska partija Hrvatske, poznatija pod skraćenicom SDP. Na političkom se nebu Hrvatske pojavila 1990. godine pod skraćenicom SKH-SDP, Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena. Premda slovo ‘S’ u skraćenici nema nikakve veze s pridjevom srpski, za tu su stranku na prvim tzv demokratskim izborima gotovo plebiscitarno glasovali hrvatski Srbi, što nije spriječilo rukovodstvo iste da se počne busati u junačka prsa domoljubna, te da svoje glasače proglasi četnicima. Doprinos te skupine čuvara sitnih privilegija ratu 1991.-1995. je neizmjeran upravo zbog gore spomenute prakse koje su oni, barem što se Hrvatske tiče, rodonačelnici. Prvi i jedini dolazak na vlast SDP-ovci su iskoristili da još jednom okrenu leđa svojim glasačima, obespravljenim i opljačkanim radnicima. Primjerice Slavko Linić je svojim bivšim glasačima, radnicima, objasnio da SDP nije stranka rada već kapitala. Ukratko, SDP je tada bio stranka svih onih koji za nju nisu glasovali.
Jedna od specijalnosti SDP-a je podmetanje čudnih dilema i čudnih ljudi koji bi trebali predstavljati rješenje istih. Svojevremeno su nam dali mogućnost da glasujemo za nekakvog Tomca da ne bi bio izabran Tuđman, glasovali smo za Bandića da ne bi prošao Jasen Mesić, da bi na kraju glasovali protiv odmetnutog Bandića i izabrali novu, iz mađioničarskog šešira izvučenu, zvijezdu SDP-ovog sazvijezđa, Ivu Josipovića. Doktora prava i muzikanta. Građanin Ivo Josipović se doimao kao osvježenje na našoj političkoj sceni. Pristojan, kulturan, obrazovan, poliglota. Kao pravi Europejac, naš vrli građanin i doktor se u predizbornoj kampanji bacio na obilazak svojih potencijalnih birača, pa tako i hrvatskih antifašista. Građanin Josipović je odmah tim posjetom pokazao koliko vrednuje antifašiste, te koliki je njegov odmak od Bandićevog balkanluka. Naime dr. Josipović je hladnokrvno zakasnio na zakazani sastanak u Savezu antifašista.
Poslije izbora za predsjednika građanin Josipović je pokazao da povijest, kultura i zemljopis zadaju okvir svima, pa i našim europeiziranim političarima. Okviri su to iz kojih je vrlo teško izaći. Oni se očituju u višku retorike i manjku djela svih suvremenih (zapadno)balkanskih političara, te puzanjem pred moćnim i osionošću prema slabijim. Ne može se poreći da se dr. Josipović vrlo savjesno odazivao na pozive SABA-e kad se radilo o obilježavanju značajnijih antifašističkih obljetnica, no činili su to, premda u manjoj mjeri, i političari iz HDZ-ove ergele. S druge strane, dr. Josipović je došao morbidnu na ideju da je upravo on pozvan da jednom za svagda završi Drugi svjetski rat na ovim prostorima, premda je isti završio još 15. svibnja 1945. godine. Uz to je građanin Josipović zaboravio na bezvremensku aktualnost civilizacijskih vrijednosti oko kojih se taj rat vodio. Dr Josipović je kombinacijom uvjeravanja i pritisaka na dio članova Izvrsnog odbora i Predsjedništva SABA RH učinio nešto mnogo opasnije od Tuđmanovog operetnog miješanja kostiju partizana i ustaša. Natjerao je partizane da odu na Tezno, odnosno Bleiburg, i poklone nepoznatim nevinim žrtvama partizanske osvete uz pitijsko objašnjenje da ce partizani tim svojim činom jednom za svagda začepiti usta proustaškim dijelovima hrvatskog društva. Istima usta nisu začepljena niti na sekundu. Dapače, ustašonostalgičari su pravilno zaključili da bi antifašiste, sada kad su priznali svoj zločin, trebalo pri povratku u zemlju pohapsiti i procesuirati. Do procesuiranja nije moglo doći jer za to nije postojao zakonski okvir, no on je nedavno ustanovljen izglasavanjem zakona po kojem se trebaju procesuirati poratni komunistički zločini. Taj će zlokobni zakon omogućiti da se legitimna i legalna borba narodnih vlasti i njihovih službenika protiv odmetnika i paravojnih formacija proglasi zločinom. Ne treba ni podsjećati da su za taj zakon glasovali i zastupnici SDP-a. Licemjerje SDP-ovske politike se najbolje vidjelo kad se glasovanje SDP-ovskih zastupnika za rečeni zakon pokušalo objasniti nekakvom neinformiranošću ili čak uspavanošću SDP-ovih zastupnika na sjednici Sabora na kojoj je zakon izglasan.
SDP-ovi političari se vole distancirati od svakog totalitarizma, posebice komunističkog, dok svaku samovolju i nedemokratsko nametanje vlastitih stavova od strane raznih grupa ili pojedinaca redovito nazivaju staljinizmom. No upravo su oni ovih dana na velika vrata uveli tzv staljinističke metode u rad SABA. Naime, svi članovi antifašističke udruge koji su se prošle godine suprotstavili ideji odlaska na Bleiburg i Tezno su eliminirani iz svih tijela budućeg rukovodstva SABA. Groteska je bila tim veća jer su s kandidacijske liste, usprkos nasušnoj potrebi pomlađivanja organizacije, maknuti čak i predstavnici Mladih antifašista. Mladi dvadesetogodišnji antifašisti su zamijenjeni krepkim šezdesetogodišnjim ili starijim antifašistima i antifašistkinjama.
Foto: Zrinka Korljan (izvor: www.zamirzine.net)
Sve ima svoju cijenu pa i osmijeh – čini se da će nas
„reafirmacija antifašizma“ skupo koštati
Sve se te promjene odigravaju u sjeni problema koje prate rad i djelovanje SABA. SABA je jedina udruga, ili ustanova, u Hrvatskoj u kojoj nema nepotizma. U zemlji u kojoj je redovita pojava da cijele obitelji, sela ili rodovi rade u jednoj državnoj ustanovi ili poduzeću, SABA je izuzetak. U nju nitko od starih i aktivnih članova nije doveo svog sina, kćer ili unuka. To je rječit pokazatelj kakvo mišljenje članovi SABA imaju o budućnosti vlastite organizacije. Drugi, i važniji pokazatelj je odnos vlasti prema SABA-i. Važniji je jer u značajnoj mjeri determinira i sam odnos članova SABA prema svojoj udruzi. Vlast RH je do prošle godine s minimalnim sredstvima financirala rad SABA, a od ove godine ta su sredstva, pod izlikom financijske krize, u cijelosti ukinuta. Uskraćivanje petsto tisuća kuna nije štednja. Uskraćivanje petsto tisuća kuna je poruka borcima NOB-a. Poruka države koja je nominalno utemeljena na zasadima hrvatskog antifašizma. Poruka je to države, njene ukupne multistranačke političke vrhuške, što misli o antifašizmu. Nitko se stvarno nije suprotstavio tom poniženju antifašista. Niti tzv. antifašističke stranke poput SDP-a i HNS-a, niti njihovi istaknuti članovi, uključujući i građanina Josipovića. Retorika je, kao i uvijek, bila tu, ali su djela, kao i uvijek, izostala. Građanin Josipović i njemu pripadajuće političke stranke su na antifašiste spremne „potrošiti” onoliko vremena koliko im to donosi izbornih glasova. Oni će se uvijek poslužiti antifašističkim dijelom biračkog tijela da dobiju izbore, da bi potom iste zaboravili. Najlicemjernije i najtragičnije se taj odnos očituje njihovim odnosom prema časnim borcima NOB-a. Njihova legitimna želja za produženjem djelovanja SABA nakon njihova odlaska sa životne scene je brutalno i bestijalno zlouporabljena za postizanje određenih političkih ciljeva pojedinih političkih stranaka, ali i njihovih gospodara iz inozemstva.
Evidentno je da su politički, ekonomski i socijalni procesi koji se odvijaju u Hrvatskoj zadnjih godina u cijelosti inspirirani, nametnuti i dirigirani iz Europe. Europa je (instalirane) hrvatske političare pretvorila u puke izvršitelje svoje volje. Jaz politike i naroda u Hrvatskoj postao je daleko izraženiji no što je bio slučaj zadnjih godina bivše države. Pozitivna je težnja političara da pacificiraju poprilično fašizirano stanovništvo ovih prostora, no to se ipak ne radi zbog interesa naroda. Sve je više nasilja i ucjena pojedinih grupacija u društvu, premda je najizraženiji proces marginaliziranja većine stanovništva. Tako je i građanin Josipović odlučio da marginalizira ogromnu većinu članstva SABA koristeći se čak i pojedinim (instaliranim) članovima SABA, tako da sve poprima izgled grotesknog demokratskog procesa sa staljinističkim kulisama.
Naš vrli Europejac je dobio zadatak da u Hrvatsku vrati antifašizam, ali bez njegove narodnooslobodilačke i socijalne (socijalističke) komponente. Razlozi takvog pristupa nisu predmet ovog članka, no taj se posao provodi dosad neviđenim nasiljem nad članstvom SABA. Ne postoje indicije da je građaninu Josipoviću određena i tehnika marginalizacije i demontaže, odnosno domobranizacije, najvećeg i najznačajnijeg antifašizma u Europi iz vremena Drugog svjetskog rata, pa razloga za ovakav pristup naprosto nema. Gore spomenuti procesi u Hrvatskoj i šire su nezaustavljivi. Borci NOB-a ne predstavljaju nikakvu prepreku tom procesu, tako da nema nijednog stvarnog razloga da ih se izlaže pritiscima i šikaniranju. Građanin Josipović bi napokon trebao pokazati minimum dostojanstva, čovječnosti i uljuđenosti, te prestati s ponižavanjem ljudi koji su mu od samog početka njegove političke karijere dali punu i neuvjetovanu podršku. Jer je upravo pojava građanina Josipovića u SABA-i rezultirala neprirodnim i do sada neviđenim podjelama i konfliktima među borcima NOB-a. A oni takav tretman svakako nisu zaslužili.