Narodni front je savez radničke klase i drugih demokratskih, progresivnih snaga, nastao na širokoj platformi zajedničke borbe za socijalni napredak, mir i nacionalnu nezavisnost. Nacionalni front se javlja u razdoblju jačanja fašističke opasnosti i stvaranja fašističke diktature u Italiji (1922.) i Njemačke (1933.) i sazrijevanje uvjeta za izbijanje Drugog svjetskog rata. Likvidacija svih demokratskih sloboda i ukidanje najosnovnijih demokratskih prava u redu unutar fašističkih država, težnja za ponovnom podjelom svijeta, megalomanske aspiracije fašističkih sila za svjetskim gospodarstvom za „životnim prostorom“, omogućavale su svim demokratskim društvenim snagama, bez obzira na njihova politička vjerovanja, nazor na svijet, nacionalne, vjerske i druge razlike, da u fašizmu prepoznaju glavnu opasnost za demokratske slobode i nacionalnu nezavisnost. Stoga u nizu zemalja u tom presudnom historijskom momentu dolazi do organiziranja širokih narodnih masa u borbi protiv fašizma koji je sve više ugrožavao elementarne tekovine slobode i demokracije.

Tako je pokušaj državnog udara u Francuskoj 6. II. 1934., onemogućila radnička klasa koja je na barikadama prepriječila put fašizmu. Pod pritiskom partijskog članstva, koje je već u praksi stvorilo jedinstvo akcije s komunistima, vodstvo socijalističke partije prihvatilo je inicijativu KP Francuske o stvaranju jedinstvenog fronta radničke klase. Tako su u Francuskoj 27. VII. 1934, ove dvije velike partije sklopile pakt o jedinstvu akcije. U Španjolskoj su, već u toku ustanka u Austriji, stvorene radničke alijanse koje su postale baza budućeg Narodnog fronta. I u Austriji je, prilikom februarskog ustanka bečkog proletarijata 1934., došlo do jedinstva borbenih akcija komunista i članova socijaldemokratske stranke, a u Italiji su, 17. VIII. 1934., rukovodstva komunističke i socijalističke partije potpisali sporazum o zajedničkoj borbi.

U međunarodnoj borbi protiv fašizma, još tokom 1934., došlo je do niza aktivnosti u međunarodnim i nacionalnim okvirima (konferencija, kongresa, apela za mir, apela protiv fašizma i militarizma) na inicijativu ranije razdvojenih pa čak i međusobno suprotstavljenih krila u radničkom pokretu. Na VII. Kongresu Kominterne 1935. godone, Dimitrov je ukazao na nužnost stvaranje organizacije koja bi ujedinila radnike i seljake i sve antifašistički i patriotski orijentirane građane, pri čemu su naročito podvučena pozitivna iskustva radničke klase u Francuskoj, Austriji i Španjolskoj. Na tome je Kongresu naglašeno da, u izvanrednim, posebno teškim situacijama, može i u okviru kapitalističkih zemalja doći do sastavljanja vlade Narodnog fronta u kojoj treba da učestvuju i komunisti. Na osnovi rezolucije VII. kongresa Kominterne i u njoj naznačene taktike borbe radničke klase u suvremenim uvjetima, dolazi do stvaranja antifašističkih koalicija i narodnog fronta u nizu zemalja.

Tako je u Španjolskoj, u januaru 1936. godine, formirana vlada Narodnog fronta (Fronte popular) koja je provela agrarnu reformu, uzela u svoje ruke kontrolu nad krupnom industrijom i tri godine pružala oružani otpor fašističkim uzurpatorima i talijansko–njemačkim intervencionistima. U drugim uvjetima, i u Francuskoj je vlada Narodnog fronta (Front populaire) okupila vodeće političare, stranke građanske ljevice i ostala na vlasti 1936. – 1938. pa je, bez obzira na svu slabost tako stvorene koalicije, odigrala pozitivnu političku ulogu u zbivanjima pred Drugi svjetski rat. 1937. godine stvoren je i u Kini jedinstveni narodni front, koji je kasnije predstavljao značajnu političku snagu u borbi protiv japanske agresije. Različiti međunarodni, politički i diplomatski manevri i savezi (npr. Minhenski sporazum i sporazum Staljina s Hitlerom) kao i unutarnja nekoherentnost pokreta u mnogim zemljama, u kojima se Narodni front često stvarao kao privremena politička koalicija vrhova stranaka, uvjetovao je u nekim zemljama raspadom Narodnog fronta još i prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Međutim, već u toku samog rata, a osobito nakon pobjede nad fašizmom, stvoreni su u nizu zemalja, u okviru organizacije Narodnog fronta, široki savezi radnika, seljaka i radne inteligencije.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE FAŠIZMA

Izraz „fašizam“ i iz njega izvedene riječi upotrebljavaju se prvenstveno za označavanje jedne vrste ideologija, pokreta, režima, sistema i tehnika kontrole i vladanja, koji su naročito došli do izražaja u periodu od Prvog do kraja Drugog svjetskog rata. Bitna karakteristika i izvor fašizma je radikalni i autoritarni nacionalizam, a osnovni cilj tih ideologija, partija, pokreta i režima bio je (i jeste) da se u „ime“ i u navodnom „interesu“ nacije, naroda (Volk) ili nacionalne države uspostavi potpuna (totalna) kontrola nad svim oblicima društvenog života, tj. totalitarizam, kako bi se svi nacionalni potencijali usmjerili na ostvarivanje ciljeva koje postavlja fašistička ideologija i vođa (führer, duce, caudillo). Da bi se postavljeni ciljevi ostvarili, nacionalne zajednice su jednoobrazno organizovane i usmjeravane, stanovništvo indoktrinirano putem beskrupulozne propagande i ideologizovanog obrazovanja, riješena je militarizacija javnog života, stanovništvo masovno mobilisano posredstvom različitih organizacija, koje su sve imale da služe jednom cilju, a zastrašivanje građana i teror nad njima (ekskomunikacije građana, pogromi, javno političko maltretiranje političkih oponenata, koncetracioni logori, zatvori, mučenja, ubijanja) predstavljali su metode rada niza državnih i policijskih organa. Koristilo se sva raspoloživa sredstva najbrutalnije represije nad oponentima, disidentima, onima koji drugačije misle ili prema drugim političkim i etničkim grupama čije se djelovanje ili čak postojanje smatralo opasnim ili štetnim po ciljeve koje hoće da ostvare fašističke ideologije i pokreti.

Ideje sadržane u fašističkim programima nisu bile nove ni kada su ovi programi prvi put izloženi. To su eklektičke ideologije, a većina ideja već je sadržala nacionalistička i rasistička propaganda i imperijalistička politika razvijena u Italiji, Njemačkoj, i Francuskoj u posljednjoj trećini XIX. i početkom XX. vijeka. Socijalistička komponenta ovih pokreta, naročito u Njemačkoj i Italiji, također je bila razvijena u nekim starijim idejama nacionalnog socijalizma i sindikalizma (Georges Sorel, 1847. – 1922., čijim je idejama u kojima se izražava i kult nasilja, Mussolini bio oduševljen).

Među najvažnije programsko–ideološke karakteristike, ciljeve i metode rada gotovo svih fašističkih pokreta i organizacija mogu se navesti: nacionalizam, organicistička koncepcija totalitarnog društva, kontrola privrede od strane države, suradnja rada i kapitala, politički autoritarizam, državna partija, elita i vođa kao sredstvo izražavanja volje i organizovanja naroda i nacije, doktrinarno opravdavanje političkog nasilja, orijentacija na „akciju“ umjesto na debatu ili „parlamentarisanje“, podčinjenost individue nacionalnoj ili narodnoj zajednici. Svi su se fašistički pokreti i partije u svojim zemljama, u doktrini i u praksi, suprotstavljali liberalizmu, marksizmu, demokratiji, socijalizmu, parlamentarizmu, višepartijskom federalizmu, samoupravi, pluralizmu i uopšte pluralističkom poimanju političkog sistema. Fašisti su također bili protiv internacionalizma, pacifizma, humanizma, protiv individualizma, autonomnog i racionalnog mišljenja, jer su nalazili da sve to sprečava ljude da učestvuju u ostvarivanju velikih nacionalnih ciljeva i ideja. Većinu fašističkih pokreta karakterisao je ekspanzionizam, agresivnost, imperijalizam u odnosu na druge narode.

Elementi koji čine osnove ili stvaraju uslove za pojavljivanje fašističkih ideologija, pokreta i metoda ima širom svijeta i napretek: nacionalizma, političkog autoritarizma, ideološke i političke isključivosti, podređivanja humanističkih vrijednosti političkim ambicijama ili materijalno-tehničkim i ekonomskim rezultatima, ograničavanja i ukidanja ljudskih sloboda, tendencija totalne kontrole od strane države, imperijalizma, hegemonizma, dominacije, frustriranosti, šovinizma, političkog nasilja.. Na izvjestan način imamo rasejane elemente iz kojih, kad se više njih skupi u jednoj zemlji, uz dejstvo nekog katalizatora lako proiziđe rezultat koji je objektivno sličan fašizmu.

POIMANJE I POČECI ANTIFAŠIZMA

Antifašizam se obično definira kao demokratski pokret protiv fašizma, za očuvanje demokracije i mira. U koncepcijama državne politike, antifašizam je značio (i znači) borbu za očuvanje nezavisnosti zemlje od fašističkog agresora.

Antifašizam potječe od latinske riječi „anti“ – protiv, dakle kao sredstvo, kao reagiranje na nešto (pa tako i na fašizam), odnosno otpor permanentnoj fašističkoj opasnosti.

Antifašizam nije bio (i nije) neka prigodna (svečarska) koalicija država liberalne demokracije i država realsocijalizma protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Ako je fašizam prepoznao svoje glavne neprijatelje u marksizmu, socijalizmu, komunizmu i liberalnoj ideologiji i liberalnoj demokratskoj praksi, postavlja se pitanje (mada je potpuni i pravi odgovor teško naći): što je to što je unutar svakog od njih potiskivalo razlike u korist zajedništva u svakom bloku? Ono što se može sa sigurnošću ustvrditi jeste da je najveća razlika vidljiva u ciljevima, ideologiji, politici i svjetonazoru. Primjerice: cilj je socijalizma, dobrobit svih, a fašizma dobrobit odabranih na štetu drugih koje su fašisti smatrali manje vrijednim. Socijalizam zastupa ravnopravnost, uzajamnost i solidarnost između naroda, bez obzira na različitosti nacionalnu, vjersku i rasnu; fašizam, naprotiv, zastupa prevlast odabranog naroda, nacije i rase nad onima koji im ne pripadaju. Fašizam širi nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju. Socijalizam se brine za mir i međusobnu suradnju između naroda i država. Fašizam u središtu svoje ideologije ima borbu kao oblik opstanka.

Pravno utemeljenje antifašizma treba tražiti u permanentnoj borbi za pravnu jednakost, objektivnost i racionalnost kao opću civilizacijsku vrijednost, uključujući i borbu za razvoj što potpunije demokracije.

Dakle: antifašizam je demokratski pokret protiv fašizma za očuvanje demokracije i mira; u koncepcijama državne politike, borba za očuvanje nezavisnosti zemlje protiv fašističke agresije, antifašistička koalicija protiv fašističkih država; politički i kulturni program antifašističkih organizacija u nacionalnim i svjetskim razmjerima; antifašističkog ženskog pokreta; antifašističkog omladinskog pokreta; svjetskog kongresa pristalica mira i drugih demokratskih organizacija. Antifašizam se javlja kao otpor fašističkoj agresiji, a u raznim zemljama poprimio je različite organizacione forme i metode borbe.

Teoretsku razradu antifašističkog narodnog fronta dao je VII. kongres Komunističke internacionale održan 1935. u Moskvi. Na osnovi odluke Kongresa, komunističke partije dobile su zadatak da ujedine sve demokratske snage i stranke s radničkom klasom u borbi protiv fašističke opasnosti i rata. Tim je putem pošla i KPJ, nastojeći da ujedini sve antifašističke snage u antifašistički narodni front. Narodni front nije se u staroj Jugoslaviji mogao i organizaciono ostvariti, jer su vođstva građanskih opozicionih stranaka i udružene opozicije uporno odbijale suradnju s KPJ. Ali na toj su liniji bile mobilizirane široke mase u borbi protiv fašističke i ratne opasnosti i to protiv volje vođstva njihovih stranaka Takva su kretanja širokih masa omogućila stvaranje jedinstvene narodnooslobodilačke fronte u toku NOB-e.

Antifašizam i fašizam se nerijetko vide kao isključivo konkretni istorijski i donekle autonomni fenomeni. Fašizam, kao i antifašizam, nisu tek neponovljivi kompleksni oblici vezani za dano istorijsko vrijeme i mjesto, već se i unutar sebe razlikuju ovisno o okruženju u kojem su nastajali i u kojem su se nalazili.

Ta pojmovna zbrka ide u prilog onih koji bi htjeli posve obezvrijediti izvorni smisao socijalizma i komunizma kako bi usputno omalovažili antifašizam, zaboravljajući pri tome (namjerno ili ne ) istinu da su svi komunisti bili antifašisti i da je među antifašistima bilo mnogo više onih koji nisu bili članovi komunističkih partija, kao i onih koji su za trajanje antifašističkog rata postali njezini članovi, prihvativši taj svjetonazor.

Uz povijesnu zbrku vezanu uz termine marksizam, socijalizam, staljinizam, komunizam, fašizam, itd., pojavila se i zbrka oko toga što je, a što nije fašizam odnosno antifašizam. Da bi se dao cjeloviti i objektivni odgovor, potrebno je ustanoviti što jednu pojavu čini fašističkom, a drugu antifašističkom, odnosno treba odrediti koje sadržajne sastojnice, ciljeve i strukturu vrijednosti u međusobnoj isprepletanosti čine fašizam fašizmom, a sve ono što je tome suprotstavljeno, bez obzira na subjektivne nositelje tog otpora, predstavlja antifašizam.

I, na kraju, neki autori smatraju da antifašizam nije obavio svoju istorijsku ulogu, a to obrazlažu time što nije do kraja realizirao antitotalitarne elemente u korist demokracije. Drugi, opet misle kako je vrijeme antifašističkog pokreta prošlo i kako za njega neće više biti potrebe.

doc. dr. Pavle Vukčević

LITERATURA:

Anderson, B: Nacija – zamišljena zajednica, Zagreb, 1990.

Anić. Nikola: Njemačka vojska u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu 1941. – 1945., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2002.

Fašizam i neofašizam, Zbornik radova, Fakultet političkih nauka, Zagreb, 1976.

Ekmečić, M.: Osnove građanske diktature između dva svjetska rata, Sarajevo, 1969.

Gelner, Ernest: Nacija i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb 1988.

Horvat, Branko: Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo. Prometej, Zagreb, 2002.

Jelić-Butić, Fikreta: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., SNL Školska knjiga, Zagreb, 1977.

Krizman, Bogdan: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980.

Šuvar, Stipe: Hrvatski karusel, Razlog d. o. o., 2003.

Šuvar, Stipe: Sociološki presjek jugoslavenskog društva. Školska knjiga, Zagreb, 1970.