Gdje je izlaz?
GORDIJEV ČVOR BRODOGRADNJE, NIJE PRESJEČEN
Tvrdnje kako problemi brodogradilišta potječu još iz socijalizma, biseri su neoliberalne apologije. Prava je istina da smo bili četvrta zemlja u svijetu u proizvodnji brodova (jednom čak i treća). Ali iza brodogradnje, stajali su čitavi kompleksi metalno-prerađivačke, elektro- i elektroničke industrije, zanatstva i usluga širom Jugoslavije, te teške industrije od Željezare u Skopju, Splitu, Sisku, pa do Štora u Sloveniji. Iz tih industrija, koje su dobrim dijelom nastajale zahvaljujući multiplikativnim učincima same brodogradnje, slijevao se dio dohotka u Savezni fond za kreditiranje brodova i opreme, a od njega natrag u brodogradnju, u vidu kreditiranja izgradnje brodova i proizvodnje opreme. Bile su tu i banke i stimulativna ekonomska politika kojom se pogodovalo brodogradnji.
Brodogradilišta su bila samoupravni tržišni subjekti, ali i povezana u veliku reproduktivnu cjelinu „Jadranbrod“. Dakako, nezamjenjivo mjesto je imao i Brodarski institut u Zagrebu, koji je istraživao proizvodnju i modelirao brodove, ali i sustav obrazovanja kadrova. Radnički savjeti bili su nadzorni odbori i birali poslovodstva (menadžment). Rasla je proizvodnja brodova i broj radnika u brodogradilištima (27.000), kao i u komplementarnim industrijama, radnički stanovi i matični gradovi brodogradnje, Split, Rijeka, Pula.
A, onda su zapuhali vjetrovi ‘Washington-skog konsenzusa’ – separatizam, privatizacija, pogrom samoupravljanja i radnika, kadrova, dezintegracije i pljačke. Brodogradnja je izgubila potporu komplementarne industrije, stimulativnog financiranja i znanosti. Svela se na slaganje brodova od skupo uvezene opreme, a njeni bivši privatizirani sastavni dijelovi u instrumentarij izvlačenja i ono malo dohotka iz brodogradilišta. Brod se proizvodio za sto, a prodavao za osamdeset. Gubici su, naravno, adresirani državi. Bilo je to vrijeme zločina, a glavni zločinac, sve vlade od devedesetih i njihovi podobni kadrovi.
Tako destruirana, brodogradnja je rapidno nestajala. Broj zaposlenih do danas sveo se na jednu trećinu, a proizvodnja od četvrte sile na svijetu, na skromnih 0,86% ukupne svjetske proizvodnje.
A onda je nova vlada konačno najavila da tako više ne može, što je zvučalo optimistično. Oštro je otvorila škare da presječe Gordijev čvor, ali, škare su prošle pored čvora. ‘Brodosplit’ se privatizira, za ‘3.maj’ i ‘Brodotrogir’ se prolongira rješenje, ali prema Bruxellesu, kako znamo, stvar mora završiti privatizacijom ili stečajem. Samo na prvi pogled, sa ‘Uljanikom’ stvari izgledaju nešto povoljnije, ali i tu je riječ o privatizaciji. ‘Kraljevici’ je presuđeno stečajem, što je nečuveno.
Smjer je dakle isti onaj, koji je cjelokupnu ekonomiju i brodogradnju doveo u današnje stanje, a to je privatizacija. Nema ni traga primjene iskustva iz vremena rasta. Privatizacija isključuje brigu društva i sve prepušta uskom interesu. Ona ne integrira i ne koristi sinergijske učinke toliko potrebne brodogradnji. Ona, dakle, na dulji ili kraći rok vodi likvidaciji. Ili, u najboljem slučaju, svodi brodogradnju na beznačajnu granu.
Izlaz je u drugom smjeru – u smjeru podruštvljavanja. Škverovi se moraju najprije organizirati kao veliki poslovni sistemi, sposobni za domaće i svjetsko tržište, koji samostalno upravljaju svojim rastom, u kojima se koristi znanost, čije poslove vode stručnjaci i u kojima radnici nisu fleksibilizirana radna snaga, već jedan od temeljnih interesa i sastavni dio procesa odlučivanja. Država dakle mora stajati iza brodogradnje, ali ne kao poduzetnik, niti svojim proračunom (budžetom), nego razvojnom politikom; prije svega pokretanjem komplementarne industrije (materijali, oprema, zanatske usluge i sl.), stimulativnom ekonomskom politikom (monetarnom, kreditnom i fiskalnom), razvojem znanosti i obrazovanja namijenjenog brodogradnji. Bez čvrste orijentacije Hrvatske na brodogradnju i njoj komplementarnu industriju, nema rentabilne proizvodnje. Država treba otići iz škverova samo kao neposredni poduzetnik, ali nipošto iz brodogradnje kao razvojne obaveze i to tako da brodogradilišta koje je podržavljenjem upropastila, sanira i osposobi kao tržišne subjekte , a ne da privatizacijom gura problem od sebe.
Taj pozitivan smjer moguć je jedino odlučnom akcijom radnika i sindikata svih brodogradilišta a i šire. Te pozitivne inicijative sindikata i radnika osjećamo u Brodosplitu i Trećem maju i tome dajemo punu podršku.
Zagreb, 27.03.2012.
Predsjednik SRP-a
Ivan Plješa