Prenosimo članak Tibora Zenkera, predsjednika Partije rada Austrije (PdA), naše sestrinske partije s kojom surađujemo regionalno i u sklopu Solidneta. Članak je izvorno objavljen na stranici „Zeitung der Arbeit“ (Radničke novine) koja je ujedno i glasilo Partije rada Austrije.
Nije prošlo mnogo vremena pa su antikomunisti iz svih dijelova svijeta, posebno oni iz “lijevo-liberalnog” i socijaldemokratskog sektora, prebrodili trenutak šoka kada je KPÖ Graz pobijedio na izborima: prvo su se međusobno uvjeravali (i KPÖ Graz) da Elke Kahr ionako nema nikakve veze s revolucijom i socijalizmom – što je vjerojatno istina – ali onda su uslijedili udari klevetama i iznošenje neistina.
Bivši ljevičari, koji se danas smatraju kritičkim novinarima, tumače da je jedan dio članova KPÖ-a Štajerske ustvari “staljinistički” orijentirano, “Falter” (austrijski online portal) otkriva da je zastupnik KPÖ -a u regionalnom parlamentu viđen na bjeloruskoj televiziji, a “Der Standard” objavljuje posebno nevjerojatne horor priče, oprobanim i starim širenjem dezinformacija bez poznavanja materije, iznimno revnosnih “stručnjaka” čiji se “argumenti” ne mogu nazvati drugačije nego izuzetno glupima. A to što je svaka kritika EU automatski i “antieuropska” ionako nije ništa novo. Cilj medija je jasan: KPÖ Graz mora se maksimalno demonizirati kako bi se njihov proboj mogao prikazati kao nesporazum ili čak prijevara birača.
Vjerojatno nije važno priprema li Elke Kahr potajno diktaturu proletarijata ili će svjetska socijalistička revolucija započeti baš u Štajerskoj provinciji, već samo o suptilnom protumodelu vladajućoj politici: očigledno je dovoljno loše i alarmantno ako jedna stranka dokaže da se može bez astronomski visokih plaća, privilegija političara, rasipanja novca poreznih obveznika, korporativnih donacija i bahate politike suprotne interesima stanovništva; dokaže li se da se ne mora uvijek dati prednost kapitalističkom stvaranju profita, već da se može voditi i prava socijalna politika u korist većine; ako se neizravno dokaže da nešto nije u redu s postojećim sustavom – a to ne može i ne smije biti, onda se političke, ekonomske i medijske “elite” ubrzo slože. Bez obzira koliko su KPÖ Graz ustvari bezopasni – moraju se demonizirati što je više moguće.
I, naravno, ništa nije previše glupo: Staljin i Sjeverna Koreja, Gulag i Praško proljeće (ili bolje rečeno kraj Praškog proljeća). Svatko tko zna ponešto o današnjem KPÖ-u trebao bi znati i to da danas ta stranka nema apsolutno nikakve veze s prije navedenim, kako u Grazu, tako ni u Beču, kao i da su se stotinu puta distancirali od tog „imidža“. Tada pišu: “Ali zadržali ste ime!”. Kao da naziv stranke nešto govori ili nužno mijenja. Kad je 1945. u Austriji ponovno konstituirana kršćansko-socijalna opcija, bivši austrofašisti preimenovali su se iz predostrožnosti u “Narodnu stranku”, ali je portret fašističkog ubojice i diktatora Dollfussa ostao visjeti na zidu. Kojoj ideološkoj jezgri pripada „treći tabor“, prvo VdU, a zatim FPÖ (Slobodarska stranka Austrije), dobro je poznato bez obzira na naziv. Slovo “K” u kratici KPÖ znači komunistička, s ciljem izgradnje besklasnog društva koje nikada prije nije postojalo na našoj planeti. Kad bi KPÖ (Graz) doista težio ovome cilju, što možemo ustvari isključiti, ništa im ne bi zamjerili: komunizam znači zajedničko vlasništvo umjesto kapitalističkog privatnog vlasništva, potpuna demokracija umjesto prikrivene diktature kapitala – samo kapitalisti ne bi imali koristi od toga, jer bi s eksploatacijom i ugnjetavanjem većine bilo gotovo. Doista: okrutna tiranija.
A radi se o staroj igri: preteča stranke ÖVP (Austrijska narodna stranka), CSP, upozoravala je i huškala od 1920. do 1933. na “boljševičke” socijaldemokrate – da bi onda 1933. ukinuli parlament i, nakon vojnog udara 1934., uspostavili fašističku diktaturu. Ljevičarska vlada Narodne fronte, demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea u Čileu, morala je 1970. potpisati deklaraciju da će poštivati ustav Čilea. Krvavo su srušeni 1973. pučem buržoaskih snaga i uspostavljena je fašistička diktatura . Od 1990., njemačka se stranka “Die Linke” (ili prije PDS) morala redovito distancirati od DDR -a, a nedavno čak i priznati NATO i nije postigla ništa u državi u kojoj je KPD (Komunistička partija Njemačke) zabranjena od 1956., a koji su se od 1933. do 1945. borili protiv nacifašizma i pritom platili visoku i krvavu cijenu.
No, KPÖ u Grazu i Štajerskoj također pokazuju da su voljni sudjelovati u igri: nevjerojatno brzo se moglo vidjeti kako su se maratonskom brzinom distancirali čak i od Kube i to kada čak i pristojni socijaldemokrati znaju koja je prava strana. Kad je krenulo, odjednom je sve jako daleko: distancirali su se od Murgga i Minska, od cijele istočne Europe, gotovo od čitavog 20. stoljeća i zapravo od svega što se nalazi izvan granica grada Graza i lokalnih političkih nadležnosti. Naravno, o Staljinu se “nikada nije ništa dobro mislilo”, ali moglo bi se dodati: milijuni sovjetskih vojnika Crvene armije poginuli su na ratištima tijekom Drugoga svjetskog rata kako bi oslobodili Europu, a time i Austriju, od fašizma i omogućili demokratsku Drugu republiku – i to po zapovijedi i pod vodstvom „zločinačkog“ Staljina. Tisuće austrijskih komunista izgubilo je živote u antifašističkoj borbi za ponovno uspostavljanje suverene i demokratske Austrije, dok su socijaldemokrati i dalje poricali postojanje austrijske nacije i smatrali se Nijemcima.
Deklaracija neovisnosti iz travnja 1945. nosi potpis predsjednika KPÖ-a, Johanna Kopleniga, a austrijska neutralnost bila je predložena od strane KPÖ-a i oba prijedloga podržali su SSSR, Komunistička partija Sovjetskog Saveza i njihov generalni sekretar, J.V. Staljin, i to u vrijeme kada su ÖVP i SPÖ i dalje smatrali neutralnost “veleizdajom”.
Ovo su stvari koje svakako možemo slučajno spomenuti ako je došlo do toga da se moramo distancirati.
Oni koji su malo hrabriji mogli bi se još više suprotstaviti drskim i licemjernim naredbama antikomunista koji traže distanciranje od revolucionarnosti. Lijeve partije, bile one doista revolucionarne ili ne, bi se po njima uvijek trebale odreći svakog socijalizma, bilo realnog, znanstvenog ili utopijskog. No, traži li itko od buržoaskih stranaka da se konačno distanciraju od zločina kapitalizma?
Popis je dugačak: kolonijalizam, dva svjetska rata, fašističke diktature, imperijalističke agresije, kemijsko oružje, koncentracijski logori, genocidi, holokaust i upotreba atomskih bombi; današnji kapitalizam proizvodi ubojiti granični režim EU-a, NATO ratove i ratno huškanje, tisuće izgladnjele djece svaki dan kao uništavanje planeta iz pohlepe za profitom – za sve to su odgovorne kapitalističke države i stranke. I sada kapitalističke stranke zahtijevaju da se pošto-poto kapitalizam mora prihvatiti? Ne. Postoji samo jedno ispravno stajalište: krivac se zove kapitalizam, koji više nema nikakvo moralno opravdanje. Postoji samo jedan odgovor i to je dosljedan antikapitalizam – socijalizam!
Ne smiju se ponavljati greške iz prošlosti ili zanemariti osnovne ljudske principe, ali i ne mora se stalno naglašavati i podsjećati na njih. Nitko se ne mora distancirati od opravdane i pravedne borbe protiv kapitalizma i imperijalizma – osim ako zaista nema veze s tim.
