Bilo je hrabro osnovati klasno profiliranu stranku u uvjetima iskonstruirane lažne stvarnosti nacionalnog zajedništva i jedinstva, bez klasa i njihovih oprečnih interesa. Socijaldemokracija se odrekla i radništva i klasne borbe, ali se SRP s time nikada nije i nikada neće pomiriti.

I danas smo duboko uvjereni u socijalističku perspektivu čovječanstva.

U kojim povijesnim okolnostima i zašto je SRP nastao

U takozvanoj tranziciji u Hrvatskoj, kao procesu izlaženja iz socijalizma, koji je u četiri i pol desetljeća ostvario velike rezultate u razvitku proizvodnih snaga i u materijalnom i u duhovnom napretku društva, pod geslom privatizacije, a tobože radi razvitka slobodnoga poduzetništva na slobodnom tržištu, tzv. tranzicijska politika, eksproprirao, a društveno vlasništvo (zajedničko i osobno vlasništvo svih radnika) koga su u socijalističkom periodu stvarali i njime upravljali, ukida radničko samoupravljanje poduzećima, nemilosrdno rasparčava, pa i uništava, zatečene privredne kapacitete, velike privredne sisteme, (OUR-i, SOUR-i i RO-i), obezvređuje rad i veliki broj radnika baca na ulicu ili u mizerne mirovine.

Podržavljenjem društvenog vlasništva i ukidanjem samoupravljanja radnika, koji ne samo da su upravljali poduzećima i društvenim djelatnostima, nego su i sve više ovladavali cjelokupnim procesom društvene reprodukcije i postajali vodeća snaga društva, eksproprirani su, opljačkani i svedeni na gole prodavače svoje radne snage, prepušteni milosti svojih novih gospodara i tako i socijalno i politički vraćeni u prezrenu radničku klasu 18. i 19. stoljeća.

Privatizacijom podržavljenog društvenog vlasništva od strane nove HDZ-ovske, tobože, hrvatske države, uglavnom prema novoj ideološkoj pravovjernosti, patetičnom domoljublju, podaničkom mentalitetu, prevratničkim i ratničkim zaslugama, nastaje nova klasa vlasnika etatističko tajkunskog karaktera – parazitska i lopovska po svojoj prirodi, nesposobna da organizira proizvodnju, izradi strategiju razvitka i upravljanja poslovima (premda je u svoju službu stavila gomilu menadžera prebjega, regrutiranih iz bivšeg socijalističkog poslovodnog sloja te iz redova običnih i nadobudnih špekulanata s ulice). Ta nova klasa, umjesto slobodnih proizvođača (radnika), preuzima vodeću ulogu u društvu i uspostavlja svoju tobože demokratsku vlast. Već i prosječno obrazovanom čovjeku moglo bi biti jasno da ovdje nije semantički ni sadržajno riječ o tranziciji, već o restauraciji, dakle, o kontrarevoluciji. Semantički pojam “tranzicija” označava prijelaz iz nižeg oblika ili stanja u viši, dakle korak naprijed, a ovdje je riječ o koraku natrag – iz višeg, samoupravnog proizvodnog i društvenog odnosa, natrag u najamni odnos; iz pune neposredne demokracije u krnju predstavničku demokraciju.

Osim što je u potpunosti promijenjena socijalno politička stratifikacija društva, krahirala je i privreda. Ciljanom nastajanju i jačanju nove etatističke tajkunske klase prilagođena je i cjelokupna ekonomska politika, a razvojne nije ni bilo. Uvodi se monetarizam, čiji je glavni cilj stabilnost cijena i kurs domaće valute (nerealna) radi očuvanja vrijednosti zgrnutog tajkunskoga kapitala, a na štetu razvitka i novoga zapošljavanja, jer monetarizam ne osigurava dostatnu akumulaciju za nove investicije, već jedva za parazitsku potrošnju i preskupu državu kao isključivog instrumenta vlasti novonastajuće tajkunske klase.

Osnivanje SRP-a njegovo nastojanje i dometi

Osnivanje SRP-a je neka vrsta sublimacije saznanja o potrebi očuvanja dostojanstva tekovina socijalističke izgradnje uz otklon onoga što je povijesno prevladano i potrebi njihovog daljnjeg razvijanja, saniranja posljedica razornog učinka restauracije od 90-ih, raspada stare ljevice i regrutiranja političkih snaga koje će to artikulirati. Istina, nitko od ljudi koji su to inicirali nije očekivao da će se uskoro naći na pijedestalu vlasti, ali su smatrali da to naprosto treba inicirati, kako zbog njihove životne dosljednosti tako i sadašnjosti i budućnosti, osobito novog potomstva, ne samo našeg, nego i cijelog svijeta. Samo su naivni mogli vjerovati da, nakon poraza 90-ih i brutalnog nastupa kontrarevolucije koja je još u punom zamahu, istinska ljevica može uspješno voditi ravnopravnu borbu za vlast, jer je, tobože, na djelu “demokracija”. Ne, na djelu je kontrarevolucija koja ulaže i posljednji atom snage da ograniči istinsku demokraciju, tolerirajući čak i profašističke i klerikalne elemente u borbi protiv stasanja ljevice. To se u daljnjem razvoju toka stvari i potvrdilo. Okolnosti u kojima smo se našli bile su za nas veoma ograničavajuće.

Ljudi koji su se oko ideje osnivanja SRP-a okupljali bili su uglavnom kadrovi stare ljevice koji su prepoznali Račanov renegatski kurs i koji su već participirali u pokušajima nastajanja naprijed opisanih lijevih grupacija i stranaka kao kritika toga kursa, ali su u ideji osnivanja SRP-a vidjeli veću garanciju uspjeha. No, bilo je i onih koji prije nisu participirali u politici, što je bilo ohrabrujuće.

Osim pojedinačnih privatnih kontakata, koji su otpočeli već od 1993. godine, zvaničan početak osnivanja SRP-a možemo smatrati sastanak grupe 14 drugova u kući našeg poznatog sindikaliste Vlade Mihaljevića maja 1996. godine u Fužinama. U grupi je bio i dr. Stipe Šuvar, koga smo zbog njegove karizme svi u mislima nominirali za vođu buduće partije.

Na sastanku grupe na široko se razgovaralo, ali zaključak je bio samo jedan; da se formira zvanični inicijativni odbor za pripremu osnivanja nove partije.

Pripreme za Osnivačku skupštinu trajale su gotovo godinu dana. Osnivačka skupština održana je 25. 10. 1997. godine pred punom dvoranom delegata i uzvanika, kazališta „Vidra“ u Zagrebu.

Za prvog predsjednika partije izabran je Stipe Šuvar, a za prvog potpredsjednika Ivan Plješa, te sva tijela stranke: Glavni odbor, Predsjedništvo, Statutarna i Nadzorna komisija. Iako političke okolnosti za nas tada nisu bile dobre, atmosfera je bila veoma optimistična, čak i razdragana.

U samoj izgradnji i jačanju partije u svih ovih 20 godina, pred očima smo imali tri trajne

intencije:

Prvo, da širimo članstvo organizacije na terenu, afirmiramo rad centralnih organa, uspostavimo živu komunikaciju predsjedništva s terenom i osiguramo materijalna sredstva za izgradnju partijske infrastrukture i uspješan rad partije.

Drugo, da kritičkom analizom stanja u društvu osvješćujemo javnost, ali i da ne ostajemo samo na kritici već da istovremeno nudimo i svoja rješenja.

Treće, da se izgrađujemo kao partija istinske ljevice i da postanemo središnja stranka okupljanja tih snaga u Hrvatskoj.

Evo i nekih ostvarenih dometa. Najveći broj članstva bio je cca 2000 članova. Osnovano je 68 gradskih organizacija i 6 regionalnih od ukupno 9 po statutu.

Kojim putem treba da nastavi SRP

Svoju objektivnu snagu ne trebamo procjenjivati iz sjene dosadašnjih rezultata, već iz logike povijesnih kretanja i perspektive koje socijalističkim snagama nužno otvara sadašnja teška društvena kriza, ali i sve buduće još teže krize koje će doći. Zato se borba mora nastaviti. Moramo produbljivati svijest i saznanja o svojoj povijesnoj misiji, pokazati javnosti da znamo koja su optimalna rješenja za održiv razvoj i humaniji život ljudi i nastaviti senzibilizirati javnost, a napose svijet rada i mlade, o potrebi njihovog neposrednog učešća. Hrvatska je danas prožeta rigidnim kapitalizmom periferije i usisana u svjetski poredak kapitalističke vladavine polukolonijalnim položajem. Zahvaljujući tome. ona je iz stanja srednje razvijene autonomne privredne strukture i permanentnog ubrzanog razvoja, iz perioda socijalizma, sve više poprimila obilježja zemlje trećega svijeta, razorene privredne i socijalne strukture, s većim zaostajanjem iza razvijenog kapitalističkog centra.

Razlog očigledne destrukcije objašnjava prosta činjenica da promjene 90-ih nisu bile u korespondenciji s potrebama i razinom razvijenosti proizvodnih snaga društva i duhovnog ozračja 21. stoljeća, već korak natrag u povijesno prevladani proizvodni i društveni odnos i njemu odgovarajuće konzervativne društvene svijesti.

Unatoč tome, novi poredak u Hrvatskoj ustrajava u gotovo posvemašnom diskontinuitetu s dostignućima bivšeg socijalističkog sustava i sve što se u tom društvu htjelo i činilo u 45 godina, od 1945. – 1990. godine, smatra se promašajem, zabludom pa čak i nasiljem nad hrvatskim narodom. Radi se o konstelacijama svijesti koja se producira i nameće da bi se prikrio antiradnički i antinarodni karakter tih promjena, a razlozi za neispunjena obećanja i izjalovljene nade restauriranoga kapitalizma u cijelosti se traži i nalazi u tobože negativnom nasljeđu socijalističkog perioda.

No SRP, razumije se, ne prihvaća tu kritiku tekovina socijalizma u Hrvatskoj i Jugoslavije s tih kontrarevolucionarnih građanskih pozicija i pozicija poraženih snaga u 2. svjetskom ratu, od kojeg polazi novo uspostavljena hegemonističko-tajkunska klasa i njene tehno-birokratske prišipetlje i malograđanski oportunizam, već tu kritiku prijeđenoga puta daje sa stajališta „revolucije“, odnosno ciljeva koje pred nas postavlja budućnost na liniji prijelaza iz klasno antagonizirane civilizacije i svekolike ljudske otuđenosti, povratku ljudskoj zajednici oslobođenoga rada i stvaralaštva i svestranoga razvoja ljudske ličnosti, dakle – znanstveno.

Neosporna je činjenica da sva proturječja i patnje čovjeka suvremene kapitalističke civilizacije, kao što su nepodnošljiva nejednakost, siromaštvo, kriminal, ekonomske krize, klasno i ideološko sukobljavanje, terorizam, ratovi, divljačka hegemonija manjine koja je u svoje ruke koncentrirala ogromnu ekonomsku, političku i vojnu moć, svekoliku ljudsku otuđenost, a sada i opća ekološka ugroženost, zbog neograničene proizvodnje radi profita u ograničenoj prirodi, kao i mnoge druge nesreće svijeta u kojem živimo, proizlaze i metaboličke strukture kapitalizma kao načina proizvodnje i društvenog saobraćanja među ljudima, narodima i državama, ma koliko suvremena kleptokracija licemjerno propagirala politički pluralizam i parlamentarizam kao dovršenu demokraciju, ali držeći, naravno, čvrsto u svojim rukama ekonomsku sferu i uvjete ljudskih života, nakon čega su političke slobode čista iluzija za ogromnu većinu ljudi.

Svjetski kapitalistički poredak sve manje može davati odgovore na suvremene zahtjeve pa, u kapitalističkom načinu proizvodnje, rješenje za svoj razvoj osobito ne trebaju tražiti nerazvijene zemlje trećega svijeta, među koje je sada svrstana i Hrvatska, a ona je krenula upravo tim putem – čemu i treba tražiti razloge svojih neispunjenih nadanja, a ne u tobožnjem socijalističkom nasljeđu.

Civilizacija je došla na razinu kada se radni čovjek mora othrvati od porobljivača rada i života, koji su mu kroz povijest stalno nametali i nameću što je u njegovom interesu i za njegovo dobro, a historijsko odijelo krojili po svojoj mjeri. Radni čovjek mora uvjete svoga života, a to znači uvjete i rezultate svoga rada, preuzeti neposredno u svoje ruke.

Iz tih razloga, nakon neuspjelih doktrinarnih eksperimentiranja na ljevici, istinska ljevica mora se vratiti pogledima znanstvenoga socijalizma.

U toj transformaciji odvija se grandiozni povijesni proces čovjekova razotuđenja dvojakim putem: oslobođenjem radničke klase i oslobođenjem rada. Prvim se oslobođenjem proizvođači oslobađaju prisile drugih ljudi, industrijalaca, zemljoposjednika, menadžera, političara i birokrata – te tako stižu do odnosa zajedničkog posjedovanja (društvenoga, udruživanja rada, samoupravljanja i prisvajanja proizvoda rada).

Drugom se revolucionarnom akcijom proizvođač oslobađa od prisile fizičkih potreba na temelju novih visokorazvijenih proizvodnih snaga – što mu omogućuje da djeluje univerzalno, prema svojih zajedničkim potrebama.

No mi znamo i to da se taj veliki historijski prevrat ne ostvaruje samo subjektivnom voljom, već za to moraju postojati materijalni životni uvjeti. Zato u svom praktičnom djelovanju socijalistički pokret postavlja pred sebe najmanje tri zadatka; prvo, da izgradi i razvije materijalnu osnovu socijalističkoga društva do onog stupnja na kojemu se više ne mogu održavati i razvijati u zastarjelim odnosima proizvodnje (kapitalističkim): drugo, da se iz temelja izmjeni način ljudske djelatnosti takvom promjenom čovjekovoga položaja koja ga lišava svake otuđenosti; treće, da sve to postiže temeljnim i masovnim mijenjanjem ljudi koji ih osposobljava za osnivanje i unapređenje novog društva (socijalističkog).

Mi smatramo da su u bivšem socijalističkom sustavu ostvarena značajna dostignuća na sva tri navedena zadatka koja se ne mogu ni poricati ni odbaciti, već ih treba preuzimati, odnosno, restaurirati u sadašnjosti i sutrašnjici.

Stoga SRP baštini sve pozitivne tekovine socijalističke izgradnje, napose ideju i praksu radničkog i društvenog samoupravljanja i danas se pojavljuje kao partija kontinuiteta. Uostalom, ako smo 1990. godine. na višestranačkim izborima izgubili, što označavamo kao poraz revolucije, ne preostaje nam drugo nego krenuti iz početka – naravno, u posve novim uvjetima, što će zahtijevati izmjene i u strategiji, taktici i organizaciji, a u međuvremenu analizirati razloge ne samo poraza nego i razloga prethodne pobjede, jer poraz nije i propast revolucije.

SRP se, dakle, deklarira kao revolucionarna partija rada koja sublimira sve pozitivne tekovine socijalističke izgradnje do sada, obavlja otklon od dijela taktike i strategije koje su povijesno prevladane i daje nove suvremene projekte za budućnost. Okuplja postojane, naslijeđene snage koje nisu bacile koplja u trnje, ali još više sve one nove koji svoje interese vide baš u toj borbi.

Kao partija promjena, SRP mora biti jasan u isticanju svojih ciljeva, eksplicitna u svom izrazu i jasno davati do znanja da se borimo za socijalizam. Ne smije ostati samo na kritici postojećeg stanja, nego mora imati svoja rješenja u svim oblastima društveno ekonomskog i političkog života.

Jednako tako ne smije ostati samo na terenu političke borbe nego mora prijeći na teren konkretnih socijalnih akcija. Mora djelovati razgranato, a ne centralizirano. Tu se otvara prostor za njegove općinske, gradske i regionalne organizacije koje su do sada bile anemične. I, što je presudno, mora obrazovati i pomlađivati svoje članstvo. Gotovo bi se moglo reći da je riječ o jednom posve novom SRP-u.

To je put kojim treba da nastavi SRP.