8. mart – Dan žena?
Žene su ljudi, polovica čovječanstva dapače, ali su vrlo malo zastupljene u procesima koji oblikuju društvo – kako kod nas, tako i u svijetu, ma koliko se svi trudili prikazivati stvari drugačijima. Je li potiskivanje ženskog normalna situacija? Je li u tom smislu igdje postoji demokracija? I što je demokracija uopće?
U trenutku kad se čovjek u ime profita, dakle imanja, okrenuo od svoje prirode koja funkcionira po principu ljubavi, davanja, poštovanja…odnosno po ženskom principu, kako bi se priklonio falocentričnom egoizmu muškog principa imanja, hapanja resursa samo za sebe, čime je skrivio ratove, glad i smrt milijuna ljudi i djece diljem svijeta – tada se čovjek odrekao života i odlučio za samouništenje.
Ako ste shvatili poantu, onda možete povezati misao o kapitalizmu kao muškom principu organizacije društva koje se temelji na izrabljivanju i uništavanju planete, majke Zemlje, dakle žene i njezine djece u ime profita. U tom smislu, položaj žene u našem društvu zavrijeđuje punu pozornost.
Time što sam postala supruga i majka, nisam prestala biti žena, nisam pristala na društvenu izolaciju, na prestanak obrazovanja, usavršavanja i sl.
Činjenica je da sam u određenoj fazi svog života izabrala da budem majka što je najljepši poziv i posao, ali ne smije biti jedini i za cijeli život.
Činjenica je također da po prirodi stvari majku, barem u najranijoj životnoj dobi djeteta, ne može nitko nadomjestiti.
Mijenjati pelene, spremati papicu, pospremati i prati, voziti/voditi djecu u jaslice ili vrtić, liječniku i sl. mogu jednako dobro i tate. Znam to iz vlastitog iskustva.
Međutim, to u pravilu rade mame, jer su ih tako odgajale njihove mame.
Zato, nemojmo, mi mame, ponavljati greške naših mama.
Mogu li biti mama i baviti se politikom?
Naravno da mogu, samo to ima svoju cijenu.
Politika je posao koji se uči, u normalnom svijetu, naravno. Samo kod nas politikom se mogu baviti svi, bez obzira na znanje i poštenje. To je notorna činjenica koju ne treba posebno obrazlagati.
Rezultat je vidljiv. Kao mlada obrazovana žena, kada bih radila u struci za koju sam se školovala, susretala bih se sa istim problemima kao i u poslu-politici.
I dalje se moram brinuti o djeci, mužu, kući, kuhanju…zar ne?
Tko će ići na bolovanje kad je dijete bolesno? Naravno, ja. Pa ne bi valjda pater familias uzeo bolovanje. To je “dužnost” majke.
Za takav svjetonazor krive smo mi žene same; naše mame, svekrve…..
Takav pristup samo mi možemo promijeniti. Naravno, ne same.
Treba stvarati društvenu klimu o jednakosti svih ljudi, bez obzira na spol, rasu, socijalni status…
Ali, kao što hod djeteta počinje prvim korakom, tako i promjena u patrijarhalnom stilu
ponašanja počinje u vlastitoj kući.
Prevedeno na svakodnevni jezik to znači: kad tata/suprug dođe sa posla kući i pojede uslast s ljubavlju pripremljen i serviran ručak, onda bi trebao, ne samo pohvaliti mamu/suprugu, nego i oprati suđe.
A nakon toga posvetiti se djeci, prošetati s njima, odvesti ih u park, igrati se s njima. Za to vrijeme mama/supruga će nešto pročitati, pisati, slušati glazbu….
Ne vjerujte im da su preumorni za to, da su imali “težak” dan…itd.
I mi smo, kao i oni, odradile svoj posao: majke, kuharice, spremačice, i još štošta.
Nemojte imati grižnju savjesti jer on donosi svaki mjesec zarađenu plaću. Vaš rad vrijedi jednako, ako ne i više. Čišćenje, pranje, kuhanje ..imaju svoju cijenu, a odgoj djece nema cijene.
Možda ovo na prvi pogled izgleda previše radikalno ili utopistički.
Probajte se same uvjeriti.
Ja jesam!
Zbivanja na političkoj sceni, muškarci vs. žene u politici, su preslika zbivanja iz vlastitog doma.
Uglavnom, žene se u pravilu politici pojavljuju u zrelim godinama, kad su se “riješile” svih onih “žensko-majčinskih” obaveza i kada su se etablirale u struci. Da bi to uspjele moraju biti pametnije, bolje i marljivije od svojih muških kolega, jer se od žene očekuje da uz to što će biti dobra supruga, ljubavnica i majka, bude i dobar radnik, a tko to može istodobno biti dobar na četiri „razboja“?
Kad žena odluči javno djelovati, najprije je se ocjenjuje prema izgledu, zaboravljajući da u javnom djelovanju nema lijepih, manje lijepih i nelijepih, već samo sposobnih ili nesposobnih pa i žena…
Muškarcima nitko ne prigovara što izgledaju kako već izgledaju, što su im hlače i sakoi izgužvani, obuća “razlokana“, a njihovi pivski trbusi , obješeni podbratci, masna kosa (ako je imaju) nisu predmet kritika niti ismijavanja.
To sve mogu podnijeti i tome na odgovarajući način parirati, samo samosvijesne žene u zrelim godinama.
Mislim da se u zadnje vrijeme klima u društvu ipak mijenja na bolje i zato se nemojte obeshrabriti. Vi možete sve što hoćete, ako to dovoljno jako želite. Ako imate podršku supruga, bit će nešto lakše. Ako nemate, možete to i same i bez njegove pomoći. I Rose Parks je bila sama kada je odbila bijelcu ustupiti mjesto u autobusu.
Ispravnim odgojem naših sinova, odgajamo buduće muževe/očeve, mijenjamo društvo i oslobađamo prostor za djelovanje žena u njemu.
Kako u svijetu, tako smo se i mi žene u RH dužne okrenuti stvaranju društva po mjeri čovjeka i obitelji. Žene to mogu i moraju, jer bez njih nema demokracije, nema socijalne države ni socijalizma kao društveno-ekonomskog uređenja koje za subjekt ima čovjeka i obitelj, a ne njihovo uništenje u ime profita.