SRP je osnovan 1997. godine i od izbora 2000. godine, koji su bili prvi nakon našeg osnivanja, učestvovali smo na svim dosadašnjima. Do sada nismo prešli izborni prag. Kako je naš program i naša politika borba za socijalizam ili, pojednostavljeno, za društveno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, objašnjenje zašto SRP nije prodro do Sabora može biti (ako izuzmemo subjektivne okolnosti): ili građani nisu prepoznali SRP, ili im odgovara postojeće stanje, ili su se prepustili letargiji i malodušju.

Analizirat ću ova tri argumenta.

Građani nisu prepoznali SRP

Objektivno, informacije o SRP-u dostupne su ograničenom broju građana. Razlog je blokada na koju nailazimo u medijima. Onoga kojeg nema u medijima, taj ne postoji. Uzmimo na primjer „Nedjeljom u 2“. U tu emisiju u 18 godina postojanja pozvani su bili dr. Stipe Šuvar jedanput, dr. Milan Kangrga jedanput i dr. Branko Horvat jedanput. Dr Branko Horvat nije bio član SRP-a, ali je definitivnio spadao u plejadu autentičnih ljevičara.

U emisijama tipa „Latinica“, „Otvoreno“ i sličnima nismo uopće bili pozivani, niti u slučajevima kada su teme bile vezane uz rad, radne odnose, zakon o radu ili sindikalne teme.
Što se tiče praćenja dnevno političkih događanja, s izuzetkom Istre, u ostalim dijelovima Hrvatske, pa i samom Zagrebu gdje je sjedište partije, praćenje medija je u apotekarskim veličinama.

Naš jedini prodor u javnost u recentno vrijeme je putem naše web stranice www.srp.hr koji, istini za volju, ima impozantan broj dnevnih posjeta i on raste od nedavnih 700-tinjak do, sada već, iznad 1000, a u vrijeme pred izbore znao je preći i 2000. Zatim imamo pristup u nekolicinu portala i putem Facebooka. Međutim, to ne može nadomjestiti deficit u javnim medijima.

Građanima odgovara postojeće stanje

Iskreno, velikoj većini građana ovo stanje ne odgovara. To naprosto ne bi bilo normalno da im odgovara. Međutim, određenom broju građana ono odgovara. Odgovara društvenoj eliti, onima koji su se okoristili pljačkom društvenih dobara, koji su na osnovu političke pripadnosti i dodvorništva stekli određene sinekure. U tim strukturama koncentriran je ekonomski i financijski potencijal zemlje i on im omogućava da dobro razrađenom tehnologijom tzv. parlamentarne demokracije održavaju i alimentiraju kapitalistički poredak.

Kategorija građana koja ne izlazi na izbore

Ovu grupaciju čine nezadovoljni,razočarani, malodušni, apatični, nezainteresirani… I ona je proizvod prethodne – one kojoj odgovara postojeće stanje. Ona je direktna posljedica  parazitizma prethodne grupe. I koliko ova prethodna snaži svoj utjecaj u društvu, ova druga tone i zatvara se sve više u sebe.

I ova kategorija drži ključeve za rješavanje postojećeg stanja, svojim neizlaskom na izbore ona „glasa“ za pobjednike. Onog trenutka kad shvate da njihovo ponašanje i odnos prema instituciji izbora, bez obzira što je to kapitalistički know-how, puše u jedra onih kojima je u interesu održavanje takvog stanja. Kad budu u stanju raskinuti s tim stereotipom da ništa ne mogu promijeniti i kad steknu dovoljno hrabrosti da razbiju okove koji ih sputavaju i uvide da njihov glas vrijedi kao i glas svakog drugog pojedinca, onda možemo očekivat bitne i radikalne promjene.

Ulazeći u izbornu utrku nismo gajili iluziju da možemo osvojiti vlast. To ne kažemo zato što bi bili defetisti, nego, naprotiv, što poznamo politički trenutak u kojem se nalazimo, ali znamo i razinu društvene svijesti građana Hrvatske. Mi znamo da je SRP u ovom trenutku na političkoj karti Hrvatske remetilački faktor, da se izrazim sportskim rječnikom, mi igramo utakmicu na protivničkom terenu po pravilima koje nameće protivnik.

Ako je tako, zašto uopće izlazimo na izbore?

Na izbore izlazimo zato jer smo svjesni da u ovom trenutku nisu sazreli neophodni ekonomski i povijesni uvjeti, niti postoji potrebna kritička masa za revolucionarnu promjenu. Stoga koristimo, kao i ostale srodne partije u Evropi, parlamentarne izbore kao alat i sredstvo za postizanje cilja. Izlaskom pokazujemo i svoju ustrajnost za opstankom bez obzira na prepreke na koje nailazimo. A izborni „neuspjeh“ za nas nije i poraz jer naš cilj nije konformizam buržoaskog parlamentarizma, već revolucionarne društvene promjene, a naš najveći uspjeh je upravo opstanak na političkoj sceni Hrvatske svih ovih godina. U to vrijeme pojavljivali su se i nestajali puno snažniji i ekipiraniji politički subjekti koji su imali jaču infrastrukturu. Mnogi poznati izbačeni su iz sedla: HD, IDF, Dalmatinska akcija, Laburisti, ORaH, HSLS, nekoliko pravaških frakcija, HNS izvan koalicije ne bi prešao prag, Ivo Josipović, Slavko Linić, Jadranka Kosor itd.

Dodatni poticaj da učestvujemo i na ovim izborima bila je i pojava Radničke fronte. Naš eventualni neizlazak na izbore mogao bi biti protumačen u javnosti kao pasivizacija, možda i gašenje partije, i prepuštanje lijevog prostora njima, što se izbjeglo. Taj bi utisak dodatno bio potkrijepljen pojavom četvorice naših donedavnih članova na tri njihove liste.

Rezultati izbora mogu poslužiti i kao dobar pokazatelj karakternih osobina naših članova. Pokazat će se da li ćemo se prepustiti frustraciji i krenuti putem „sindroma štakora“ koji, kad su izolirani i izgladnjeli, počinju gristi jedan drugoga ili ćemo se prenuti i posvetiti onome što nam je dužnost: krenuti od sebe, rasčistiti sa sobom, ispunjavamo li osnovne obaveze prema partiji, koliko politički djelujemo u vlastitoj sredini, radimo li dovoljno na njenom jačanju i pridobivanju novih članova. A interes za SRP postoji – jedan od indikatora je i posjeta našoj stranici za koju i pored mojeg apela kojeg sam poslao 26. rujna na 20 adresa naših članova da svojim pisanjem doprinesu sadržajnosti stranice, nije bilo skoro nikakvog odgovora. Dajem vam na znanje da su SRP-u stigli upiti za pristup i nakon 8. novembra.

Upravo pojava naglog uspona nekih stranaka i pokreta, koji u anketama dosižu dvocifreni postotak potpore i isto tako nagli gubitak potpore, te njihovo gašenje, traži analizu te pojave. Najkraće rečeno, nagli uspon i prihvaćanje može se tumačiti željom građana za promjenom, za nečim drugačijim od postojećeg, ali to drugačije ne smije biti socijalizam jer je socijalizam stigmatiziran i proskribiran. Kad bi nudili socijalizam, ne bi bili prihvaćeni kao što ni SRP nije prihvaćen jer se zalaže za socijalizam. A to drugačije, ako nije socijalizam, onda je kapitalizam i nije drugačije od postojećeg i krug se zatvara, a u tom krugu nema mjesta za lošu kopiju goreg originala.

Vladimir Kapuralin,

predsjednik SRP-a