Vrijeme pasivnosti je prošlo
Migracije i prirodni prirast stanovništva u posljednja tri desetljeća uglavnom
uvećavaju staračku populaciju u Hrvatskoj, uz opadanje prosječne reproduktivne
i radne dobi. Ipak, nezaposlenost stalno raste. Kako? Usprkos padu broja
stanovnika, priljev ljudi u urbane sredine se povećao, ostavivši uglavnom periferna
poljoprivredna područja nenaseljenima. Stalno opadanje prihoda tzv. malih
obiteljskih gospodarstava još je jedan razlog iako neki pokušavaju pobjeći
od nezaposlenosti povratkom na selo. Drugi je razlog taj što su novostvoreni
kapitalisti, ali i država, shvatili da je lakše, brže i unosnije špekulirati kapitalom
nego ulagati u proizvodnju. U razvijenim privredama velike su tvornice kičma
privrede, pogotovo kad je riječ o zapošljavanju. Naime, koliko god se pjevali
hvalospjevi malim i srednjim poduzećima, ona nisu u stanju ozbiljno investirati
u znanstvena istraživanja ili proizvesti veliku količinu visokotehnoloških proizvoda
(npr. samo tri kompanije na svijetu dizajniraju komercijalne mikroprocesore)
i tako stvoriti višak vrijednosti koji bi mogao generirati rast i razvoj.
To je dovelo do masovne deindustrijalizacije na način da je bilo unosnije otpustiti
radnike, prodati strojeve i na kraju špekulirati sa zemljištem. Na taj su način
novonastali kapitalisti u vrlo kratkom roku mogli ostvariti profit, bez „zamaranja“
s investicijskim projektima, radnicima i sindikatima, te na kraju s konkurencijom.
Sve je to dovelo do masivnog otpuštanja radnika proizvodnih zanimanja
i općenito pada potražnje za njima. Istodobno je narastao niskoproduktivni
uslužni sektor (koji zapravo kroz uvoz transferira domaću štednju
vani), te građevinski sektor u koji se slio špekulativni kapital u nadi da će cijene
i potražnja za nekretninama (vječno) rasti. S ekonomskom krizom potražnja za
nekretninama je pala, a ni prirast stanovništva ni njegov nagriženi dohodak neće
je spasiti. Dakle, rješenje problema nezaposlenosti ne nazire se tako skoro.
Činjenica je da imamo velik broj mladih, dobro obrazovanih ljudi koji nakon
napornog i sve skupljeg obrazovanja ne nalaze zadovoljavajući posao, a i kad
ga nađu, za nj dobivaju malo ili ništa, dok je rad na crno najnormalnija pojava.
Korupcija, eutanazija javnih usluga i povećanje kriminala uzroci su sve većeg
nezadovoljstva radnika koji se nalaze u „slijepoj ulici“ u kojoj se gubi nada u
planove i programe elita. Pozicija SRP-a mora biti jasna: ova vladajuća klasa,
ideologija i politika vode prema jednom historijskom raskrižju: na jednoj strani
je kapitalistička diktatura, a na drugoj socijalizam. To omladini daje mogućnost
da prekine politiku koja joj oduzima budućnost i guši svaku inicijativu. Politiku
vladajuće klase koja je sputava i zastrašuje prijetnjama otkazom, otežava školovanje,
onemogućava roditeljstvo i neprestano osiromašuje, treba prekinuti i zamijeniti
emancipirajućom politikom. Omladina, kao najnapredniji i najosvješteniji
dio društva, mora odlučno preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost. Vrijeme
je djelovanja!