Ivan Plješa – Konferencija za novinare u Rijeci
U Hrvatskoj je prije zvanične kampanje već otpočet izborni krešendo dviju favoriziranih, ali za hrvatski narod, gubitničkih opcija – jedne krajnje konzervativne, pa i fašistoidne koja je svo zlo u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina inaugurirala i druge krajnje oportunističke koja se za ljubav vladanja i vlasti, u tu opciju posve uklopila, pa prema tome i suodgovorna je za teške prilike u Hrvatskoj. Riječ je naravno o hadezeovim i esdepeovim koalicijskim opcijama. Njih je prema provjerenom konceptu vladavine kapitala medijska industrija izvajala, jedne kao desne, a druge kao lijeve koje tobože izražavaju političke interese svih socijalnih grupacija i klasa čime je zadovoljena građanska demokracija.
U političkom nadmetanju za vlast, obje opcije glume nepomirljive suprotnosti. Jedni ne daju Hrvatsku ni za što, a drugi naravno traže promjene, ali bez definicije. Ali to je pak samo puka retorika. Sva oštrina tobožnjeg suprotstavljanja ostaje na terenu ekonomske politike, odnosno tehnologije vladanja i dodvoravanja eurokraciji, ali ne dotiče teren političke ekonomije, dakle suštinskih kapitalističkih proizvodnih odnosa i položaj radnika u njemu. Drugim riječima, radi se o istoj neoliberalnoj paradigmi zaštite interesa uskih vlasničkih (kapitalističkih) slojeva i iluzija izgubljenih malograđanskih slojeva i tko god od njih pobjedi na izborima, pobijedio je kapital. Tu nema ni dnevnih ekonomskih, a kamo li dugoročnih historijskih interesa rada, odnosno radničke klase. Svijet rada za njih je samo predizborno lovište u koga se demagoški zalijeću, nažalost do sada sa uspjehom.
Ta ista kapitalistička industrija informiranja (vladanja glavama) uspjela je spriječiti (sotonizacijom bivšeg socijalističkog sustava, profašističkim antikomunizmom, rigidnim nacionalizmom, promocijom potrošačkog hedonizma i liberalizma) da se radnička klasa organizira u svoju političku stranku i bori za svoje historijske interese i demokratski preobražaj cijelog društva, a ne da čeka mrvice novih gazda i kaste na vlasti. To najbolje potvrđuje sudbina SRP-a kao radničke i socijalističke partije koja ni nakon 13 godina nije došla do svijesti radnika i građana jer je najprije bila sustavno sotonizirana, a potom «ubijana šutnjom» što se pokazalo još ubojitijim.
Ali ključni problemi današnje Hrvatske nisu samo u domeni ekonomske politike na čemu se jedino zadržava pažnja javnosti, nego prije svega političke ekonomije, odnosno političke ekonomije tranzicije koja je uništila proizvodnju, obespravila radnike kao vodeću snagu društva, inaugurirala ljude upitnog morala i kolonizirala Hrvatsku. Svi relevantni podaci pokazuju da se, iako u historijski neusporedivo težim uvjetima, na nižem stupnju razvoja, Hrvatska u socijalizmu neusporedivo brže razvijala i stvarala kvalitetu života za svoje građane. Restauracija kapitalizma, kada je on i sam u svom razvijenom centru u raspadu, povijest će sigurno zabilježiti nelogičan i katastrofalan pokušaj. Zato sadašnju filozofiju vladanja i razvoja treba što prije napustiti. Traženje spasa u neravnopravnoj EU samo je pritiskivanje gasa prema propadanju. Hrvatskoj je tek sada nakon kraha restauracije potrebna istinska tranzicija prema socijalno odgovornoj i efikasnoj ekonomiji i istinskoj demokraciji, a ni efikasnosti ni demokracije ne može biti bez radničkog i društvenog samoupravljanja.
Hrvatska mora ovladati svojim razvojem, a ne ga prepuštati stranom eksploatatorskom kapitalu, kao do sada. Sadašnje političke opcije na vlasti i u parlamentarnoj opoziciji za to nisu voljne, niti sposobne učiniti. Zato promjene na bolje može donijeti samo ona politička opcija koja je spremna zagaziti u duboke političke i strukturne promjene, a to znači ukinuti pretvorbu i privatizaciju i sankcionirati opljačkano, uključiti radnike u upravljanje poduzećima i neposredno odlučivanje građana o svojim životnim interesima (depolitizacija), pokrenuti ekonomiju ubrzanog usmjerenog i autonomnog razvoja koja će ovladati domaćim resursima i potrebama i biti spremna izvoziti i koja će doći do vlastitog dinamizma razvoja i osigurati punu zaposlenost cjelokupnog radno aktivnog stanovništva.
Prepoznajete socijalizam! Da, socijalizam nema alternative. Ali socijalizam je proces, a ne stanje i može ga ostvariti radnička klasa i narod , a ne neka partija. To je i politička opcija SRP-a na ovim izborima i u tom smislu obratiti će se radnicima i građanima.
Ali pristup građanima nije ravnopravan. Parlamentarne strane koje su nas u ovo stanje i dovele imaju apsolutni monopol, pa možemo očekivati da idemo ususret još jednoj izbornoj prevari i rezultatima koji neće legitimirati interese većine građana.
Napomena: nasuprot u javnosti nametnutoj percepciji o desnici, centru i ljevici (HSP i srodne stranke – desnica, HDZ – centar, SDP, HNS, IDS i srodne stranke – ljevica), stvarno stanje je slijedeće: HSP, HDZ i srodne stranke – desnica; SDP, HNS, IDS, HSLS, Hrvatski laburisti – centar; SRP, uz neke stranački neorganizirane političke grupacije na sveučilištima – ljevica). Iz ove podjele jasno je da ni Hrvatski laburisti – Stranka rada nisu radnička i socijalistička partija, kakvom ih dobar dio javnosti percipira, već stranka koja ničim ne dovodi u pitanje postojeći sustav političke ekonomije.