Ivan Plješa: EU – asocijacija klasne i nacionalne neravnopravnosti

Ovo što sada gledamo i slušamo vezano za ulazak Hrvatske u EU, obična je predstava za zaglupljivanje javnosti. Predstava je, i to kako je tobože još otvoreno i poglavlje 23 i kako se oko toga još štošta mora napraviti. A zapravo nedavnim posjetom delegacije EU stavljena je “točka na i”. Sve ono što nisu učinile dosadašnje vlade i što ne bi mogle učiniti mnoge buduće, učinila je EU-birokracija. Ona je odlučila uvesti Hrvatsku u EU mimo svih kriterija. Ne brine je ni grozno stanje hrvatske ekonomije i financija koji su od kriterija Maastrichta daleko kao od sunca. EU birokracija je prepoznala i slijedi svoje interese te ne brine za hrvatske probleme.

Prvo, uvlačenjem Hrvatske u EU, vladajuća desnica želi ojačati svoju poziciju EU. Hrvatska je dakle u ovom slučaju moneta za potkusurvanje europske desnice u borbi sa ljevicom. To naravno ne razumije ni tzv. lijevi centar u Hrvatskoj koji je, da apsurd bude veći, naklonjeniji prema takvoj EU nego desni centar.

Drugo, multinacionalni kapital iz EU odavno je ušao u Hrvatsku, ovladao prestižnim industrijskim poduzećima, domaćim bankama i domaćim tržištem te strukturirao hrvatsku privredu prema svojim zahtjevima, a sada treba da se uspostavi i neposredna pravna kontrola nad svojim kapitalom i poslovima, i što nesmetanijim pristupom prirodnim resursima, a za što Hrvatska mora biti članica EU. Koliko znamo nije planirano da tim moćnim kapitalom upravljaju ili barem suodlučuju oni koji sve to i stvaraju, a to su hrvatski radnici. Naprotiv rad će biti najamni i sve jeftiniji ili, kao što je svoje vremeno zaštitnički utemeljio Račan, “fleksibilan”, kako bi strani ulagači (čitaj eksploatatori) bili stimulirani u povećanju svoga profita.

To je ta priča i u nju se posve uklapa kasta na vlasti u Hrvatskoj, naprosto zato što je kasta i ona ima svoje kastinsko-klasne interese koji se ni u čemu ne poklapaju sa intersima radnika i naroda. Oni vjeruju da samo u tom kapitalističkom gnijezdu mogu sačuvati opljačkano bivše društveno vlasništvo, sada pretvoreno u njihovo privatno, a čekaju ih i puno veće tantijeme u strukturama EU, nego što su ove sada u predstavničkim i državnim tjelima u Hrvatskoj, makar su i sada nedopustivo visoke u odnosu plaća radnika i mirovina.

Istina je dakle da Hrvatska ne ide u Europu, već obrnuto, da je kapitalistička Europa došla u Hrvatsku, da ovlada njome i eksploatira, a Hrvatska i dalje ostaje na brdovitom Balkanu prepuštena vonju provincijalnog duha poluperiferije, koji će na još većem zaostajanju ekonomske i socijalne strukture deformirane u tranziciji, još i više jačati, a naročito ogavni nacionalizam, od koga nas tobože civilizirana Europa treba osloboditi.

U cijeloj toj igri Hrvatska je objekt, a da bi se ušlo u neku asocijaciju mora se biti subjekt. No u neoliberalnom imperijalnom sustavu tzv. slobodnog kretanja kapitala roba i ljudi, ona to nije i ne može to ni postati, jer u tom neravnopravnom sustavu ne raspolaže ni robama, ni kapitalom. U tom sustavu bogate članice postaju sve bogatije, a siromašnije sve siromašnije. Europom će cirkulirati samo rezervna armija nezaposlenih u potrazi za zapošljavanjem. Drugim riječima, Hrvatsku čeka sudbina Grčke ili u najboljem slučaju Irske i nikakve tu šanse za razvitak neće biti.

I zato neka se eurooptimisti, ili kako ćemo ih već nazvati, ne plaše ako pregovori ne budu 21. lipnja zaključeni, jer to neće biti zato što eurobirokracija ne prihvaća dokumente, nego zato što prigovore mogu dati poneke nedisciplirane članice. Eurobirikrati nipošto nisu suprotstavljeni Hrvatskoj vladi. Naprotiv oni preuzimaju čelnu ulogu vlade i zajedno s njom muku muče kako prevladati prigovore nekih Europskih članica, a još i više kako ostvariti pozitivni rezultat referenduma u Hrvatskoj. U pomoć je pozvan čak i Rimski Papa. Tako Hrvatska vlada sada više i ne slijedi suvremenu volju svoga naroda, nego naprosto ispunjava interese EU birokracije, koji su i njeni, kao što smo već rekli, kastinski interesi.

I dok EU kapital u izrazu svoje EU birokracije i političke desnice zajedno sa domaćom vladom, plete tu sotonsku mrežu kolonizacije našega rada i naših resursa, ili kako kaže jedan od najvećih polit-ekonomista današnjice Samir Amin, sprema nas za niže rangirano roblje, naš malograđanin, a među njima i naš tobože učeni profesor i intelektualac, vesele se kako im na granici više neće trebati putovnica. Sačuvaj nas bože od te pronicljivosti. Hrvatski narod prvu gorku pilulu progutao je devedesetih, tobožnju tranziciju od koje je odmah počeo teturati, drugu nelegitimnim uvlačenjem u NATO savez, koja mu je stvorila dodatnu mučninu, a treću i posljednju, koju neće lako preživjeti, progutat će ako uđe u EU. Time će naše mogućnosti da sami stvaramo svoje radne i životne uvjete iščeznuti.

Najčvršća potvrda da nas u tom kobnom pravcu vode krivi ljudi, leži baš u tome što nas uvjeravaju da nema druge alternative. Točno, nesposobni i ne mogu domišljati alternative, ali oni narodu i ne trebaju. To mogu domišljati samo sposobni i narodu odani. Zato su sada na  potezu građani.

Socijalistička radnička partija je svakako protiv ulaska u EU, ali nipošto zato što smo protiv Europe kao takve. Naprotiv, socijalisti su prvi sanjali ujedinjenu Europu, i dalje je naravno sanjaju, ali Europu rada i naroda. EU to nije ni slučajno. EU je asocijacija  multinacionalnog kapitala i tržišta, a time i neravnopravna u kojoj podređenu ulogu ima radnička klasa, manje razvijeni, a naročito mali narodi. To je asocijacija klasne i nacionalne neravnopravnosti, ma koliko se njene strukture trudile pokazivati lijepo lice tolerancije.1