Poštovani sudionici ovog nevelikog, ali dostojanstvenog komemorativnog skupa
Sastali smo se i ove godine kod ovog simboličnog biljega monstruoznog zločina Pavelićevih
ustaša nad nevinim žiteljima sela Prkosa Lasinjskog i okolnih sela u prosincu 1941. godine.
Sastali smo se da žrtvama iskažemo pietet i poštovanje, a prema zločinu i zločincima osudu,
prezir i gnušanje.
O tome stravičnom ustaškom zločinu, jednome od mnogih koji su 1941 već do tada bili
počinjeni na području Korduna Ii Banije, mi ovdje prisutni mnogo toga znamo, a i sad smo
ponešto čuli od gospođe Danice Mičić.
Znamo da tada nije bilo usmrćeno 10, 70, 100, nego više stotina, t.j. oko 1500 bespomoćnih
ljudskih života, među kojima 359 – ero djece do 15 godina života.
Znamo da su usmrćivani (naravno, bez suda i presuda) uglavnom žene, starci i djeca, koji
nisu bili ni vojnici, ni političari. Ubijani su zato, jer su pripadali narodu koji je propisima
nacifašističke NDH bio izopćen i osuđen na istrebljenje, jer su bili Srbi.
Znamo da su usmrćivani ne samo metcima iz vatrenog oružja, nego i barbarskim
iživljavanjem – nožem, premlaćivanjem, spaljivanjem, seksualnim zlostavljanjem i na druge
svirepe načine. Detaljno su i argumentirano opisana u knjizi Rade Bulata «Svjedočanstva iz
Petrove Gore».
S obzirom na to neodrživa je i neprihvatljiva već uobičajna uzrečica «zločin je zločin» (koju
zlonamjerno uzvikuju i oni koji traže brisanje Trga Maršal Tito u Zagrebu), jer nije jednako
oduzeti život vatrenim oružjem odraslom muškarcu, pripadniku neprijateljske
vojske sa pogubljenjem nožem ili toljagom djetete ili domaćice na njihovom kućnom pragu.
U toj tadašnjoj bahatoj ustaškoj orgiji, koju je osobno naredio i nadgledao poglavnik Ante
Pavelić, nakon likvidacije svih uhvaćenih žitelja u Prkosu i okolim selima opljačkana su, a
potom do temelja spaljena sva ta napadnuta sela. Cilj je bio očit – uništiti sve elementarne
uvjete za bilo kakav dalji život ljudi na tom prostoru. Pri tome znano je da to nije bio jedini
usamljeni zločin ustaške strahovlasti u toj zlokobnoj 1941 godini u srazu nekih lokalnih ratnih
operacija, nego jedan od mnogih do tada počinjenih na području Korduna i Banije i cijele
NDH izvan bilo kakvih vojnih operacija.
Ako je to tako, a tako jest, onda je to ne samo svirepi ratni zločin, nego eklatantan primjer
smišljenog genocida nad cijelim jednim narodom.
Obzirom na sve to s čuđenjem se i s pravom moramo upitati – kakav je to um i kakav je to
besćutni svjetonazor i moral koji i danas, nakon svega što se o tome zna, ima hrabrosti i snage
da zagovara i uzdiže ljude i politiku koji su proizveli i provodili takva zlodjela.
Sličnih zločina i nasilja nad nevinima bilo je, nažalost, na ovim prostorima i u nedavnim
degutantnim ratnim zbivanjima od 1991-1995 godine. Izvršili su ih nacionalističko-
šovinistički zasljepljeni i zadrti djelovi Srba u Hrvatskoj nad svojim do jučerašnjim
susjedima, prijateljima i kolegama Hrvatima u vrijeme tzv. Sao Krajine, uz poticaj i pomoć
svojih istomišljenika iz Srbije, ali i obratno – u toku 1991 i u vrijeme općepoznato vojno –
redarstvene operacije «Oluja».
Postavlja se pitanje: Do kada će se tako?
Preumorno je i prezasićeno ovo naše područje Korduna i Banije ratovima, osvetama i
zločinama po nacionalnoj, vjerskoj, pa i političko ideološkoj osnovi. Ova su područja sa tim
pošastima nenadoknadivo unazađena i uništena. Život i razvoj Korduna i Banije i danas je, u
stvari, u poslijeratnom grču, umrtvljen je i gotovo paraliziran.
Krajnje je vrijeme da se kaže: Dosta! Dosta je toga nacionalističko-šovinističkog ludila do
samouništenja. I kao što se sadašnji Predsjednik Republike zalaže, nužno je da se kaže –
dosadašnje zločince kaznimo i njihove zločine, idejno-političke svetonazore i
amoralne porive osudimo i odbacimo; nevinim žrtvama iskažimo poštovanje i pietet uz ostalo
i podizanjem i čuvanjem ovakvih spomenobilježja kao što je ovo ovdje da ih imamo kao
svjedočanstva i kao apele da se prestane sa nasiljem ljudi nad ljudima i da na temelju toga
iskoračimo u zdravu demokratsko–humanu antifašistilku budućnost.
To, međutim, nažalost, mnogi ne prihvaćaju. Svjedoci smo i nadalje novih proustaško
fašističkih zlodjela, ali samo u drugačijim formama. Očigledan je primjer nedavno
skrnavljenje i pokušaj rušenja ovog ovdje impozantnog spomen obilježja žrtvama zločina
1941. i to upravo na dan kada se u svim Evropskim zemljama, pa i šire, odaju mrtvima
počasti i poštovanje. Tim kriminalnim činom počinitelji toga brutalnog nedjela iz 1941 su
još jednom ubijali ove žrtve, a nas živuće antifašiste provociraju, povređuju i omalažavaju.
Pozivamo sa ovog mjesta i odlučno zahtjevamo da državni organi neodložno što prije pronađu
počinitelje i adekvatno ih sudski sankcioniraju. U interesu je demokratske antifašističke
Hrvatske i očuvanja njene antifašističke spomeničke baštine, da se prestane sa otužnom
praksom glumljenja kako se počinitelje takvih zlodjela ne može pronaći, a kada ih se otkrije,
onda ih se nevoljko krivično sudi i sankcionira, počev od rušenja spomen-doma 3. zasjedanju
ZAVNOH-a u Topuskom pa nadalje.
Na toj proustaškoj matrici, već godinama se odvijaju poznata nam nemila događanja sa
spomen-pločom akciji kordunaških partizana u jesen 1941. godine, predvođenih čuvenim
herojem Vecom Holjevcem. Onemogućava se raznovrsnim smicalicama i lažima postavljanje
na prvobitno mjesto replike bivše spomen-ploče i istovremeno na istom mjestu obilježava i
odaje počast pripadnicima fašističkih vojnih formacija. Pa, to je zaista nedopustiv i sramotan
paradoks par excellance, u zemlji i državi koja se deklarira kao antifašistička.
Nedavno je predsjednica Vlade gospođa Kosor, u Karlovcu opravdano osudila nasilje
pripadnika mladeži njene stranke, HDZ-a, nad jednim mladićem srpske nacionalnosti, što
je za svaku pohvalu, ali se pri tom nije sjetila ni zauzela da osudi one koji već godinama
paranoično onemogućavaju postavljanje antifašističkog spomen obilježja Vjenceslavu
Holjevcu i njegovim suborcima na prvobitno mjesto.
Apeliramo i zahtijevamo da se svi subjekti u zemlji, a posebno državni i političke stranke,
odlučnije angažiraju na suzbijaju i sankcioniranju ovakvih profašističko-ustaških akcija i
provokacija. Jer samo iskrenim i otvorenim, javnim angažiranjem svih relevantnih subjekata,
uključujući tu i Katoličku, pa i Pravoslavnu Crkvu – i to sasvim konkretno, opipljivo, a ne
samo verbalno i deklarativno – mogu se očekivati i postići poželjni rezultati.
Što se nas tiče u SABA RH, sve ćemo učiniti što je u našoj moći da se to i ostvari,
jer nam je to osnovna uloga i zadaća. Činit ćemo to, između ostaloga, i na ovaj način
organiziranim dolaskom svake godine na ovo simbolično mjesto zločina, stradanja i poziva
na prevazilaženje svih mogućih sukoba na nacionalnoj i vjerskoj osnovi do istinskog trajnog
mira i pomirenja u demokratskoj toleranciji različitosti u Hrvatskoj.
Na kraju čestitam i zahvaljujem se uime Predsjedništva SABA HR upornim organizatorima
ovog već tradicionalnog komemorativnog okupljanja antifašista svakog 21. prosinca na ovom
tužnom mjestu, a posebno gospođi Danici Mičić, te Martinu Jendrašicu, Jelki Glumičić i
Mirku Miladinoviću, a pogubljenoj dječici i ostalim žrtvama bezumnog ustaškog zločina u
selu Prkosu Lasinjskom i okolici 1941. godine, neka je slava i laka
hrvatsko-kordunaška zemljica, a njihovoj rodbini i potomcima izražavam iskrenu ljudsku
sućut u ime Predsjedništva SABA RH.