Komentar na izjavu radnika-štrajkača DIOKI-a
Nakon izjave Bojana Kovačića, jednog od radnika DIOKI-a, u otvorenom pismu odgovornima za stanje u Diokiju i društvu: „Najprije ste me ponizili, a sad me hoćete i ubiti“, a potom štrajkajući glađu „Odavde ću otići, samo na nosilima, ako klonem ili ako se naša situacija riješi“, ništa u Hrvatskoj, a i šire neće više biti kao što je bilo. Jer te dramatične poruke, do jučer posve anonimnog radnika, nisu prosti emotivni izljev „kas plemenita konja kome nedostaje još plemenitiji jahač“, već briljantna racionalizacija stanja emocija i duha cjelokupnog radništva u Hrvatskoj, i povijesnog trenutka u kome se hrvatsko društvo danas nalazi. Spoznaja o moralnoj i životnoj ugroženosti i ispoljena odlučnost pogađa i spaja srca svih ugroženih radnika širom Hrvatske, učinkom cijepanja atoma, pri čemu se oslobađa silna energija. Pitanje je samo da li će se ta energija racionalno artikulirati i dovesti do nužnih promjena pozicije rada u odnosu na porobljivački kapital i istinskom oslobođenju rada i sveopćeg razvoja ili do kaosa, ali zaustaviti se sigurno neće.
Ne treba sijati iluzije, da će se stvari same po sebi racionalno odvijati, ali je sigurno da će se nametnute neoliberalne dogme o tobože završenoj povijesti, u izrazu slobodnoga tržišta, privatnoga poduzetništva, parlamentarne demokracije i tobožnjih ljudskih prava, iza čega se nahrupila silna neravnopravnost, pljačka, barbarski oblici vladavine ljudima i nepodnošljivo propadanje, otapati poput proljetnoga snijega i krenuti potraga za istinskom slobodom, koje međutim ne može biti bez ekonomske demokracije. A to znači da onaj koji radi treba i da upravlja. Nedvojbeno je da će asocijacija proizvođača morati kad-tad zamijeniti tzv. privatnoga ulagača, a u stvari bešćutnog eksploatatora, koji ne samo da vodi čovjeka u sukob sa drugim čovjekom (klasni sukob), nego i sa samom prirodom (neodrživost razvoja). Dodatno nacrtani brkovi na narativni lik Čačića, potpredsjednika vlade, djelatnog propagatora neoliberalnih promašaja, u tjedniku „Novosti“ sjajno simbolizira tu neodrživost.
Ovo dramatično stanje i potreba za njegovim što odlučnijim razrješavanjem, čini veoma suvislim postojanje jedne trenutno marginalizirane autentično radničke i socijalističke grupacije u Hrvatskoj, a to je SRP. Zahvaljujući toj grupaciji u Hrvatskoj nikad nije prestalo kucati bilo radničkoga pokreta i socijalizma, ma koliko se mnogima činilo da jeste. Još važnije od toga je da je ta grupacija posve svjesna svoje povijesne misije i sve djelatnija.
Naposljetku što se samo Bojana Kovačića tiče, možda je njegova nesebičnost i odlučnost na dobrom putu, da za buduće naraštaje postane moralna vertikala poput hrabrosti i odlučnosti, također jednog radnika, koji je u nekim drugim također pogubnim vremenima koji je na samom stratištu uzviknuo „Kukavice pucajte u prsa, a ne u potiljak!“ (Rade Končar).
Zagreb, 19.03.2012. Predsjednik SRP-a
Ivan Plješa