Zagvozd, 17. 2. 1936. – Zagreb, 29. 6. 2004.

Stipe Šuvar, dobri duh Zagvozda

Nitko nije umro kad je umro, nego kad ga svi zaborave. Ova stara istina, još nepotrošena i neisplakana, sadrži i rascvjetava i tvoje ime, Stipe.

Mi, tvoji prijatelji i suradnici, brojni poštovaoci tvog lika i djela, čuvamo u svome srcu tu uspomenu, biljku što iz cvjetnog mesa raste.

Ušao si u život i napustio ga, tiho i mirno, kao da smrt nije ništa. Onaj tko je, otvoren i uravnotežen, kao što si ti bio, nije tražio nepomirljivosti tamo gdje je zatekao razlike.

Enciklopedijski obrazovan, pametan, erudita po vokaciji, bio si i ostao svjetionik svima kojima su sloboda i socijalna pravda, etika i pravni poredak, nacionalna, rasna i vjerska ravnopravnost, poštenje i istina sadržaj i smisao čovjekova života. I nade, kao ontološke energije utopije. Jer – što je čovjeku ljepše i sadržajnije od nade?

Brojne si nam poruke ostavio u svojim knjigama, periodičnim tekstovima u „Hrvatskoj ljevici“, koje bi se, možda, mogle sažeti u ovu iz programa SRP-a: „Nema demokracije bez socijalizma ni socijalizma bez demokracije.“

Znam da si volio literaturu, a napose poeziju. Pa da i završim ovaj prigodničarski tekst tvojim (i mojim) omiljenim Sergejom Jesenjinom: „Licem uz lice, ne vidi se lice, veliko se vidi samo s odstojanja“.

dr. sc. Božidar Stanić