Prije dvadeset godina, 29. 6. 2004., u svom domu u Zagrebu iznenada je preminuo prof. dr. Stipe Šuvar, velikan jugoslavenske i hrvatske političke scene, komunist, sveučilišni profesor i priznati demograf, urednik lista za demokraciju i socijalnu pravdu „Hrvatska ljevica“ te prvi predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske.

Stipe Šuvar je u svojoj dugoj i uspješnoj političkoj karijeri bio jedan od istaknutih rukovodilaca Saveza komunista Jugoslavije te član Predsjedništva Jugoslavije u zadnjem sazivu. Umro je ostavši do kraja dosljedan borbi za samoupravni socijalizam i zajedništvo južnoslavenskih naroda. Bio je posljednji aktivni graditelj društva u kojem je većina ljudi živjela bolje i sretnije. S njim je otišla i jedna cijela epoha.

Da se podsjetimo: Stipe Šuvar rodio se 17. februara 1936. godine u malom mjestu Zagvozd kraj Imotskog. Osnovnu školu je završio u Zagvozdu kao najbolji učenik, a školovanje nastavio u imotskoj gimnaziji u kojoj se uključuje u komunističku omladinsku organizaciju, dok je u Komunističku partiju primljen uoči mature. Nakon gimnazije, upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu gdje je među deset najboljih studenata. Aktivan je i u Savezu studenata. Završava kao jedan od najmlađih doktora znanosti iz oblasti sociologije.

Svoje prve tekstove objavio je u Studentskom listu, kojem je od 1958. – 1960. bio i glavni urednik. Biran je za sveučilišnog asistenta 1960. godine. Ubrzo je prešao u novoosnovani Agrarni institut (kasnije preimenovan u Institut za društvena istraživanja) u Zagrebu, gdje je radio kao sociolog istraživač, rukovodilac Sociološkog odjela i direktor.

Od 1967. godine, docent je Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za izvanrednog profesora izabran je 1974. godine, a za redovitog 1982. Predavao je sociologiju jugoslavenskog društva (sve do 1990. godine kada je ukinut navedeni kolegij), sociologiju naselja i urbanu sociologiju, sociologiju obrazovanja, sociologiju prava i demografiju. Predavao je na poslijediplomskim studijima u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Rijeci, Novom Sadu i Titogradu (današnja Podgorica).

U periodu od 1963. – 1972. godine, urednik je časopisa „Naše teme“, gdje objavljuje marksističke rasprave. Također, uz tekstove u časopisima, tada objavljuje možda i svoja dva najbolja znanstvena rada – knjige „Sociološki presjek jugoslavenskog društva“ i „Između zaseoka i megapolisa“.

Pokretač je i prvi glavni i odgovorni urednik časopisa „Sociologija sela“ (1960. – 1965.). Jedan je od glavnih i odgovornih urednika časopisa „Marksističke sveske“ u Sarajevu (1970. – 1973.), glavni i odgovorni urednik časopisa „Socijalizam“ u Beogradu (1983. – 1987.) te pokretač i odgovorni urednik „Hrvatske ljevice“ (1994. – 2004.).

Objavio je 21 knjigu među kojima su „Sociološki presjek jugoslavenskog društva“, 1970.; „Nacije i međunacionalni odnosi“, 1970.; „Nacionalno pitanje u Sovjetskom Savezu“, 1971.; „Samoupravljanje i alternative“, pet izdanja; 1972. – 1982.; „Između zaseoka i megalopolisa“, 1973.; „Lijevo i desno ili desno i lijevo“, 1975.; „Škola i tvornica“, 1977.; „Politika i kultura“, 1980.; „Pitanje kontinuiteta“, 1985.; „Svi naši nacionalizmi“, (objavljeno na makedonskom i na albanskom jeziku), 1986.; „Svijet obmana, Sociološki eseji“, 1986.; „Socijalizam i nacija“, dva toma, 1986.; „Vrijeme iskušenja“ (jugoslavenski socijalizam između vizije i posrtanja), 1987.; „Sociologija sela“, dva toma, sveučilišni udžbenik, 1988.; „Hrvatski karusel“ (prilozi političkoj sociologiji hrvatskog društva), prvo izdanje 2003. i drugo (prošireno) 2004. godine.

2013. godine, njegova supruga Mira Šuvar uredila je knjigu o njemu pod naslovom „Historia tragicomica“, u kojoj se nalazi izbor njegovih intervjua iz razdoblja od 1999. do 2004. Pored toga, u knjigu je uvrstila i različite tekstove koje je Stipe ispisivao, a većinu njih je i objavljivao u tom vremenu.

Napisao je, samostalno ili u koautorstvu, a na osnovu empirijskih istraživanja, osamnaest studija iz urbane i ruralne sociologije i sociologije kulture. U domaćoj i stranoj periodici objavljene su mu brojne rasprave, članci i recenzije.

Godine 1974., Sabor Socijalističke Republike Hrvatske imenuje ga republičkim Sekretarom za prosvjetu i kulturu i fizičku kulturu, današnji rang ministra. Nakon Šuvarovog mandata ostali su kapitalni objekti hrvatske kulture: Muzej crkvene umjetnosti u Zadru, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara i Muzejski centar „Julije Klović“ u Zagrebu, početak gradnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, odnosno spomenika kulture u Dubrovniku, organizacija Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine, podizanje Sportskog-rekreacionog centra „Bjelasica“.

Zatim izlazi njegova „Bijela knjiga“ o antisocijalističkim i nacionalističkim pojavama u kulturi i književnosti; uvodi reformu školstva – poznatu „šuvaricu“, koja je težila dokidanju elitnih slojeva u socijalističkom društvu i afirmaciji proizvodno-uslužnih zanimanja za tadašnji udruženi rad, a na neke kritike, Šuvar je odgovarao: “To što se meni spočitava kao tobožnjem jedinom krivcu za ono što se u obrazovanju mijenjalo od 1974. do 1982. sačinjeno je od pukih laži i konstrukcija“ pa se slobodno može reći da, uz sve kritike koje je trpio, nije bilo ministra u Hrvatskoj koji je toliko investirao u kulturu.

Kao „zahvalu“ za sve učinjeno, sredinom 90-ih nije bio pozvan prigodom svečanog otvaranja nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kao centralne ustanove hrvatske kulture, znanosti i obrazovanja, a na sramotu „demokratske“ vlasti.

Godine 1984. odlazi u Beograd u Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, a 1989. godine postaje i predsjednik CK SKJ. Godine 1990. godine dolazi na svoju posljednju dužnost u Jugoslaviji – postaje član Predsjedništva SFRJ.

Nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj u Saboru je, na zahtjev Franje Tuđmana 1990. godine, smijenjen s mjesta hrvatskog člana predsjedništva SFRJ, gdje ga zamjenjuje Stjepan Mesić. Vraća se na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje kao profesor sociologije u anonimnosti dočekuje ratne događaje, a politički odlazi u opoziciju.

Godine 1994. pokrenuo je „Hrvatsku ljevicu“ (list za demokraciju i socijalnu pravdu), koju je izdavao i uređivao deset godina.

Dana 25. 10. 1997. godine u Zagrebu, usprkos tadašnjoj „olovnoj“ političkoj klimi za sve lijevo u Hrvatskoj, uz zvuke himne i Internacionale, hrabro, s grupom komunista i antifašista, osniva Socijalističku radničku partiju Hrvatske (SRP), koja ga bira za svog prvog predsjednika, partija za koju je rekao „da će joj biti gromobran“, svjestan svih opasnosti i animoziteta stvaranog od politike, medija pa sve do ulice, prema svemu što je disalo progresivno, komunistički, socijalistički, antifašistički. Kao takav je i doživio mnoge verbalne prijetnje i fizičke napade, a zbog nekih je i hospitaliziran. U ožujku 1991. u Zagrebu je kao pješak doživio tešku prometnu nesreću i sedam mjeseci proveo u gipsu. U narednim je godinama pretrpio više fizičkih napada (s ozljedama) na javnim mjestima.

Za svoju programski suvremeno osmišljenu socijalističku partiju – SRP, koja ipak ne postiže željene rezultate na izborima, svjestan neravnopravne utakmice, Stipe Šuvar u brojnim tekstovima i razgovorima za medije je tvrdio da će njeno vrijeme tek doći kada se „izživi nacionalizam i na dnevni red dođu razvojna i socijalna pitanja“.

Tokom svog političkog djelovanja, Stipe Šuvar imao je brojne pristaše, ali i kritičare i protivnike. Preferirao je borbu argumentima. Zastupao je tezu „knjigom na knjigu“, što su mu priznavali i najžešći oponenti i kritičari koji se nikada nisu slagali s njegovim socijalističkim idejama. No, Stipin revolucionarni duh do posljednjeg trena ostao je vjeran svojim mladenačkim idealima, komunističkoj ideji i samoupravnom socijalizmu koji je u praksi pokazao da ovaj svijet može biti sasvim ugodno mjesto za dostojanstveni život čovjeka.

O svojim suvremenicima Šuvar je imao realne stavove.

O Titu je rekao: “Tito je bio jedini Hrvat, južni Slaven, koji je ušao u svjetsku povijest i u njoj ostao. Bio je najslavniji vođa antifašističkog ustanka u samome srcu Europe. Titovi partizani bili su pravi anđeli prema onome što su u Drugome svjetskome ratu činili ustaše, četnici i bjelogardijci koji danas partizane optužuju za zločine. Titovo ime i djelo najviše dovode u pitanje njegovi narodi – Hrvati i Srbi, dok je njegovo ime u svjetskoj povijesti zauvijek upisano zlatnim slovima. Zanimljivo je da se nekih navodnih velikana, a koji su umrli prije godinu-dvije, nitko više ni ne sjeća. Mislim da to dovoljno govori o Titovoj veličini“.

O raspadu Jugoslavije kaže: „Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama (…) Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto“.

Zanimljiv je Stipin prilog apsolutne prednosti socijalizma pred svim “varijantama” kapitalizma. 1994. godine dao je neke usporedbe u brojkama: „Od 1948. do 1991., broj stanovnika Hrvatske povećao se s 3.779.558 na 4.760.344, dakle za gotovo jedan milijun… U tom ‘mračnom vremenu’, Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477.000 zaposlenih, a 1988. milijun i 624.000, da bi ih danas bilo samo milijun. 1952. suvremenih je putova bilo 965 km, a 1988. 23.080 km. 1952. bilo je 2.010 liječnika, a 19,3 tisuće bolničkih kreveta 1988. bilo je 9.955 liječnika i 35,4 tisuće bolničkih kreveta. 1952/53. bilo je 13.000 studenata, a 1988/89. više od 65.000. 1953. višu i visoku školu imalo je 0,7 % stanovnika, a 1981. 6,4% 1957. bilo je 211 dječjih vrtića i jaslica s 13.600 djece. 1988. bilo je 1.066 vrtića i jaslica u koje je dolazilo 86.400 djece. U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova u koje se uselilo oko milijun i pol ljudi, trećina stanovništva.“

Odlaskom Stipe Šuvara otišao je jedan dosljedan čovjek i političar dok je lijeva misao u Hrvatskoj pretrpjela veliki gubitak. Njegova briga za radnika i pravedne odnose u društvu bila je i ostaje doprinos borbi njegovih istomišljenika u sadašnjosti i budućnosti. I zato nastavimo borbu koju je Stipe vodio, borbu za pravednije društvo!

Zato za našega Stipu vrijedi ona stara izreka da nitko nije umro kad je umro, nego kad ga svi zaborave, jer će ga njegovi partijski drugovi, prijatelji i mnogi građani, pa i oni koji ga nisu voljeli, pamtiti kao čovjeka koji se borio za čovjeka i nikada ga neće zaboraviti.

Vječna slava i hvala drugu Stipi Šuvaru!

29. 6. 2024.

SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE