Donosimo prigodni tekst iz 2013. godine o jednom od najvećih povijesnih događaja XX. stoljeća – Velikoj Oktobarskoj socijalističkoj revoluciji u Rusiji – autorice Jasne Tkalec, novinarke, spisateljice i intelektualne heroine socijalističke misli, članice SRP-a, u čijem je rukovodstvu bila.

Jasna Tkalec rođena je u Zagrebu 17. 11. 1941. u obitelji u kojoj je otac pripadao staroj, predratnoj generaciji jugoslavenskih revolucionara i partizanskom pokretu. On je bio jedan od najznačajnijih prevoditelja radova Marxa i Engelsa na hrvatski/srpski jezik. Bio je zatvoren i mučen u Staroj Gradiški, koncentracijskom logoru koji su vodili ustaše za vrijeme marionetske nacističke NDH.

Jasna Tkalec je završila studij romanistike i klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a daljnje studije pohađala je na Univerzitetu u Firenci. Radila je kao profesor XVI. gimnazije u Zagrebu (1966. – 1974.) i kao lektor na Univerzitetu u Trstu. Bila je sekretar Odbora za kulturu Socijalističkog saveza RH od 1976. godine. 1984. je, kao stipendistica Instituta Gramsci, boravila u Rimu, a 1986. – 1987. radila je u Parizu, prevodeći knjige s područja političke teorije i umjetnosti. Objavljivala je članke iz različitih područja (pogotovo o Gramsciju i feminizmu) u nekim od vodećih jugoslavenskih časopisa, uključujući: „Naše teme“, „Žena“, „Dometi“, „Delo“, „Kulturni radnik“, „Pitanja“ i „Oko“.

Nakon raspada Jugoslavije, radila je kao slobodna novinarka za „Novi forum“, „Nokat“, „Hrvatsku ljevicu“, „Novosti“ te za talijanske socijalističke listove „il Manifesto“, „Liberazione“ i „Avvenimenti“. Početkom 90-ih bila je osuđena na tri mjeseca zatvora zbog svoje radikalne kritike ultradesničarskog nacionalističkog režima u Hrvatskoj. Od 1991. do 1993. godine, živjela je u Bologni i Rimu, gdje je bila stalni suradnik časopisa „Balcanica“.

Godine 2015. objavila je, u izdanju novosadske izdavačke kuće „Mediterran“, zbirku eseja „Fantom slobode“ u kojoj je razotkrila brutalnost i autoritarnost kapitalističkog i imperijalističkog poretka koji se maskira kao demokratski. Ovoj crnoj stvarnosti suprotstavila je dosljedno antiratnu, demokratsku socijalističku politiku i široku humanističku kulturu.

Borba koja je obasjala svjetlom Slobode proteklo stoljeće

Prije devedeset i sedam godina u Petrogradu

 

U gradu na Nevi, 25. oktobra 1917. po starom kalendaru (ili 7. novembra po novom, odnosno, gregorijanskom kalendaru koji se koristi u Zapadnoj Europi) zbio se događaj koji je obilježio stoljeće i na izravan ili neizravan način utjecao na život i sudbinu cijelog vijeka i svih ljudi koji su u njemu rođeni. Nakon 25. oktobra uslijedilo je „Deset dana koji su potresli svijet“ i više ništa i nikada nije i neće biti isto – ma kakvu ocjenu boljševičkog Oktobra iznosili njegovi pristalice i zaljubljenici ili pak ocrnjivači i neprijatelji. I jednih i drugih bilo je na milijune i još uvijek se rađaju, stasaju i svrstavaju (čak i kad toga nisu ni sami svjesni) ili kad ga se odriču prema historijskoj vododjelnici, koju je stvorio Oktobar 1917.

 

„Mnogo je dana, mnogo godina, mnogo je strašnih bilo istina“ u stoljeću o kojem se još uvijek ljutito prepiru da li je bilo kratko ili dugo i u kojem se pokazala “banalnost zla” dotad neviđenih razmjera. Oktobar 1917. značio je prekretnicu u cijeloj dotadašnjoj historiji. Prvi put su oni posljednji, oni u ritama i poderanih cipela, žitelji podzemnih jazbina, radnici izmoždenih lica, izgladnjele žene iz predgrađa izmučene porodima i neimaštinom, seljaci prozebli i desetkovani u rovovima Prvog svjetskog rata, iznijeli pobjedu: pobjedu nad tiranijom, nad licemjerjem i nadutošću imućnih, nad imperijalističkom laži, nad ratom koji se otegao u nedogled i izložio narode svijeta pogibijama i ogromnim patnjama.

 

Slično kao kod Valmyja u Francuskoj revoluciji, kao i u Pariškoj komuni, pobijedili su oni najbjedniji. Revolucionarni val proširio se cijelom Rusijom, a jedva nešto kasnije, cijelom Europom i cijelim svijetom. Sve se to dogodilo na mjestu u kojom je, snažnom voljom imperatora Petra, sred močvarnog bespuća. na kostima silom dotjeranih seljaka i radnika bezhljebnika prisiljenih na kuluk, na sjeveru ogromne zemlje, na hladnom Baltiku, na ušću Neve, nikao čudesan grad.

 

„Kao san minula su dva stoljeća: Petrograd koji stoji na kraju svijeta, u baruštinama i pustarama, sanjao je o bezgraničnoj vlasti i slavi; kao u grozničavim vizijama promicali su dvorski prevaranti, ubojstva imperatora, trijumfi i krvava pogubljenja; nejake žene dobivale su polubožansku vlast“; u toplim zgužvanim posteljama rješavale su se sudbine naroda; dolazili su moćni momci snažnih ruku, crnih od zemlje i smjelo se peli prema tronu, da podijele vlast, ložnicu i bizantinsku raskoš.

 

S užasom su posmatrali susjedi te divlje prohtjeve ćudi. S tugom i strahom pratili su Rusi buncanje prijestolnice. Zemlja je hranila, ali nikad nije mogla da zasiti svojom krvlju petrogradske aveti.

 

Petrograd je živio bučno-hladnim, prezasićenim noćnim životom. Ljetne noći s blijedom fosfornom svjetlošću, ludačke i sladostrasne noći bez sna zimi, zeleni stolovi i šuštanje novca, muzika, iza prozora parovi koji se vrte u igri, obijesne trojke, Cigani, dvoboji u osvitu zore, u zvižduku vjetra i oštrom zavijanju flaute – smotra trupa pred bizantijskim očima imperatora, koje izazivaju užas. – Tako je živio grad.

 

Još u doba Petra Velikog, đak iz Troicke crkve, koja je i sada blizu Troickog mosta, ugledao je u mraku vješticu, mršavu nepočešljanu ženu, neobično se uplašio – i viknuo u krčmi: „Petrograd će opustjeti“ – zbog toga je bio uhapšen, mučen u Tajnoj kancelariji i nemilosrdno šiban knutom. Tako se, mora biti od tada, počelo misliti da s Petrogradom nešto nije u redu. – Čas bi očevici gledali kako se ulicama Vasiljevskog Otoka vozio đavo u fijakeru. Čas bi se u ponoć, za vrijeme oluje i poplave, survao s granitnog postolja pa jahao na konju imperator od bakra. Čas bi se tajnom savjetniku, koji je prolazio u karucama, unosio u staklo i dosađivao mrtvac – umrli činovnik. Mnogo takvih priča kružilo je po gradu.”

 

A te je ratne i revolucionarne jeseni Petrograd bio grozničaviji, veseo do bezumlja, isprepadan nečuvenim događajima i zebnjom od budućnosti – više nego ikada ranije. Tjeskoba je brojne činovnike, carske oficire i šarenu gomilu dama, profitera, balerina, varalica, poznatih imena javnog i umjetničkog života, zbog nečuvenih događaja koji su se odigrali u februaru i strepnji pred nejasnom budućnošću, nagonila i tiskala u zagrijane kafane s treštavom muzikom, vukla ih noću u lokale u kojima se prekomjerno bančilo, a danju u dućane u kojima se grozničavo kupovalo da se rastjera strah od sutrašnjice.

 

Februarska revolucija

 

Jer, februarska se revolucija već bila dogodila i nitko ne bi znao pouzdano kazati tko i kako ju je izveo. Zbog dugogodišnjeg rata koji je opustošio sela i zbog koga se na tisućama kilometara razvučenom frontu morala izdržavati milijunska armija, cijene kruha su porasle, radnice i radničke žene nisu ga mogle kupovati, muževi su ginuli na frontu, a djeca skapavala od gladi i zime. Na dan 8. marta (koncem februara mjeseca u Rusiji) krenule su žene iz radničke četvrti Putilovke da protestiraju i zahtijevaju kruh i smanjenje cijena. Na putu prema centru grada, gomila je kolosalno narasla, a na zapovijed kozacima da pucaju na narod ovi – nečuveno, neviđeno – su odbili to uraditi!

 

Tako je počela Februarska revolucija – za koju je ipak proliveno nešto radničke krvi. I dogodilo se ono nezamislivo: cara su, kad je iz Mogiljeva, gdje se nalazio bio glavni štab ruskih armija, krenuo vlakom prema prijestolnici, željezničari odbili voziti, a potom ga uhapsili social–revolucionari koji su odmah počeli stvarati Komitete vojničkih i radničkih deputata (delegata) i birati ih u Sovjet (savjet).

 

Vojnici su odbijali slušati oficire, radnici su zahtijevali da i oni odlučuju o proizvodnji, vojnici – čitavi odredi – otkazivali su poslušnosti i odbijali su ići na front, a na bojišnici se događala još skandaloznija stvar. Umjesto da se tuku, odnosno, ubijaju neprijatelja, vojnici iz rovova počeli su se bratimiti s vojnicima u njima suprotstavljenim rovovima. Pogibije, krv, glad, blato i vlaga rovova, nakon tri godine rata, dosadili su svima. „Evo je početak proleterske Revolucije”, uzviknuo je Lenjin. Vojnici–seljaci željeli su kućama i neki su se tamo samoinicijativno zaputili. Po selima su planula imanja, palače i dvorci veleposjednika i plemića koji su mahom živjeli u gradovima, a koje je vlastitim znojem hranio seljački rad. Februarska revolucija započela je samoinicijativno i spontano.

 

To nikako ne znači da su je boljševici gledali skrštenih ruku. Njihove ubitačne agitacije carski oficiri bojali su se više nego „karteči“- dijelova rasprskanih granata – jer su se pod riječima crvenih agitatora trupe topile i nestajale mnogo brže no pod mitraljeskom vatrom neprijatelja. Crveni agitatori govorili su vojnicima, mahom seljacima, kako ih tjeraju u ubilački rat protiv njihovih vlastitih, najprečih interesa. Njihov je najveći interes kruh i mir, a ovako propadaju oni, a propada i zemlja u ratu bez kraja i konca zbog nezajažljivosti imperatorske obitelji, a za interese svih onih koje su seljaci i radnici svom dušom mrzili: za interese bankara, industrijalaca, veleposjednika. Ukratko, za interese svih onih koji su im sisali krv i derali kožu i u miru, a sad su ih već tri godine držali u smrdljivim rovovima gdje ih je uništavala artiljerijska, mitraljeska paljba i boleštine, dok je kod kuće domaćinstvo propadalo, djeca skapavala, a žene kukale.

 

Car Nikolaj II., koji se nije odlikovao ni državničkom mudrošću, ni oštroumnošću, već je bio, kako su ga ogovarali, papučar vlastite žene, njemačke princeze u dalekom rodu s engleskom dinastijom, nije bio ni cijenjen ni voljen. Prilikom njegovog krunisanja na Vorobjevim brežuljcima dogodila se nesreća. Pod težinom brojnih gledalaca, srušile su se tribine i bilo je na tisuće žrtava. To je odmah protumačeno u narodu kao koban predznak. Potom je došla 1905. i u krvi ugušena pobuna mornara na Crnom moru i razbijene barikade u Moskvi, pa potom krvava februarska nedjelja 1906. kad je na masu pred carskim dvorcem, predvođenu popom Gaponom, koja je nosila križeve, svete ikone i imperatorove slike, vojnicima bilo naređeno da pucaju, a kozacima na konjima da je sijeku sabljama. Gomila žrtava, pojačana Stolipinovim drastičnim mjerama, samo je rasla, da bi se od tisuća pretvorila u milijune u Prvom svjetskom ratu. Iako su, pod komandom generala Brusilova, Rusi imali izvjesnog uspjeha na galicijskom frontu u Karpatima, i tukli i zarobljavali vojnike austrougarske monarhije, s Nijemcima nije bila ista priča: ruske armije trpjele su na sjevernom dijelu fronta velike gubitke. Carska porodica kroz cijelo to vrijeme davala je znakove bešćutnosti i gluposti i dovodila do zabune i bijesa i samu rusku aristokraciju. Nije dovoljna bila, vjerojatno istinita, anegdota kako se car 1906. (na dan pogibije naroda pred Zimskim dvorcem) zabavljao igrom preskakanja, odnosno guranja na divanu – tko će biti izguran i pasti na pod. Carica, obdarena kćerima, histerična i nesigurna, strepila je za život carevića Alekseja bolesnog od hemofilije. Kako liječnici nisu znali efikasan lijek za tu degenerativnu bolest, doveden je iz udaljenog sibirskog sela Raspućin, nepismeni seljak ogromnog seksualnog apetita koji je na dvoru stekao neobičnu moć. Caricu, zabrinutu za život sina jedinca, držao je u šaci, a dvorske dame i žene iz visokih aristokratskih krugova besramno su bludničile s divljim Sibircem zapanjujuće fizičke snage. Na kraju je skovana dvorska zavjera, jer je skandal premašio sve granice, te je Raspućina ubio knez Jusupov s još dva oficira i bacio ga u Nevu.

 

Stotinu lica revolucije u Rusiji

 

Imperator se iz Mogiljeva, na glas o revoluciji, uputio kući, a na putu mu je trebalo biti uručeno caričino pismo koje je uhvaćeno i otpečaćeno. Obračunati se bez milosti s neposlušnim buntovnim ološem. Strijeljati i vješati bez oklijevanja, poručivala je carica. No, Nikolaj to više nije mogao; na kraju je zatvoren u ljetnu rezidenciju s obitelji dok se revolucija razbuktavala.

 

Februarska revolucija iznenadila je i boljševičke vođe. Lenjin, Zinovjev , Kamenjev i drugi emigranti, ne samo iz boljševičkog, nego i iz menjševičkog dijela Sveruske socijaldemokratske partije, nalazili su se u izbjeglištvu u Švicarskoj, Trocki je bio u Americi, a Staljin u Sibiru. Iako je, čini se, Staljin prvi doputovao iz progonstva na dalekom sjeveru, koje se loše podnosi, on nikako nije bio (kao uostalom ni Zinovjev, ni Kamenjev, a ni pisac Gorki) za pretvaranje buržoaske revolucije u proletersku. Smatralo se, općenito, da u Rusiji prilike još za to nisu još zrele: seljaštvo je bilo zatucano, radništvo malobrojno, a i među ljevicom postojale su podjele; osim na boljševike i menjševike u Socijaldemokratskoj partiji i na social–revolucionare, anarhiste i na, i nasuprot tome, umjerenije građanske opcije. Na desnici su najvažniju političku formaciju činili kadeti (od slova „ka” i „de” – KD – skraćenice za „Konstitucionalne demokrate”) od kojih je većina bila pristalica ustavne monarhije.

 

Nakon aristokrate Ljavova i ekonomiste Miljukova, predsjednikom vlade pobunjene Rusije postao je Kerenski, advokat iz pokrajine, koji nastoji lavirati između desnice i ljevice, no bez mnogo uspjeha. Već pri formiranju nove vlade koja je imala proglasiti Konstituantu – Ustavotvornu skupštinu – digli su se ponovno radnici predgrađa jer se predstavnici vojničkih i seljačkih deputata i njihovi Sovjeti (savjeti) nisu ni u čemu slagali s vladom i njenim odlukama. Na Kerenskog su stalno vršeni pritisci i od sila Antante koja je željela da Rusija nastavi rat, a što bi oslabilo pritisak Nijemaca na Zapadnom frontu. Kerenski je pokušao u julu novu ofenzivu koja je tragično završila. Nijemci su uznapredovali, a čitavi bataljoni odbijali su poslušnost oficirima.

 

Kozački general Kornilov, čovjek definiran i od predstavnika desnice kao osoba „lavlje hrabrosti, a magarećeg mozga”, krenuo je – kad je bilo iz vojnih krugova naređeno hapšenje boljševičkih vođa – na Petrograd, ali su mu se, pred propagandom boljševičkih agitatora, trupe koje su marširale ispred glavnokomandujućeg razbježale i nestale kao snijeg na suncu. Jedini koji nisu dezertirali bili su engleski oficiri u ruskim uniformama koje je Antanta snabdjela i tenkovima, a ni ovi ipak nisu uspjeli umarširati u Petrograd i oboriti vladu. Vlada je ostala u sedlu zahvaljujući odlučnoj pomoći boljševika, ali ne za dugo.

 

Aprilske teze: Kruha i mira!
Zemlja seljacima – tvornice radnicima!

 

Naime, u mjesecu aprilu 1917., vratio se u zemlju Lenjin (u blindiranom vlaku koji je prošao zapečaćen kroz Njemačku, a u kom su zajedno putovali boljševički i menjševički emigranti) i došao s dotad nečuvenom parolom: pretvoriti imperijalistički rat u građanski rat protiv kapitalista!

 

Odmah po dolasku, Lenjin piše i izgovara čuvene „Aprilske teze”, čiji je osnovni sadržaj „Kruh i mir! Smjesta prekid imperijalističkog rata i sklapanje mira s Nijemcima (pod bilo koju cijenu – makar i na štetu Rusije), vraćanje vojnika kućama (u upropaštena sela), tvornice radnicima, a zemlja seljacima!“ Eto, i cijeli revolucionarni program – sve ono što su i milijunske mase ispaćenog naroda željele iz dna srca. Lenjinove riječi palile su mase i pobuđivale nadu u ostvarenje njihovih vjekovnih aspiracija.

 

Ne, Oktobarska revolucija nije bila jednostavno boljševički puč, kako to sramno prikazuje revizionistička filozofija danas na potezu budući da se osjeća pobjedničkom, nego istinski revolucionarni val koji je od Lenjinovog dolaska rastao poput plime i dopirao do najzabačenijih sela i dalekih gradova kao i do najudaljenijih frontovskih rovova. Mir a ne rat, kruh, a ne glad! Zemlja je onih koji na njoj rade, a tvornice onih koji u njima rade. Može li biti jednostavnije propagande, a ona je ipak ustalasala milijunske mase.

 

Lenjin: nazvat ćemo se komunisti

 

Kako se desno krilo SDP-a i socijalisti–revolucionari (SR – eseri) nisu slagali s prekidom rata (jer Rusija tako krši obećanja data savezničkoj Antanti), solidarizirali su se s kadetima, koji su predstavljali desnicu, što je razdražilo boljševike. Oni više nisu željeli pripadati istoj partiji – socijaldemokratskoj – čije je desno krilo, menjševici, bilo za imperijalistički rat od samog početka i paktiralo s KD-tima, mahom plemićima, koji uopće nisu bili za definitivno obaranje cara, već za ustavnu monarhiju. Tada se Lenjin sjetio termina iz Komunističkog manifesta – naziva komunisti – te zapitao svoje partijske drugove: „Zar se plašite nazvati se komunistima?”

 

Nisu se plašili, i dosljedno i hrabro su istupili protiv imperijalističkog rata: na vlastitoj strani imali su milijunsku armiju vojnika koji su svi do jednog željeli prekid ratnog masakra i povratak kućama, radnike u gradovima, siromašne seljake te dobar dio marksističke inteligencije i omladine. Ipak, dok nisu dobili većinu u Sovjetu Petrograda, a predsjednik petrogradskog Sovjeta bio je Lav Trocki, revolucionarni ustanak nije otpočet. On je u Petrogradu započeo kanonadom s krstarice Aurora na palaču vlade, odnosno, na Zimski dvorac, koja nije dugo potrajala tako da gotovo i nije bilo žrtava. Zimski dvorac osvojen je jurišom baltičkih mornara gdje se, između ostalih, boljševicima predao i Ženski bataljon. U Moskvi je borba potrajala nekoliko dana i bilo je daleko više žrtava. Boljševička revolucija je pobijedila.

 

Događajima koji su „potresli svijet”, zavjesa lažne pristojnosti poretka koji je doveo do svjetskog imperijalističkog rata naglo je zderana, a imperijalistički rat pretvoren u građanski. Iako ga optužuju za potom nastalo krvoproliće, Lenjin nije želio rat, već mir i to smjesta. Otpor krupne buržoazije, carskih oficira i njima vjernog dijela vojske, te umjetno izazvana pobuna čeških zarobljenika na Sibirskoj željeznici i u Vladivostoku, kao i intervencija engleskih i japanskih trupa, učinili su građanski rat krvavijim, dužim i težim, no što bi to bio da je obračun prepušten isključivo lokalnom stanovništvu. Kako je to izgledalo u drugim gradovima, kao u Kijevu, opisao je majstor pera, Bulgakov, u čuvenoj i zamjeranoj mu knjizi „Bijela garda“.

 

Sva vlast sovjetima!

 

„Snage Sovjeta bile su u Petrogradu nadmoćne. Naoružane straže već su bile formirane i dobro međusobno povezane. Napad je otpočeo kao odgovor na provokaciju Kerenskog, koji je 23. oktobra naredio zatvaranje i zapečaćivanje redakcije i štamparije lista ‘Pravda’. Radnici i novinari ‘Pravde’ zatražili su od gradskog Sovjeta pomoć vojnih komiteta te razbili vladine pečate i nastavili s izlaženjem. Kerenski na to odgovara inkriminiranjem cijelog Vojno–revolucionarnog komiteta te pokušajem uhićenja Trockog i ostalih vođa i intenzivnim traganjem za Lenjinom (koji se nalazio u domu Alilujevih). Trocki je naredio krstarici Aurora, koja je bila usidrena na obalama Neve, da puca na Zimski dvorac gdje je bilo sjedište vlade. Parola, koja je digla ustanike na noge bila je: ‘Sovjet je u opasnosti…’

 

Noću, između 24. i 25. oktobra, regularni vojnici i crvena garda, sastavljena od petrogradskih radnika, munjevitom su brzinom u sjajnoj sinkronizaciji okupirali sve neuralgične točke grada: mostove na Nevi, telefonske centrale, električne centrale, nacionalnu banku, poštanske urede, željezničke stanice. Kanonada s Aurore počele je u 9 sati uvečer i trajala samo nekoliko sati.“

 

Za to vrijeme, na drugom kraju grada, ali još uvijek u centru, nitko nije imao pojma što se događa. John Reed piše kako su tramvaji još uvijek vozili, „izvoščici“ fijakera čekali mušterije na uobičajenim mjestima, kafane i restorani bili krcati i iz njih je treštala muzika, kazališta i zabavišta radila su punom parom. Osim naoružanih mornara na mostovima Neve, već od februara rezgnirani Petrograđani nisu ni opažali da se nešto iznimno veliko događalo te noći…

 

Osvajanje Zimskog dvorca bilo je povjereno dugokosom Antonov–Ovsjenku, jednom od vođa Vojno–revolucionarnog komiteta. Bombardiranje s Aurore potrajalo je samo koji sat: vlada se predala, a Kerenski je, u automobilu francuskog ambasadora, pobjegao iz glavnog grada.

 

Piše Natalija Sedova, žena Lava Trockog: „26. oktobra (8. novembra) došla sam u Smoljni. Vidjela sam samo lica izobličena od umora, neobrijana, duboke podočnjake ispod natečenih očiju. Lav Devidovič imao je nategnute crte lica, bio je umoran i blijed. Ali velika radost, stroga, ali snažna, nadjačavala je sve ostala osjećaje. Sati i dani prolazili su grozničavo…“

 

Lenjin će reći 26. oktobra (odnosno 8. novembra): „Drugovi! Radnička i seljačka revolucija, o čijoj su neophodnosti sve vrijeme govorili boljševici, izvršena je. Kakav značaj ima ta radnička i seljačka revolucija? Prije svega, značaj tog prevrata sastoji se u tome što ćemo imati sovjetsku vladu, naš vlastiti organ vlasti bez ikakvog učešća buržoazije. Ugnjetene mase same će stvoriti vlast. Potpuno će biti razbijen stari državni aparat i bit će stvoren novi aparat uprave u vidu sovjetskih organizacija.“

 

Ispred Smoljnog, crvena garda i crveni mornari s Baltika, omladina, radnici i vojnici spjevali su pjesmu koja je odzvanjala ulicama Petrograda, Moskve, kasnije cijele Rusije, a njeni odjeci čut će se u Njemačkoj, Mađarsko, pa čak i u udaljenoj Boki Kotorskoj, gdje je zbog revolucionarnog pokušaja streljano nekoliko mornara. A pjesma je glasila: „Mi izdali smo manifest, za glas Sovjeta / i život ćemo dati u borbi za naša prava ta!“

 

Umjesto zaključka

 

Ta je borba, usprkos svih prljavih insinuacija revizionističkih nadrihistoričara, nadriprofesora i nadripublicista, obasjala svjetlom slobode proteklo stoljeće. Istina je, na zastavu revolucije nije samo jedanput pljunuto i to od strane onih koji su je nosili, i nije samo jedanput ona završila u blatu i umjesto oslobođenja donosila narodima ono što su osjećali kao neslobodu, nametanje i porobljavanje. Marx je odavna napisao kako „…Shvaćanje prošlih generacija kao mora pritiska mozak živih.“

 

Imperijalističkih težnji nije se odricala, nažalost, ni zemlja u kojoj je revolucija rođena i pobijedila. No, bar dio krivice za njenu tragediju snose i razvijene zemlje – u kojima je ona pobačena. Odnosno, zemlje u kojima je danas socijaldemokracija toliko izvitoperena i iznakažena da se ne samo pretvorila u oruđe buržoazije, nego je, vjerojatno zauvijek, kompromitirala vlastiti naziv i vlastitu prošlost. Ona nije više postala samo patuljak na leđima diva – slavne prošlosti revolucionarnog radničkog pokreta – nego i opasan i podao neprijatelj. No, pod ovim ili onim nazivom, na svakom kontinentu, u svakoj zemlji i u svako vrijeme drugačije, borba koju je započeo boljševički Oktobar se nastavlja. Zato ga se ne smije zaboraviti i treba ga se sjetiti s dužnim poštovanjem.

 

Jasna Tkalec