U sklopu programa osvajanja teritorija na području raspadnutog SSSR-a i podređivanja tamo nastalih buržoaskih republika potrebama svoje ekspanzije, a u cilju postizanja neupitne svjetske dominacije, imperijalizam Zapada, kojeg predstavljaju SAD, Velika Britanija i države EU, uključujući i pogranične prozapadne države, Litvu, Poljsku i Ukrajinu, započet je pomno pripremljeni hibridni rat protiv Republike Bjelorusije. Radi se o ratu istog tipa kakav je svojevremeno bio vođen protiv Ukrajine tijekom kojeg je bio korišten cijeli niz metoda obmanjivanja stanovništva putem kontroliranih elektroničkih medija, kao i podmićivanje i primjena sile.

Agresija je trebala biti okončana smjenom predsjednika A. G. Lukašenka, koji je Zapadu neprihvatljiv jer brani suverenitet republike, kao i njen savez s narodom Rusije i drugim bivšim republikama SSSR-a. Na mjesto predsjednika, koji raspolaže ogromnom ustavnim ovlastima, Zapad se, gurajući NATO na Istok, do ruskih granica, nadao postaviti kolaboracionista koji bi dokinuo neovisnost Bjelorusije. Time bi se radikalno promijenio smjer njezine vanjske politike – s Istoka na Zapad, kao i unutarnje – iz socijaldemokratske u liberalnu, čime bi se dala puna sloboda lokalnom i inozemnom biznisu u iskorištavanju radnika u republici.

Rezultati prevrata trebali su biti sljedeći: privatizacija bjeloruskih poduzeća od strane zapadnih transnacionalnih monopola, bankrot državnih poduzeća što bi rezultiralo preuzimanjem lokalnog tržišta od strane inozemnih proizvođača, preuzimanje inozemnih tržišta iz ruku bjeloruskih poduzeća, raspuštanje poljoprivrednih zadruga i njihova zamjena individualnim farmama što bi dovelo do uništenja uspješne poljoprivrede i rasprodaje zemlje, uključujući i strancima, ukidanje drugog nacionalnog jezika bjeloruskog naroda – ruskog, odgovarajući pad kulture i obnova međunacionalnih sukoba, otkazivanje Ugovora o stvaranju Unije Bjelorusije i Rusije, napuštanje ODKB i pretvaranje bjeloruskog teritorija u još jednu odskočnu dasku za napad na Rusiju. Očekivalo se i opće osiromašenje radnog naroda zbog neobuzdanog iskorištavanja, genocida i transformacije preostalog naroda u robove.

Međutim, u periodu svibanj – 1. rujan 2020. godine, hibridna agresija bila je u potpunosti poražena.

Nije se opravdanom pokazala računica zapadnih stratega po kojoj se u bjeloruskom društvu, koje, u usporedbi s drugim republikama bivšeg SSSR-a, ima određena dostignuća u gospodarstvu i socijalnoj sferi, nakupilo dovoljno nezadovoljnih državno-kapitalističkim poretkom da smijene aktualnog predsjednika A. Lukašenka putem izbora i da se na to mjesto postavi zapadni poslušnik, kandidatkinja – S. Tihanovskaja.

Nije bilo moguće prijeći na drugu fazu agresije – započeti tzv. “Obojenu revoluciju”. Predsjednik se obratio radnicima, seljacima i radničkoj inteligenciji, istinskim gospodarima republike i od njih dobio podršku.

Radnici su odbili poslušati pozive “pete kolone” Zapada na štrajk kako bi se potkopalo gospodarstvo i socijalna sfera. Seljaci su mirno prikupljali bogatu žetvu, ubirući plodove svog rada i predsjednikove agrarne politike. Učitelji su pripremili novu školsku godinu i organizirano je započeli. Liječnici su se nesebično borili protiv korona virusa i drugih bolesti. Odnos policije prema izgrednicima bio je puno korektniji nego u Parizu, Berlinu ili Sjedinjenim Državama, no nisu dopustili obučenim diverzantima da pod zaštitom demonstranata, obmanutih prozapadnom propagandom, uništavaju i zauzimaju prostorije državnih institucija, uključujući i Dom vlade i rezidenciju predsjednika. Vojska je zauzela borbene položaje, spremna odbiti NATO trupe koje su, navodno “prema planu”, izvodile manevre na samim granicama republike. Rusko vodstvo objavilo je namjeru da ispuni svoje obveze zajedničkog odbijanja agresije u skladu sa sporazumima Saveza država i ODKB, a među radnicima Rusije, na inicijativu RKRP-KPSS-a, započela je registracija dobrovoljaca. Sve je to spriječilo početak posljednje faze hibridnog rata – izravnog oružanog napada na republiku.

Poraz hibridne agresije imperijalističkih država na bjeloruskom tlu, sastavnom djelu teritorija Sovjetskog Saveza, koji se dogodio zahvaljujući otporu radnog naroda republike, mudrosti, odlučnosti i hrabrosti predsjednika Republike A. Lukašenka i domoljubnog dijela njegove administracije, kao i solidarnosti vodstva i naroda Rusije, može postati prekretnicom u nacionalnooslobodilačkoj borbi sovjetskog naroda protiv neofašizma i u procesu obnove njihove zajedničke domovine.

Nakon neuspjeha najnovije NATO agresije trebalo bi biti jasno da je, kako bi se spriječili neizbježni daljnji pokušaji imperijalističkog Zapada da kolonizira bjeloruski dio teritorija razrušenog SSSR-a, potrebno promijeniti državnu politiku Republike Bjelorusije i drugih bivših sovjetskih republika. Potrebno je, oslanjajući se na podršku stvaralačke volje radnog naroda, postići državnu konsolidaciju svih sovjetskih ljudi bez obzira na njihovu nacionalnost i današnje republičko državljanstvo.

U godini 75. obljetnice Pobjede nad europskim i azijskim fašizmom kojeg su predvodili Hitlerova Njemačka i japanski militarizam, nije na odmet prisjetiti se da mu je grob iskopao upravo socijalizam, kojeg je predstavljao SSSR. Oživljavanje socijalizma na sovjetskom tlu i zajednička država sovjetskog naroda – SSSR – jedino je pouzdano jamstvo pobjede nad neofašizmom, koji je krenuo Hitlerovim stopama prema nepodijeljenoj svjetskoj dominaciji i koji je, imajući u svom arsenalu oružje za masovno uništavanje, sposoban uništiti čovječanstvo.

Otpor ovoj ofenzivi međunarodnog terorizma na bjeloruskom tlu pokazuje da je to neophodno i stoga moguće.

Izjavu je usvojilo tajništvo ROO SKPS-a 09. 09. 2020. godine.