POVODOM 75. GODIŠNJICE OSNIVANJA NATO SAVEZA – ZA HRVATSKU IZVAN NATO-a

Prije 75 godina, 10. 7. 1949. u Washingtonu, osnovana je međunarodna organizacija vojno-političke prirode potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora (Washingtonski ugovor) između dvanaest zemalja tadašnjega Zapadnog bloka kao Organizacija sjevernoatlantskog ugovora – naziva se još i Sjevernoatlantski savez, poznatiji po kratici NATO. Danas se NATO sastoji od 32 države članice.

NATO je nastao nakon sloma fašističkih Sila osovine kako bi uspostavio dominaciju imperijalističke hegemonije svijetom u novoj borbi protiv nastalih progresivnih i socijalističkih zemalja koje su vodili komunisti.

Svoju zlu narav i prave razloge postojanja započeo je odmah provoditi u djelo intervencijama u drugim zemljama, stvaranjem pučeva i golom agresijom, nametanjem „demokracije zapadnog tipa“, okupacijom zemalja bogatih prirodnim resursima i dr.

U proteklih 75 godina postojanja ovog saveza, nema kontinenta, države ili bilo kojeg dijela svijeta, a da nije zagazila NATO-va čizma, donoseći smrt, okupaciju, nasilje, razaranje.

Sve NATO-ove floskule o navodnoj odgovornosti za svjetski mir služe isključivo kako bi opravdali svoju ulogu samozvanog svjetskog policajca, a što je tipična NATO doktrina dominacije i hegemonije. Ta vojska nije vojska zapadnih naroda, kako se pretpostavlja. Nije čak ni vojska američkog naroda, jer je NATO toljaga krupnog kapitala, vojska bogate svjetske manjine uperena protiv svjetske siromašne većine i „neposlušnih“ zemalja s „nedemokratskim“ društvenim sistemima, a u svrhu očuvanju jednog nepravednog i neodrživog svjetskog poretka koji se održava samo grubom silom. Zato je NATO u osnovi ideološko-politički vojni savez od samog početka. On nije samo uperen protiv siromašnih, već stvara siromaštvo iz kojeg regrutira plaćenike za interese bogatih. Dakle, to nije vojska radnika, seljaka, ribara, umirovljenika, naroda.

Već je u svijetu poznata „mirotvorna“ prisutnost NATO snaga pred tuđim granicama i u tuđim dvorištima s preko 700 vojnih baza širom zemaljske kugle, što u praksi predstavlja golu demonstraciju sile i moći te dominaciju u geostrateškim prostorima, u kojima fabricira neuralgične točke kao izvorište budućih intervencija u krojenju političke karte svijeta prema imperijalističkim ciljevima.

Jeziva je i svima dobro poznata krvava statistika NATO-vih ratova uzduž svijeta u nastojanju očuvanja i daljnjeg širenja „demokracije zapadnog tipa“ silom – ako ne ide milom. Prvenstveno je to usmjereno na rušenje i blokadu progresivnih pokreta, prosocijalističkih vlada i zemalja, kao i dominaciju ili okupaciju zemalja s iznimnim prirodnim resursima.

Kriminalna suština NATO alijanse ne ogleda se samo u dugom popisu agresija na mnoge zemlje s milijunskim nevinim žrtvama, zločinačkim razaranjima milijuna domova, privrednih instalacija i cijelih država, a čiju glavninu sačinjavaju vojne snage SAD-a, već i u činjenici da su oni od svojih partnera tražili pristanak na „nekažnjavanje njihovih vojnika za ratne zločine“, kao i za tzv. seksualni imperijalizam – silovanja i neprimjereno nasilje vojnih osoba po cijelom svijetu, koja također ostaju nekažnjeni, sramota na koju je je vjerojatno i hrvatska vlast pristala, a koja nikada javno nije objavljena. Naime, poznato je da Amerikanci ne izručuju svoje vojnike Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu, a s većinom zemalja u kojima postoje njihove vojne baze potpisali su bilateralne sporazume. Zbog toga je broj američkih vojnika osuđenih za ratne zločine zanemariv u odnosu na bezbrojne zločine za koje su osumnjičeni u mnogim zemljama na raznim kontinentima.

Otpor svijeta takvoj politici simbolizira planetarno poznata krilatica „NATO go home“ kao i nastanak Pokreta nesvrstanih zemalja.

Nasuprot ovome stoji politika koje su se vlasti u Hrvatskoj neopravdano odrekle nakon kontrarevolucije, tzv. demokratskih promjena 90-ih, politika miroljubive koegzistencije i suživota naroda sa različitim društvenim uređenjima te nemiješanje u unutarnje poslove drugih, utjelovljena u Pokretu nesvrstanih zemalja s liderom Josipom Brozom Titom, a koja je našoj zemlji ostvarila veliki međunarodni utjecaj i poštovanje cijeloga svijeta.

Hrvatska je od samog „osamostaljenja“ napustila Nesvrstane i dva desetljeća koketirala s NATO savezom da bi mu pristupila 1. 4. 2009.

Geneza ove sramne i štetne odluke započinje 2000. kada Hrvatska postaje članicom tzv. „Partnerstva za mir“. Pozivnicu za punopravno članstvo prima 2008., a hrvatski Sabor 25. 3. 2009. donosi u ime Republike Hrvatske „Ispravu o pristupu Sjevernoatlantskom ugovoru“, koju je 1. 4. 2009. State Departmentu predala tadašnja hrvatska ambasadorica u SAD-u, Kolinda Grabar-Kitarović, čime je Hrvatska postala punopravna članica NATO-a.

Sabor, zbog straha od negativne reakcije građana, nije dopustio referendum po ovome značajnom pitanju, već je ovu odluku donio sam i gotovo jednoglasno. Jedini koji je glasao protiv je Dragutin Lesar iz tadašnjih Hrvatskih laburista. HDZ je bio za ulazak u NATO bez referenduma, tvrdeći da je “nepotreban jer Hrvatska ulaskom u NATO ne gubi dio svog suvereniteta”. Očito našu Vlast ne brine previše činjenica da je naše pristupanje tom savezu bilo nelegitimno, jer nije izraz volje naroda, već je izglasano odlukom Sabora RH, dakle odlukom nešto više od stotinjak saborskih zastupnika koji nisu dobili mandate za to, a nisu ni udovoljili izraženom zahtjevu velike većine naših građana da se o tom važnom pitanju odlučuje referendumom kao u mnogim drugim zemljama.

Tako su naši građani na prevaru uvučeni u jedan zločinački vojni savez, a vojska aktivno u svjetske intervencije daleko od svojih granica i interesa. Uvlačenje Hrvatske u ovaj savez, neodgovorno je svrstavanje uz grupaciju zemalja koje vojnim akcijama po svijetu ostvaruju globalno-strateške interese lidera saveza i krupnog multinacionalnog kapitala u dominaciji svijetom, što nanosi Hrvatskoj veliku moralnu, ali i materijalnu štetu, pa postavljamo pitanje: zašto biti dio toga gdje za tuđe interese služimo onima koji trampe smrt za dolare, crninu za naftu i sramotu za ništa?!

Ipak, mora se priznati da to jest bio logičan i stoga očekivan slijed događaja: financijska infrastruktura Hrvatske je predana u ruke korporativnih centara (pretvorba i privatizacija), legitimitet joj je osiguran putem ustavnih promjena i pristupanjem u EU (pravna stečevina) te je još preostalo priskrbiti vojnu zaštitu interesa elita koje su tim promjenama profitirale.

U protekla dva desetljeća „suradnje“, NATO je nastavio s provedbom niza kriminalnih agresija po svijetu bez odobrenja OUN-a, kršeći sve međunarodne ugovore i konvencije. Preduga je lista stradalih zemalja od krvavih NATO stopa. Golom agresijom rušio je sisteme, ubijao legitimno izabrane predsjednike, razarao cijele države, a za što nalogodavci i njihovi vojnici nisu odgovarali pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, kao ni za brojna silovanja i razaranja domova milijuna ljudi u svijetu. Na našu sramotu, NATO je zadovoljan „suradnjom“, jer nije bilo misije bez učešća Hrvatske kao efikasnog i lojalnog partnera.

Međutim, apsurdna je i činjenica da od Hrvatske, jedne od najsiromašnijih i ekonomski najslabijih zemalja prema podacima Eurostata, NATO uporno traži uplaćivanje 2% BDP-a u zajednički fond, da bi od 2016. god. kontinuirano povećala vojni budžet čime uplaćuje u fond više od niza daleko razvijenijih zemalja. Tako je Hrvatska nedavno s 1,71 % BDP-a sa 16. „skočila“ na 10. mjesto po izdvajanjima, ispred svih svojih susjeda, zatim Italije, Mađarske, Španjolske pa i Njemačke, čiji obrambeni budžet je tada iznosio 1,23 % BDP-a.

Socijalistička radnička partija Hrvatske programski nije bila za pristup NATO savezu pa je logično da je za izlazak Hrvatske iz ove vojne grupacije, kao i njeno gašenje u interesu čovječanstva.

Zadnjih godina i mjeseci svjedoci smo destruktivnog postupanja NATO saveza poticanjem rata umjesto mira u sukobu Ukrajine i Rusije, kao  i apsolutnoj pomoći Izraelskom agresoru koji već mjesecima provodi zločinački genocid nad palestinskim narodom u Gazi. NATO ne djeluje u funkciji smirivanja već u poticanju sukoba, a krvave žrtve rata pretvara u vlastiti profit.

Stoga izražavamo najoštrije neslaganje s takvom politikom, dijeleći veliku zabrinutost zajedno s većinom svijeta, ali i naših građana koji se ne slažu s postupcima hrvatskih vlasti, prije svega zbog bespogovornog uvlačenja naše zemlje u krvave geostrateške igre velikih, kao i u ulogu „svjetskog policajca“ za tuđe interese, a bez suglasnosti naroda kojeg se ništa ne pita, kojem ni referendum nije ponuđen i koji se u velikoj većini ne slaže s takvom politikom. Mnogim vojnim vježbama vlasti neodgovorno dopuštaju korištenje našeg teritorija za ratničke igre i militarizaciju zemlje, a što rezultira permanentnim rastom vojnog budžeta, troškovima za suvremenije naoružanje (avioni, vojna vozila i dr.) i vojnu opremu te uvođenje vojnog roka, uz sve brojniji angažman oružanih snaga na mnogim meridijanima svijeta, daleko od svog teritorija i stvarnog interesa. Smatramo da sve vojne vježbe, naoružanje, kao i tzv. misije nisu primarno u funkciji naše obrane i sigurnosti, već su  usmjerene na daljnju penetraciju vojne NATO dominacije u svijetu.

Socijalistička radnička partija Hrvatske