Ranko Adorić, potpredsjednik SRP-a
i predsjednik RO SRP-a za Dalmaciju
Sindikalno vođenje… „za nos“
Ove godine su nas „radnički“ sindikati „počastili“, ali nikako nas nisu i iznenadili,
svojim odbijanjem da sudjeluju u organiziranju prvomajskih protestnih
skupova kao poruke vlastima o nezadovoljstvu ljudi stanjem u zemlji. A u Hrvatskoj
se još od davne 1890-te, dakle samo četiri godine nakon povijesnog 1. Maja
u Chicagu 1886. (kada je na demonstracijama učestvovalo 80 tisuća radnika,
200 ih je poginulo, a osmorica su strijeljani jer su tražili bolje radne i životne
uvijete), tradicionalno obilježavao ovaj radnički praznik. Tako su sindikati još
jednom pokazali da su u funkciji čuvara interesa vlasti i kapitala, dakle održavanja
snošljivog mira i socijalne stabilnosti režima (a i svojih vlastitih primanja).
Zbog toga radnici bez većih pobuna i ozbiljnijih štrajkova trpe stalno
umanjivanje radničkih prava, produljivanje radnog vijeka, razne manipulacije s
mirovinskim fondovima i stupovima, neuplaćivanja obaveznog zdravstvenog i
mirovinskog osiguranja, veliku nesigurnost radnih mjesta itun. (moramo pribjeći
novim kraticama: „i tako u nedogled“!).
Tako su radnička nesolidarnost, pomanjkanje klasne svijesti i uvjerenje da su
ovakvi sindikati „na njihovoj strani“ i dalje krupan uzrok radničkih nedaća.
Definiciju i politiku klasnih, dakle grupnih, interesa radničke klase doživljava
se kao recidiv socijalističke prošlosti, te se odbija bilo kakvo povezivanje radnika
na toj osnovi, a u razbijanju mogućeg radničkog monolita prednjače, paradoksalno,
upravo takvi „radnički“ sindikati. Za to su najbolji primjeri brojna
poduzeća, a naročito ona u vlasništvu države, koja su na samom izdisaju, i
umjesto da se radnici, predvođeni klasno-profiliranim sindikatom, dignu na
svaku nepravdu u bilo kojoj firmi i velikom snagom svog zajedništva ostvare
neočekivano dobre rezultate, oni su dosadašnjim sindikalnim „vođenjem za
nos“ svedeni tek na izolirane slučajeve otpora koje vlast, u pravilu, lako skrši.
Radništvu, koje je postalo obična i jeftina roba koju se nemilosrdno izrabljuje i
stalno podčinjava, predstojeći parlamentarni izbori su prilika da ukaže povjerenje
onim političkim snagama koje će ih (ponovno) postaviti u poziciju subjekta
koji odlučuje o svojoj sudbini i time zadati prvi ozbiljniji udarac dominaciji kapitala.
Ali to mora pratiti trend snažnijeg organiziranja radnika u njihovu
vlastitu, radničku partiju te jačeg integriranja u evropski i svjetski radnički
pokret.
SRP je jedina politička snaga u Hrvatskoj koja je po svom programu spremna
predvoditi i provoditi te procese, nudeći politički okvir artikuliranja interesa
stanovništva koje je danas u lancima najamnog rada, ugrožene egzistencije i
lišeno svake društvene i političke moći. No za to je prije svega potrebno njihovo
(klasno) osvještavanje.
Glasilo Socijalističke radničke partije Hrvatske