Kako licemjerno i neiskreno zvuči ovih mjeseci premijer i njegova Vlada govoreći „o očuvanju svakog radnog mjesta u RH“ zbog negativnih posljedica zdravstvene krize, ista ona politika koja je vinovnik najgoreg pogroma naše privrede, njenih kapitalnih resursa i golemog fonda prateće industrije koja je proizvodila praktički sve, od „igle do lokomotive“- kao svojevrsni oblik samostalnosti i stvarne neovisnosti, dakle uništavana sistemski, planirano i trajno, pljačkaškom pretvorbom i privatizacijom, bagatelnom rasprodajom strancima i podobnima i na dr. načine, dovodeći do još u svijetu neviđenog privredocida – poništavanja rezultata rada milijuna radnika kroz gotovo pola stoljeća stvaranja.
Što bi sada dao premijer da ima ove tvornice u privrednom fondu?
Podsjećam mnoge radnike dalmatinskih tvornica, svih onih koje su u socijalizamu izgradili, uložili golemi rad i odricali se viška dohotka kojeg su nesebično ugradili u izgradnju novih ili proširenje starih kapaciteta, a koji su “dolaskom demokracije” opljačkani, rasprodani, izbrisani sa lica zemlje, s uništenih preko 70.000 njihovih radnih mjesta u Dalmaciji. Toj istoj političkoj mantri do nedavno su aplaudirali, pjevali im pjesme s balkona, proglašavali ih herojima, rastao im je politički rejting i utjecaj u prevarenom društvu… Podsjetit ću radnike na njihova uništena radna mjesta i tvornice, ugroženu sigurnost obitelji, perspektivu, budućnost, a koju su im oduzeli „heroji“, i to onih firmi kojih se prisjetim. Dakle, u Splitu i Dalmaciji nema više nekadašnje Dalme, Mesoprometa, Ribnjaka na Pantani,Montera, Dalmacijabilja, Kaštelanske rivijere, Brodospas-rezalište, Termofriza, Elektrona, Dalmastroja, Jugovinila, Jugoplastike, Koteksa, Jadrantekstila, Jadrantransa, Jadroribilov, pa Salona coopa, Salonit Vranjic, Tehnogradnje, Melioracije, Ilova, GP Rad, viške tvornice Neptun i tvornice ferolegura Dalmacija Dugi Rat, sinjske Dalmatinke i Cetinjke Trilj i mnogo drugih, zatim stečajne i privatizacijske tragedije Dalmacijavina, Brodosplita, Željezare Split,Uzora, Imote, Pomgrada, Konstruktora, Montera, gotovo sva radnička odmarališta tvornica i ustanova iz cijele Jugoslavije, od njih 680 s 80.000 ležaja danas nema ni jednog…
Ili neke od 50-ak uništenih tvrtki u Zadru poput Vlado Bagat, Vinil-plastika, Boris Kidrić, Tvornica duhana, Poljoprivredno dobro Bokanjac, Autotransport Zadar, Elektronika, GP Zadar, GP Jadran, Trio Obrovac, Otočanka i dr., a u Riječkom području uništeno oko 30.000 radnih mjesta poput Jadrolinije, Rikard Benčić, Vulkan, Torpedo, Tvornica konopa, Brodomaterijal, GP Primorje (s 9.000 zaposlenih), a šibenskoj okolici nestali TLM, TVIK, TEF… nestao je u Metkoviću trgovački div Razvitak,Naronaplast, Metkovka, Mehanika, pa PIK Neretva iz Opuzena, na otoku Korčuli brodogradilište Inkobrod i Tvornica ribljih konzervi Jadranka iz Vele Luke i tako redom širom Dalmacije i cijele Hrvatske, gdje za potpuni spisak svih uništenih firmi ne bi bilo dovoljno ni deset stranica papira!
Ovo je jedinstveni, i u svijetu još nezabilježeni, stupanj samouništenja osnovne supstance i temeljne pretpostavke dostojnog života – rada, radnih mjesta, egzistencije ljudi i njihovih obitelji. Za namjerno uništavanje cijelokupne društvene vrijednosti, nastale vrijednim rukama radnika kroz pola stoljeća socijalističke izgradnje, graniči sa zločinom prema čovjeku, za što odgovorni nisu snosili oštre i pravedne sankcije već su uz pomoć radnika, koji su prednost dali nacionalnom pred klasnim, namjesto u zatvoru, krvnici radničke klase “voljom naroda” u Saboru i drugim organima vlasti!
Ranko Adorić