Suočavanje s prošlošću…
Nakon što je Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju izrekao osuđujuće
presude dvojci generala HV-a, u Hrvatskoj je, očekivano, zavladala prava
histerija („žalopojka kolektiviteta“ nad sudbinom generala, ali ne i žaljenje
za ljudskim žrtvama). Nesposobnost suočavanja s realnošću pokazali su gotovo
svi, od „običnih“ građana (stoke sitnog zuba, kako ih je zvao Franjo Tuđman,
spomenutom presudom i sam označen kao dio zločinačkog pothvata), pa do
političara – čak je i Ivo Josipović (riječ „čak“ upotrijebljena je manje zbog toga
što je predsjednik države, a više zbog toga što je profesor kaznenog prava)
kalkulantsko-populistički izjavio kako je „iznenađen presudom“, mada se radi o
relativno jednostavnom kaznenopravnom predmetu u kojem je, nakon temeljitog
i dugotrajnog sudskog postupka, precizno utvrđeno činjenično stanje. Iz kvalitetnog
obrazloženja presude na tisuću stranica (koje je rijetko tko pročitao, ali
svatko o njemu raspravlja), jasno je da su odgovorni planirali i proveli akciju
„Oluja“ na način da nanesu što više štete civilima.
Predmetna presuda napada se (pa onda posredno i SRP koji ju je podržao) plasirajući
jednu krupnu laž: tezu da je presudom osuđena sama akcija „Oluja”,
pa čak i Hrvatska. Sudac Orie je, čitajući presudu, eksplicitno rekao kako se
Sud nije bavio pitanjem legalnosti pribjegavanja ratu, odnosno vođenja rata.
Sud u obrazloženju presude ni jednom riječju nije osporio pravo Hrvatske da
uspostavi kontrolu nad svojim teritorijem, pa i upotrebom oružane sile. Zločin
nije bila upotreba sile kao takve, već način na koji je ona korištena (suprotno
međunarodnom pravu). Zajedničkim zločinačkim pothvatom, prema tome, nije
proglašena sama „Oluja“, već odluka hrvatskog političkog vrha da, zloupotrijebivši
pravo na oslobađanje svog teritorija, etnički očisti krajinsko srpsko stanovništvo,
što je i realizirano vršenjem ratnih zločina (prije toga i u kontinuitetu
politikom međuetničke netrpeljivosti, a kasnije i diskriminacijom povratnika).
Medijska histerija i ponovno buđenje nacionalizma može se protumačiti i kao
lukavi pokušaj određenih političkih struktura da pozornost javnosti skrenu s
bitnih tema – naše svakodnevice – na raspravu o nedavnoj (bliskoj, ali ipak
zauvijek okončanoj!) prošlosti. Kad ne bi bilo tragično, bilo bi smiješno da se u
državi u kojoj cvjetaju korupcija, nezaposlenost, siromaštvo, pravna nesigurnost,
bilo tko i pet minuta zabrinjava oko ishoda jednog kaznenopravnog postupka,
a kamoli da se cijela nacija danima bavi tim pitanjem!
Onaj tko je još uvijek ošamućen od udara toga medijskog nacionalističkog vala,
teško da je u svoj toj halabuci mogao racionalno i trezveno ocijeniti SRP-ov
pogled na tragična zbivanja i destruktivne politike s početka 90-tih. Ipak, kako
bilo, hrabro smo izrekli nepopularnu istinu.